Ne gubiti nadu...

3

Ne gubiti nadu...

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908

Ili je ljubav...

Ples


Hajde zapleši sa mnom. Ti si kći noći. Mi imamo pravo na taj poslednji ples, na to da na tren prestanemo da budemo čekaoci pred kapijama logora smrti. Možda još koliko noćas ugledamo svemirske kočije i gledajući ih izgubimo to pravo na poslednji ples. Kad me odnesu nemoj me zaboraviti, ova muzika ti nipošto ne bi dala za pravo da učiniš to. Ti možda znaš kako se sprema kolač ili da načiniš štrudlu sa makom, ali da li bi znala da zaplešeš poslednji put , da snagom tišine učiniš da se pokrenu planine u tebi. Ti svakako možeš zauvek te bogataše svuda vodati, oni imaju gomile novca i svakojake mobilne telefone. Oni su slatki poput šećerne vune za kojom ponekad ostane ukus gorčine. Jedan mali osmeh u nekoj davno prošloj noći me je naučio da ponekad umem da napravim razliku. Zbog nje se ja još uvek krijem u onoj mojoj pećini, ali kada raširim ruke toliko jako da i nebo pukne, možeš videti oblake koji su kao prezreli cvetovi maslačka. Možeš gledati kako puštaju one bele pufnaste tačkice, kao da ih usne dečije duvaju, kao što su deca nekada činila u smirajima nekih davno prohujalih leta. Jedan mali Talijan koji je prolazio tuda, jedan drugačiji plač u noći, bila je kiša, vetrovi su jaki duvali i bili topli, usne su ti bile vlažne, ruke su bežale od stvari, neuspeo pokušaj da staneš, pogled koji prodire kroz mašine, kao da nismo znali, ko da je Bog hteo drugačije. Dole na kraju ulice neko je čekao, bilo je potrebno načiniti još korak još. On će uvek stojati tu i gledaće kako ti se gube tragovi u kiši. Najednom ti se učinilo da možeš da vidiš buduće događaje, da shvatiš kako je zapravo lako napraviti planinu, ili je pomeriti kadkad, ali kiša je činila da ljudi i stvari otiču u nekom pravcu koji je su još davno zacrtali Isus ili Krišna. Odlazeći ipak pokušaj da zaplešeš. Divno je igrati na kiši, a još je divnije kada znaš da te neko odnekud ljubavnim očima gleda. Kad bi samo znala da i ovako umirući imam snagu lokomotive. Rukama ludim još uvek stežem ovu poslednju šansu za koju znam da je nikada neću ostvariti. Ali, ipak nije mala stvar u tome da umireš onda kada osetiš da je baš tada pravi trenutak za to. I kada ti uspeva i da u takvom jednom bizarnom trenu prizoveš onu lokomotivu u sebi. Podigni ruku, pozdravi me, daj tu crvenu maramicu, neka se kao senka vijori za lokomotivom koja će otići ne ostavljajući ni šine za sobom.

Hajde zapleši, ljubavi. Možda nikada nećemo biti deo obala nekih još nepoteklih reka, možda ni travu nećemo nikada više videti kako zeleni. Zapleši ipak, ti si jedina kćerka noći za koju su još davno bogovi pripravili presto. Podijum je osvetljen a mi smo samo statisti. Za trenutak jedan bili smo rame uz rame u svom tom ritmu koji je imao snagu privida i svih onih neostvarljivih iluzija. Doći će još jedno proleće a ja ne bih zeleo da u njemu postojim, voleo bih zapravo da budem braon kutija na čelu jedne kratke kolone, da osetim iskonske tragove one zemlje iz koje smo ionako svi potekli. Pogledaj mi cipele sada, imam sasvim nove cipele koje blješte kao dva dijamanta na crnom podijumu koji je već sasvim vlažan od suza. Mnogi plesači padaju na klizavom terenu. Stojim tamo na uglu svega sa cigaretom u krajičku usana i gledam ih kako padaju od umora i ostalih fanscinantnih stvari. Život je zapravo jedna velika igra i ja samo čekam da dođe moje vreme za ples. Noćas ću plešući osvojiti sve njihove aplauze, i znaću, da kada svetla pozornica budu počela da se gase, da je vreme da pođem. Postoji negde jedno tajno mesto a ja još ne uspevam da shvatim da li ja zbog njega jesam ili ono zbog mene postoji. Zapravo, na svetu postoji jedan veliki, čudesni telefon i svako od nas čuje samo poziv koji je njemu namenjen. Evo, spuštam slušalicu tog telefona, razgovor je, zapravo, bio veoma kratak. Ništa nisam ni stigao da kažem. Slušao sam samo, neki glas, kao glas božiji mi je rekao: „Ovako sam nekada pozivao i Betovena, i Elvis je nekada bio kao jagnje pred ovom kapijom. Hajde, dečače, ti zapravo i nemaš prtljaga, put je dugačak, put je drugačiji i valjalo bi poći, ali ipak taj poslednji ples, taj je*eni poslednji ples...“ Naravno, ko bi tužnim očima uskratio pravo na to.

Hajde, zapleši sa mnom, ljubavi. Život je jedan veliki kokosov orah koji nikada ne uspemo da slomimo. A i kako bi smo? Mi smo samo paradoks u beskonačnom Svemiru. Mi samo remetimo ovo prostranstvo tišine znajući da će na kraju ona pobediti. Noćas kada budeš plesala sa mnom bićeš samo ostrvo u beskonačnom moru, poslednja oaza jedne nepregledne pustinje. Iz tvojih tajnih bunara ja ću poslednju vodu piti. Posle ću biti deo karavana, umotan u sve one odore, sačekivaću neke tamo kamilare, sa beduinima o nepostojećoj slobodi govoriti. I mi ćemo poći. Vremenom će beduina biti sve manje a pustinje sve više. Na kraju ću biti samo samac u pustinji iz koje sam prvobitno pozvan. Ples je težak kada te sunce žari snagom stotina vrelih lavinih izvora i kada ti noge upadaju duboko u sav onaj smrvljeni pesak, ali ću ja ipak zaplesati za tebe ljubavi. Nekada ćeš noću, gledajući udaljena sazvežđa prepoznavati tragove jednog očajničkog plesa koji neće prestajati. Vremenom će svi zaboraviti, vremenom će tragove ovih srna prekriti moćne saobraćajnice od čelika i asfalta. Koliko su srne nekada spajale, toliko će putevi tada razdvajati ljude. U memljivim stanovima visokih solitera ljudi će sa bubama biti i govoriće: „Prokleta samoća, prokleta božija samoća...“ Očekivaće taj veliki rat koji je potreban svetskim bogatašima i biti najtužnija stvorenja koja je Bog stvorio ikada. Zamisli samo, da li bi mogla da ubiješ srnu, da li bi mogla da zapališ krila orlu? I kada shvatiš kako je veličanstven odgovor na ovo pitanje znaćeš i što toliko želim da zaplešem sada, u predvorju jedne predstojeće užasne noći. Pusti mi ruku, pusti da odem, i kada odem ja ću za tebe biti stalno prisutan. Nije li i Isus odlazeći rekao učenicima: „Evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka sveta.“ Znaš, i ti možes da zaplešeš sa mnom, ako ni za šta drugo, ono podrške radi. Muzika je tužna, ali tvoj osmeh vredi. Ti nikada nećeš ubiti srnu, nikada odseći krila orlu. Da su ljudi takvi svet bi bio jedno čarobno mesto. Nije li to dovoljan razlog za ples, ili tragovi te ljubavi koju ponekad naslutimo okolo?
NN
IZVOR



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • cvalex 
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 08 Nov 2005
  • Poruke: 25
  • Gde živiš: Racunarski centri, ISP ...

.. da Jasmina ... ili je ljubav ples ...
Ljubav je sve ... magija ... zivot ... nada ...

Ljubav je nada ... i dok ljubav postoji mi postojimo
u vecnosti, u svakom trenutku, i onih koje vise nema
zive jer su postali deo ljubavi koju nosimo u srcu ...

Ljubav je sve ...


P.S.

trenutno slusam Velvet Underground i pesmu Sunday Morning...
bas mi fale neki dani ... :-)



offline
  • Pridružio: 23 Jun 2004
  • Poruke: 3996

"Dok plešemo, otkrivamo sebe, naše pravo lice i temperaturu, naše vrline i kvarove, svakim delom tela šaljemo talase okolini, dok plešemo nikada ne lažemo."

offline
  • Pridružio: 03 Jul 2005
  • Poruke: 357
  • Gde živiš: Nis

Ma da sam ja ipak za ono da je ljubav ipak magija, a mozda malo i hemija...

offline
  • grmas 
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 21 Avg 2006
  • Poruke: 8
  • Gde živiš: Novi Sad

.....Tezak je zivot nas umetnika......

offline
  • Pridružio: 14 Jul 2006
  • Poruke: 80

Idi bre Jasmina, iskvasila sam tastaturu placuci...Prica o plesu je fantasticna:"Ti možda znaš kako se sprema kolač ili da načiniš štrudlu sa makom, ali da li bi znala da zaplešeš poslednji put , da snagom tišine učiniš da se pokrenu planine u tebi." Predivno...
Ali mozda je, u stvari najveca umetnost voleti, ali ono jako, iskreno i da sve ostale ljubavi i strasti, i prema plesu i prema umetnosti uopste proizilaze iz te jedne prave ljubavi. Prava je sreca ako volite...

offline
  • LEONA 
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 13 Feb 2006
  • Poruke: 16

To nije bila prava ljubav, vec zamisljena i umisljena. Prave ljubavi su samo one koje se ostvare. Sa kojima delimo i dobro i zlo. Uvek.
Ja bih isto mogla idealizovati moje bivse ljubavi i misliti kako su bas one savrsene al nikada ostvarene. Ali nikada nisam imala ono sto se zove pravi zivot, i obicnu svakodnevicu sa njima, pa mogu samo da mastam i da ih idealizujem.
Istina je da moj muz nije savrsen i da imamo trenutke kada smo oboje nezadovoljni jedni drugima. Ali ima i onih kada smo beskrajno srecni, i kada se volimo najvise na svetu. I upravo iz tih trenutaka bi trebalo crpeti energiju koja bi nas drzala kad dodju i tezi dani.
To vam je zivot, a ono gore obicni ljubavni roman.
Al dobro mladi ste, pa to sve ide sa tim. Znacete kad uplovite u bracne vode. I stvarno je lepo, ako lepo trazite...

offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

Some dance to remember ... some dance to forget

offline
  • Pridružio: 03 Apr 2004
  • Poruke: 4513
  • Gde živiš: Novi Sad

Ljubav je more, mali kamencic bacen u nju ce praviti krugove nasiroko....

offline
  • Pridružio: 01 Sep 2006
  • Poruke: 10
  • Gde živiš: zemun

a bacam te na dno secanja svojih-zaboravu nudim ali tamo nema mesta.
vraca se tvoj glas,miris usana tvojih-kao neka kletva,kao bez kraja cesta.

"ja"

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1401 korisnika na forumu :: 36 registrovanih, 4 sakrivenih i 1361 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Ageofloneliness, Arahne, bladesu, celik, cifra, CikaKURE, d bos, Dannyboy, debeli, Dvojac005, Fabius, GandorCC, Georgius, hatman, ILGromovnik, JOntra, kinez88, loon123, Luka Blažević, Lutvo_Redzepagic, Magistar78, mkukoleca, nenaddz, RiV, royst33, Skywhaler, SlaKoj, StefanopuloZ, stegonosa, Trpe Grozni, vathra, Vlada78, vladulns, zixmix, zziko