offline
- Pridružio: 07 Avg 2008
- Poruke: 2528
- Gde živiš: VII kat
|
Obaranje stuba Vendome
"Moj djed bio je sankilot (golać, revolucionar iz 1789, op. prev. ): 1848. imao je osamdeset i tri godine. Budući da nije mogao jesti bez mene, jednog dana, za objeda, rekoh mu: 'Djede, imamo Republiku.' 'Republiku!' - odvrati mi. - 'Upozorujem te da je nećete sačuvati zadugo, a uostalom, nećete nikad napraviti ono što smo napravili mi.' Za mene su te reči bile prava rana: doista, čemu život ako djeca ne rade bolje od otaca? Te riječi teško su mi padale. Tako sam se kroz dvadeset godina mučio da pronađem načina kako bih napravio više od onoga što je bio napravio moj djed. Gordost na stranu, ja mislim da smo bili uspjeli, i unatoč općoj mori Francuske, načela koja je manjina Komune ispovijedala bila su, ma što da se kaže, mnogo veća od onih iz 1793. po svojoj širokogrudnosti... A što se mene tiče, ostaje mi gordo držanje (budući da sam začudo izmakao smrti) čovjeka koji se bez oklijevanja i bez bojazni očitovao logički u svom individualitetu kroz dvadeset i pet godina, u uzajamnu odnosu s decentralizacijom, koja je bila opravdana iskustvom jedne vlade sa svoja dva mjeseca života.
Konačno, moj način življenja jasan je svakome. To je ono što me tištilo: korist od mojega života. Danas, s položenim računima, pripadam jasno kategoriji ljudi srca, koji su umrli, žrtvovani, bez sebičnih interesa, za republiku, za jednakost; jer su to ljudi koji se borahu pod Lujom Filipom da ukinu rat, pokrečući društveno pitanje, koji behu masakrirani 1848, koji držahu visoko svoj naum pod Carstvom, koji se tukoše protiv rata objavljena Prusima i koji se, u nemogućnosti da ga spriječe, bez odlaganja suprotstaviše osvajanju, bjehu naposljetku oni koji spasiše Francusku od obeščašenja snagom svoga duha, otkupljujući sramotnu predaju zemlje, očitujući svoj naum s uspostavljanjem slavne Komune.
Danas bi ti ljudi snagom svoje (propagande) bili uništili Njemačku i osvetili čovječanstvo, kako to rat neće nikada moći učiniti: umrli su smiješeći se, kao ljudi sigurni u budućnost, i koji su vjerovali u svoje uvjete. Tako snažna decentralizacija uklanjala je predodređene ljude: ostajali su oni s postavljenim dužnostima, a čovjek se upravljao sam. Nije bilo ničeg da se žali, vjerujem, jer kad se pomisli na ljude koji su vladali do danas, i koji se svojim lažnim autoritetom primiše odgovornosti da vode napredak i narode, shvati se kako nema ničeg da se izgubi. Dosta je promatrati grotesku sadašnjih pretendenata; s jedne strane Henrika V, koji predlaže srednji vijek i pogrebnu plahtu svojih prdaka; s druge Orleanse, tu porodicu budaletina koje se nude svojim paradama lova. Na koncu gospodina Thiersa, "neprijatelja naroda", starog uličnog pjevača koji lovi građanski član iz 1830. Po treći je put, a nadajmo se i posljednji, nanovo dakle ta klasa bez vlastitoga genija ona koja vlada, s niskošću i surovošću što je odlikuju. Spašava svoj trbuh, grizući i ulagujuć se, kao što psi zaštićuju svoj rep; republikancima daje ime, legitimistima dobrog Boga, napoleoncima i orleanistima počasne dužnosti. Unatoč svojoj niskosti i svojim ponudama usluga, buržoazija, treba da to očekuje, bit će slištena i iščeznut će sramotno."
Postimpresionizam : izvori moderne umjetnosti, Zagreb 1979.
|
