Charles Baudelaire

1

Charles Baudelaire

offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti

Reversibilite

"Andjele radosti, da li znash za tugu,
jecaje, dosadu, sramotu i grizhu,
i nejasne strepnje shto se u noc dizhu
i srce nam stezhu u roptanju dugu?
Andjele radosti, da li znash za tugu?

Dobri dushe, znash li kad se mrzhnja rodi,
stiskaju pesnice, teku suze zhuchi,
kad osveta zove i dushu nam muchi,
i sve sposobnosti i sile nam vodi?
Dobri dushe, znash li kad se mrzhnja rodi?

Andjele pun zdravlja, da li znash za vatru,
kada, duzh zidova sumornih bolnica,
ide tromim hodom bledih izgnanica,
shto za suncem zhude, dok telo ne satru?
Andjele pun zdravlja, da li znash za vatru?

Andjele lepote, da li znash za bore,
i strah od starenja, i grozne zhalosti
kada chitas mrsku tajnu odanosti
u ochima strashcu shto oduvek gore?
Andjele lepote, da li znash za bore?

Andjele svetlosti, srecce i miline,
David na umoru nashao bi zdravlja
iz mirisa shto se u tvom telu javlja;
nek molitva tvoja u nebo se vine,
Andjele svetlosti, srecce i miline!"


Harmonija vechera

" (...)

Svaki cvet isparava gustim obiljem kâda;
violina drhti kao napaccena dusha;
vrtoglavica strasna dok setni vals se slusha!
Nebo je grdno odmorishte tuge i sklada.


(...) "


Albatros

"Dokoni mornari od zabave love
chesto albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, neveshti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mashu k'o veslima na obadve strane.

Malochas prekrasan, a sad smeshan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je slichan;
on se s burom druzhi, munjom poji ochi,
ali na tlu sputan i zemlji nevichan,
divovska mu krila smetaju da krochi."


Chergari na putu

"To prorochko pleme sa zenama* plamnim
krenulo je juche, s decom u naruchju;
najmanju, da smire njihovu glad vuchju,
ponele su majke na dojkama tamnim.

S rukom na oruzhju idu uz njih ljudi,
uz cheljad skutkanu u povorci kola,
shto im za zhudnjama pogled nebom bludi
i od tog umoran pun je setna bola.

Zrikavac iz svoga skrovishta u pesku
chim ih spazi, pesmu otpoche da vije;
Kibela ljubimce docheka u blesku:

zbog njih cveta stepa, vir iz stene bije, -
zbog tih lutalica shto im zene* plamne
otvaraju carstva buducnosti tamne."

(* ne zhene, nego zenice - ochi Smile )


Chovjek i more

"Slobodni chovjeche, ti vijek ces ljubit more,
to svoje zrcalo. U bibanju, shto mine,
ti dushu motrish si u beskraju puchine.
I duh tvoj ponore zar nema jos i gore?

Ti volish roniti u njedra svojoj slici,
nju grlish ochima i rukom, chesto kushash
zaglushit srce si, da kucaj mu ne slushash
u divlje tuzhbe te neukrocenoj rici.

I vi ste, oboje, i tamni i diskretni,
chovjeche, tko je dno ti bezdna dirno grozna,
o, more, skrivena bogatstva tko ti pozna?
Vi tajnu chuvat ste ljubomorni i sretni.

Ipak se borite stoleca nebrojena
medju sobom bez milosti, bez pokajanja,
o, tako zheljni ste i smrti vi i klanja,
o, borci vjechni vi, o, bracco nesmiljena."


Poziv na put

"O, dijete, sestro moja,
da l' snivash, slast li koja,
da zajedno nam zhivjet icci,
po volji ljubit smjeti,
i ljubiti i mrijeti,
u kraju koji tebi slichi.
Znash, vlazhna sunca ona
sred mutnih nebosklona
mom duhu to je drazhest ista
k'o mistichno, duboko
i izdajno ti oko,
kad kroz suze mi svoje blista.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskosh tamo.

To pokuccstvo u sjaju,
shto duga ljeta daju
svu sobu bi nam okitilo,
najrjedje cvijece cvalo,
svud miris razlijalo,
uz ambre pusti dah se lilo.
Taj bogat strop s visina
i zrcala dubina,
sav istochnjachki sjaj bi meni
da tajno tu govori
i dushi mojoj zbori
svoj slatki jezik urodjeni.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskosh tamo.

Gle, ondje niz kanale
vec ladje pozaspale,
shto skitnichki im duh sad smeta?
Da ispunit ti smiju
i zhelju najsitniju,
doplovile su s kraja svijeta.
U zapadu sunchanu
tad tiho tonut stanu
kanali, grad i polje cijelo
u zumbule i zlato,
i svijet usne na to
u svijetlo tad polegne vrelo.

Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskosh tamo."


Napuklo zvono

"Slatko je i gorko u zimskim noccima
slushati kraj vatre shto drhti i plamti,
kako uspomena pjesmu pjeva svima
uz pratnju zvonjave shto se tako pamti.

Sretno li je zvono sigurnoga grla
shto uza svu starost veselo se smije,
i pobozhno kliche kao vojska vrla
na usta vojnika shto na strazhi bdije!

A meni je dusha napukla, i kada
hoce zapjevati, dok noc hladna pada,
po svom slabom glasu njezina je vika

nalik na vapaje starog ranjenika
kraj jezera krvi, pod tornjem mrtvaca,
shto uzet umire usred kovitlaca."


Splin

"Slichan sam kralju od zemlje, gdje kisha uv'jek pada,
bogate al' jalove, stare, iako mlade.
On - mrzec sve poklone, shto uche mu ih grade -
uz pse i uz zv'jer drugu, umire od dosade.
Rastrest ga nece ni lov ni soko, pa ni slika
puka mu, shto umire pred lukom od balkona.
Balada najsmjeshnija dvorskoga mu buffona
razvedrit chelo nece okrutnog bolesnika.
Krevet mu, ljiljanima nasharan, kao grob je;
a dame, shto je za njih knez svaki l'jep, ne znadu
besramnijeg od'jela da izmisle, uz nadu
izvuci osm'jeh iz tog kostura mladog. - Prvi
vrach mu, koj' zlato pravi, nikad jos mog'o nije
ishchupat otrov-klicu, u njemu shto se krije;
i nije nikad znao, u kupatilu od krvi,
na nachin rimski (oh, toga uv'jek se rado sjete
silnici, u starosti!) da glupi lesh taj zgrije:
njim mjesto krvi kola zelena voda od Lethe."


Splin

"Kada nebo nisko, k'o olovni veo
na duh nam se spusti jadan u samocci,
i vidik na okrug obuhvati ceo,
te dan crnji chini od najcrnje nocci;

u cceliju vlazhnu zemlju kad pretvara
u kojoj se Nada k'o mish slepi vija,
i krilima slabim o zidove para
i glavom o trule direke ubija;

kada kisha duge konce isprepleta
kao u reshetku za tamnicu snova,
kad u mozgu nashem pochnu igru spleta
rojevi bezbrojni gadnih paukova,

odjednom zazvone besno zvona neka
i svoj lavezh shalju nebu neumorno,
k'o dusi, lutanje koje vechno cheka,
kad pochnu jecanje tuzhno i uporno.

- I pogrebi dugi, bez muzike, sporo
kreccu mojom dushom; pobedjena Nada
plache, dok strah svirep i despotski skoro
u teme mi crni svoj barjak zabada."


Zhelja za nishtavilom

"Sumorniche, nekad bitkom zaneseni,
ne bocka te stremen i vishe te Nada
nece nachinjati! Pa lezi od jada,
stari konju, svakom granom prestrasheni.

Odreci se srce, mirno okameni.

Porazhen, satrven! Onaj koji pada
ne treba ni ljubav ni boj razdrazheni.
Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznjezheni,
ne mamite, slasti, srce koje strada!

Divno je proljece bez mirisa sada!

I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
padaju k'o snijeg preko mrtva grada;
s visine je zemlja okrugla i mlada,
meni su suvishni svi zakloni njeni!

Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!"


Afternoon song

"Though your wicked eyebrows call
your nature into question
(unangelic's their suggestion,
witch whose eyes enthrall)

I adore you still -
O foolish terrible emotion -
Kneeling in devotion
as a priest to his idol will.

Your undone braids conceal
desert, forest scents:
In your exotic countenance
lie secrets unrevealed.

Over your flesh perfume drifts
like incense 'round a censor:
Tantalizing dispenser
of evening's ardent gifts.

No Philtres could compete
with your potent idleness:
You've mastered the caress
that raises dead me to their feet.

Your hips themselves are romanced
by your back and by your breasts:
By your languid dalliance.

Now and then, your appetite's
uncontrolled, unassuaged:
Mysteriously enraged,
you kiss me and you bite.

Dark one, I am torn
by your savage ways,
then, soft as the moon, your gaze
sees my tortured heart reborn.

Beneath your satin shoe,
beneath your charming silken foot.
My greatest joy I put
my genius and destiny, too.

You bring my spirit back,
bringer of the light.
Exploding color in the night
of my Siberia so black."


Jednoj prolaznici


San radoznala choveka


(Sharl Bodler)



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 04 Jan 2006
  • Poruke: 190

Orhidejo, ako imaš (a ne verujem da nemaš - ti si kao živa biblioteka pesništva) ,,Litanije Satani'', objavi ovde, molim te.
Bodler je bio pesnik koji je razumeo ljudsku patnju i korene ljudske strasti. Kažu da je bio bludnik i narkoman, ali loš glas uvek prati velike ljude. Pravi albatros!

,,Satano, sažali se na ponor bola mog!''



offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti

Prevod na srpski te pesme nemam (ne vishe... duga pricha...), nashla sam samo original na francuskom, i nekoliko prevoda na engleski... pa cu post-ovati jedan:


The Litany of Satan


O you, the wisest and fairest of the Angels,
God betrayed by destiny and deprived of praise,

O Satan, take pity on my long misery!

O Prince of Exile, you who have been wronged
And who vanquished always rise up again more strong,

O Satan, take pity on my long misery!

You who know all, great king of hidden things,
The familiar healer of human sufferings,

O Satan, take pity on my long misery!

You who teach through love the taste for Heaven
To the cursed pariah, even to the leper,

O Satan, take pity on my long misery!

You who of Death, your mistress old and strong,
Have begotten Hope, — a charming madcap!

O Satan, take pity on my long misery!

You who give the outlaw that calm and haughty look
That damns the whole multitude around his scaffold.

O Satan, take pity on my long misery!

You who know in what nooks of the miserly earth
A jealous God has hidden precious stones,

O Satan, take pity on my long misery!

You whose clear eye sees the deep arsenals
Where the tribe of metals sleeps in its tomb,

O Satan, take pity on my long misery!

You whose broad hand conceals the precipice
From the sleep-walker wandering on the building's ledge,

O Satan, take pity on my long misery!

You who soften magically the old bones
Of belated drunkards trampled by the horses,

O Satan, take pity on my long misery!

You who to console frail mankind in its sufferings
Taught us to mix sulphur and saltpeter,

O Satan, take pity on my long misery!

You who put your mark, O subtle accomplice,
Upon the brow of Croesus, base and pitiless,

O Satan, take pity on my long misery!

You who put in the eyes and hearts of prostitutes
The cult of sores and the love of rags and tatters,

O Satan, take pity on my long misery!

Staff of those in exile, lamp of the inventor,
Confessor of the hanged and of conspirators,

O Satan, take pity on my long misery!

Adopted father of those whom in black rage
— God the Father drove from the earthly paradise,

O Satan, take pity on my long misery!


Prayer


Glory and praise to you, O Satan, in the heights
Of Heaven where you reigned and in the depths
Of Hell where vanquished you dream in silence!
Grant that my soul may someday repose near to you
Under the Tree of Knowledge, when, over your brow,
Its branches will spread like a new Temple!


(Charles Baudelaire,
translation by William Aggeler,
The Flowers of Evil,
Fresno, CA: Academy Library Guild, 1954)


Btw, ova mi bash i nije neshto omiljena, al' 'ajd'... Smile

offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

Uznesenost

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zmamglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!



Živa buktinja

Stupaju preda mnom Oči pune bleska,
Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;
To su moja braća, dva brata nebeska,
Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.
Štite me od greha i nesreće druge,
Korake mi vode po stazama Lepog;
Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;
Toj buktinji živoj pokoran sam slepo
O, prekrasne Oči, blistate ko sveće
Kad misticni sjaj im usred dana gori;
Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće
Dok one Smrt slave, vi pevate Zori;
Stupate, pojući buđenje u meni,
Zvezde čiji plamen sunce ne zaseni
Uzdanje u dobru drugih
Anđele bezbrižni, poznaš li teskobu,
Stid, grižnju, dosadu i jecaj nemoći,
Što s nejasnim strahom navrlim iz noći
Od kinjenog srca naplaćuju globu?
Anđele bezbrižni, poznaš li teskobu
Ti, dobri, poznaš li mrznju koja plavi?
Pest stisnutu krišom, gorkih suza čašu,
Kad Osveta klikne, kad svu snagu našu
Pod komandu svoju isključivu stavi?
Anđele, poznaš li mržnju koja plavi
Anđele pun zdravlja, vatruštinu znaš li
Što bolničkim zidom riše šare mnoge,
Ko skintnice koje vuku trome noge
I blude e da bi retko sunce našli?
Anđele pun zdravlja, vatruštinu znaš li
Anđele prelepi, znaš li šta su bore
I strah od starenja, taj grozni trenutak
Kad ljubljene oči, negde slasni vrutak,
Sažaljivo blesnu, još verne, al spore?
Anđele prelepi, znaš li šta su bore?
Anđeli radosni, presrećni, presvetli,
David na samrti stao bi da kliče
Zdravlju iz tvog tela; što se mene tiče,
Vapijem - u molitvi me se seti,
Anđeli radosni, presrećni, presvetli!



Himna Lepoti
De profundis clamavi

Ja preklinjem Tebe, jedinu što volim,
S dna bezdana ovog gde mi srce čami.
Pusta je to zemlja sa vidikom golim
Gde užas i kletva plivaju u tami
Šest meseci sunce u visini dremlje,
Šest drugih meseci noć zemlju pokriva;
Taj predeo pust je ko polarne zemlje;
-Nigde vode, šume, nigde stvora živa
O, nema na svetu užasa ni jednog
S okrutnošću većom od tog sunca lednog,
Od noći što s večnim Haosom se meri;
Ja zavidim sudbi najbednije zveri
Koja u snu glupom može da se smota,
Tako sporo teče povesmo života!



Jednoj Madoni

Madono vladarko, gradicu ze tebe
Uzvišeni oltar na dnu bednog sebe;
Dubiti u srcu, u najcrnjem uglu,
Van pogleda sveta i žudnji i ruglu,
Plavetno i zlatno jedno udubljenje
Da uspravim, Kipe, tvoje udivljenje.
Stihovima glatkim, od cista metala,
Sa mudrim sazveždem rimâ od kristala
Krunu ce da reci moje ti satvore;
O Madono smrtna, a zbog ljubomore
Varvarski i težak Plašt cu da ti krojim,
Ukrucen i postavljen sumnjama mojim,
Da ti cari krije kao oklop otkan;
Ne Biserom, nego Suzama protkan!
Haljina ce biti Želja moja sušta,
Što ko talas drhti, diže se i spušta,
Trepti na grebenu, miruje u dolu
I poljupcem jednim oblaci te golu.
Od mog Poštovanja cipele ce lepe
Biti, da se oko stopala ti slepe
Divno ponižene, priljube se tebi
I stopala odliv ponesu u sebi.
Ne uspe li napor veštine mi spretne
Da srebrni Mesec pod noge ti metne,
Postavicu Zmiju što mi drobom plazi;
Neka peta tvoja sa porugom gazi,
Pobedna kraljice iskupljenjem plodna,
Tu nakazu mržnjom popljuvanu do dna.
Videceš mi Misli rasporedom Sveca
Oko tvog oltara što je prepun cveca;
Odrazi ko zvezde plavim stropom snatre,
Gledaju te misli ocima od vatre;
A jer sve u meni obožava, voli,
Sve ce biti tamjan; u mirisnoj smoli,
Bez prestanka k tebi, o vrhuncu snezni,
Penjace se Duh moj u Pŕri, metežni
Najzad, da bi bila Marija do kraja,
Kao i da ljubav s varvarstvom se spaja,
Crna slast! - od Sedam grehova cu smrtnih
Naciniti sedam oštrih noža krtih,
Ja dželat pun griže; veštinom žonglera,
Sâmo dno cu tvoje ljubavi da smeram;
Sve cu ih zabosti u trzaj tvog Srca,
U Srce što vrca, u Srce što grca.

offline
  • Pridružio: 05 Maj 2004
  • Poruke: 126
  • Gde živiš: Toronto

SUTON


Evo ljupko vece, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka necujno se šulja;
K'o ložnica velja nebo se zatvara,
A covjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno vece, želckuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i boni -:
''Radili smo danas'' - vece melem nosi
Duša koja trpi i pocinak prosi,
Starcu ucenjaku kome vjedje teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.

U zraku, medjutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
K'o mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krci sebi put potajni,
Dušmaninu slican, sprema prepad tajni;

Rijuci po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Covjeka siše.
Odsvakud se cuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje koska užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što nocu za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut ce radu:
Provalit ce vrata i opljackati kase
Da požive malo, odjenu metrese.

Saberi se, dušo, u tom teškom casu
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je cas kad patnje bolesnih su ljuce
Mracana Noc ih davi i u ponoc vuce
- u bezdanu jamu, zajednicku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više nece uvece kraj vatre
Sa voljenom dušum da sjede i snatre.

A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!


[edit by Black Orchid - izbrisane ponovljene pesme]

offline
  • Sneg 
  • Zaslužni građanin
  • Pridružio: 29 Sep 2005
  • Poruke: 527

EGZOTICNI MIRIS


Dok udisem miris tvojih toplih grudi,
sklopljenih ociju, u jesenje vece,
ja ponovo vidim te obale srece
gde jednolicnoga sunca oganj rudi;

lenjivo ostrvo gde priroda nudi
svoje divlje voce i cudno drvece;
ljude cije telo vitko se pokrece,
zene ciji pogled iskrenoscu cudi.

Vodjen tvojim dahom u predeo zarki
vidim luku punu jedara i barki
jos uvek smorenih morskim talasima,

dok sa tamarinda zelenih se rusi
miris koji kruzec nozdrve nadima
i s pesmom mornara mesa se u dusi.

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908

http://www.znanje.org/i/i19/99iv05/99iv0516/bodler.htm

Morala sam samo da dodam ovo, jer Bodler spada u najpoznatije francuske nadrealiste, i zajedno sa Luj Aragonom, Pol Elijarom ,Arturom Rembom i ostalim nadrealistima ima neverovcatan uticaj na nase pesnike nadrealiste, Milana Rakica, Djordja Jovanovica,Djordja Kostica ,Bozidara Z.Markovica, Rastka Petrovica, Marka Ristica, koji su opet dali jugoslovenskoj poeziji potpuno novu dimenziju.



http://www.mycity.rs/phpbb/viewtopic.php?t=16935

offline
  • Sneg 
  • Zaslužni građanin
  • Pridružio: 29 Sep 2005
  • Poruke: 527

VINO SAMOTNIKA

Osobiti pogled zavodljive zene
Sto po nama klizi kao bijela zraka
Koju luna salje, nemarna i laka.
Na jezero medju uzdrhtale sjene,

U ruci igraca posljednji cekini,
strastveni poljubac tanke Adeline,
Muzika sto takvim uzbudjenjem sine
Ko da cujes ljudski vapaj u daljini.

Sve to nije ravno
Slasti sto je dajes u opojnom grcu
Pokvarenu srcu pobozna pjesnika!

Tocis mu nadanje, besmrtnost i mladost!
I divnu oholost, tu prosjacku radost.
Koja s bogovima izravna bijednika.

offline
  • Pridružio: 01 Feb 2006
  • Poruke: 1

Vidim, neko zeli Litanije satani...

Litanije Satani

Anđele mimo drugih lep, mudar i uzvišen,
bože sudbinom stvaran i hvalospeva lišen,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

O, kneže u izgnanstvu, prevaren i uvređen,
ti što se jače dižeš otkako si pobeđen,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što sve znaš, o kralju podzemnoga prostranstva,
iscelitelju vični svih strepnji čovečanstva,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što ljubavlju učiš parije odgurnute,
pa čak i ogubale, da ukus Raja slute,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što sa starom, krepkom ljubavnicom u klupku,
sa Smrću, zače Nadu - ovu ludicu ljupku! -,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što prokaženome, na tren pred pogubljenje,
daješ da gleda rulju spokojno i s prezrenjem,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što znaš u kom kutu zemlje surevnjivice
Bog ljubomoran sakri dragulje hrpimice,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što lagume mračne proničeš jasnim okom,
gde narodi metala u miru spe dubokom,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti čija krupna šaka od mesečara krije
kolike mu kraj nogu zevaju provalije,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti kojim čudom mekšaš pijancu kosti jadne
kada u pozne sate pod konjske noge padne,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što čoveku slabom pomože ruke hitre
pokazavši mu smešu sumpora i šalitre,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što nemilosrdnom Krezu svoj žig ledeni
stavljaš na podlo čelo, ortače prepredeni,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što stavljaš u oči i srce devojkama
obožavanje rane i strast za krpicama,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Svećo pronalazača, palico izagnanih,
ispovedniče sviju bundžija, povešanih,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Poočime svih koje, pun crnog gneva svog,
iz zemaljskoga raja istera Otac Bog,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Šarl Bodler

offline
  • Sneg 
  • Zaslužni građanin
  • Pridružio: 29 Sep 2005
  • Poruke: 527

Sa novih struna sada mi,
Kosuto, pesmu izmami
U srca moga osami.
Neka te ruze svih basta
Obaspu, o zeno iz masta,
Zbog koje greh se oprasta
Ko s Lete blago kad usne,
Sa tvoje pio bih usne,
U tebi magnet se gusne.
Kad vetar poroka, poraza
Grmnu sirom svih staza,
Boginjo, ti se ukaza,
Ko zvezda spasa, ko zrenik
Sto moli mu se davljenik
- Stog srce - na tvoj zrtvenik
Kupko navrlijih uzora,
Vecna mladosti izvora,
Vrati mi moc govora!
Sto ruzno bese - ti sprzi,
Sto divlje - smiri u srzi,
Sto slabo - ruku mu pruzi.
Trpezo gladne godine,
Svetiljko nocne pratmine,
Zauvek, srecno vodi me.
Prozmi me svojom snagom,
Banjo sto njuhu se nagom
U mirisu dajes blagom!
Uz bedra sjaj mi topi,
Pojasom cednosti me oklopi,
Andjelskom vodom poskropi;
Skrinja si, draguljna niska,
Hleb i so, hrana bliska,
Vino bogova, Frankiska!


[edit by Black Orchid - izbrisane ponovljene pesme]

Dopuna: 31 Mar 2006 17:29

ONA SVA

Kad jutros, jedva krijuc zlobu
i u klopku me navodeci,
Demon u moju udje sobu,
upita: “ Da l’ mi mozes reci
sta je od sviju lepih stvari
kojim je oko zasenjeno,
od crnih il’ rumenih cari
sto cine ljupko telo njeno,
najsladje? “ – Ali dusa rece
Gnusniku: “ Svaki deo greje
isto, iz svakog melem tece
i podjednako drago sve je.
Ne znam, kad sve me ocarava,
sto posebno me tu privlaci.
Ona me kao noc stisava
i kao Osvit na me zraci;
i saglas je preveliko
sto njenim lepim telom vlada
da obujmiti moze iko
sve sastojke tog divnog sklada.
Preobrazaj me tajni pleni,
sva cula se u jedno slise!
Muzika struji dahom njenim,
kao sto njezin glas mirise!”

Dopuna: 20 Apr 2006 23:42

JA TE OBOZAVAM


Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Dopuna: 03 Maj 2006 22:41

LETA

Daj da te grlim, bice zlo i pusto,
ljubljeni tigre, cudoviste sneno,
drhtavi prsti nek mi opijeno
i dugo blude tvojom kosom gustom;

u tvoje skute sto mirisu tobom
daj da sahranim misli nespokojne,
da slasni zadah ljubavi pokojne
udisem, kao sveli cvet nad grobom.

Da spavam hocu! Da spavam, pa makar
i ne ziv! U snu slatkom poput smrti
bez kajanja cu poljupcima strti
to lepo telo, glatko kao bakar.

I nista kao ponor tvog kreveta
jecaje moje nece da uspava:
tvoja su usta puna zaborava,
u poljupcima tvojim tece Leta.

Sudbini svojoj, odsad svojoj slasti,
pokoricu se ko sudjenoj kobi;
mucenik krotki, koji nevin dobi
kaznu da muke plamte mu u strasti,

svojoj cu mrznji ja dati da pije
Nepentes, otrov koji duh moj zudi,
s ljupkih vrsaka tvojih ostrih grudi
gde nikad srce tamnovalo nije!

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 869 korisnika na forumu :: 40 registrovanih, 6 sakrivenih i 823 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, Apok, blue, Cigi, dane007, darcaud, Denaya, Dragan1998, dragon986, FOX, gorantrojka, goxsys, HrcAk47, ikan, Insan, ivix17, Koca Popovic, kovinacc, krlebgd77, kybonacci, ladro, manda87, Marko Marković, MB120mm, meelosh64, miodrag, Najax, Nekicoveculjak, nemkea71, pacika, raketaš, S-lash, sakota79, saputnik plavetnila, Sirius, Username1000, vathra, VJ, yufighter, zajcev1