offline
- Pridružio: 07 Avg 2008
- Poruke: 2528
- Gde živiš: VII kat
|
Odgledala sve emisije o kojima se ovde priča (valjda).
Journey to the End of the Universe nam dočarava kako izgleda svemir izbliza. Upečatljiva i glasna muzika, epska naracija, doprinose da sve deluje zastrašujuće i veličanstveno. Uostalom, tu su slike
Known Universe, odgledala sam tri epizode (valjda više i nije emitovano).
Ovaj serijal je naučno popularan, sa naglaskom na popularan, namenjen onima koji, kao i ja, nisu baš upućeni u ove teme. Putem plastičnih primera, preko onih pojava koje su nam poznate i koje možemo da zamislimo, pokušavaju se dočarati nezamislivi odnosi koji vladaju u svemiru. Nekoliko simpatičnih naučnika putem teorije i uz pomoć svakodnevnih predmeta i situacija, objašnjava nam ono što nije baš lako objasniti.
The Fastest
Zaključak ove epizode glasi da je brzina ključna za istraživanje svemira. Kako danas nije moguće zamisliti brzinu veću od brzine svetlosti, a kamoli je dostići, postavlja se pitanje kako premostiti razdaljine koje se mere ne-znam-ni-ja kolikim brojem svetlosnih godina. Upoznajemo se sa aktuelnim naučnim dostignućima namenjenim rešavanju ovog poblema. Naime, već odavno je jasno da sistem goriva koji se trenutno koristi neće moći i dalje da se koristi, jer je nemoguće obezbediti potrebnu količinu goriva za neko pretpostavljeno duže putovanje.
Najpre se razmatra solar sail sistem, koji funkcioniše po principu jedrenjaka, samo što se umesto energije vetra koristi energija svetlosti.
Zatim se upoznajemo sa nekadašnjim astronautom Frenklinom Čeng-Diazom (ako je moja transkripcija dobra), i nečim što se zove Variable Specific Impulse Magnetoplasma Rocket. Kako to radi nemojte mene da pitate, ali dr Čeng-Diaz je optimista, i smatra da će upravo taj sistem (koji inače razvija kao privatnik, nezavisno od NASA-e i ostalih) biti sistem nove generacije svemirskih letelica. Prema njegovim rečima, kosmonaut koji će sleteti na Mars, u takvoj plazma raketi, već je rođen negde, i u tinejdžerskom je dobu. Dakle, za 15-ak godina bi sve trebalo da profunkcioniše.
A zatim pokušavaju da nam objasne posebnu teoriju relativnosti, i tu sam se ja malo pogubila. U svakom slučaju, svi znamo priču o povezanosti vremena i prostora, relativnim i apsolutnim vrednostima, manje više. Objašnjava se zatim fenomen crnih rupa, a meni je naročito poetično bilo to, da gledajući u nebo, i posmatrajući zvezde, mi zapravo gledamo u daleku prošlost. Razdaljine su tako velike, da svetlost koja je tamo aktuelna ne može da stigne do nas. Na kraju spominju i poznate mogućnosti, koje su zasada svakako samo u sferi teorije, poznate kao wormholes i warp drive. Prema prvoj, bilo bi moguće saviti svemir, tako da se mesto starta, odnosno ulaska, i cilja, odnosno izlaska, preklope, i na taj način se dobije portal kroz koji se stiže s jedne do druge destinacije. Kako svemir poznaje i dimeziju vremena, teorijski, ovi portali bi omogućili i putovanje kroz vreme.
Druga ideja se zasniva na tome da je svemir moguće, s prednje strane nabrati, kao tkaninu, a sa zadnje strane povući, tako da se zapravo ne krećemo mi, već se svemir provlači ispod nas. Teorija, mašta, jednog dana možda stvarnost?
The Most Explosive
Kreću da nas plaše najpre malim katastrofama, kao što je udar meteora, nekog manjeg, pa nešto većeg. Detaljno prikažu šta bi se sve dogodilo u tom slučaju sa životom na Zemlji. Onda nas uteše da je tako nešto (udar većeg meteora) malo verovatno.
Zatim objašnjavaju kako umiru zvezde, i šta bi se dogodilo da eksplodira neka u komšiluku, ali i tu smo bezbedni, nema ih takvih umirućih u blizini.
Sledi priča o gama zracima, ali to nisam baš pažljivo pratila, ne sećam se I na kraju, naravno, big bang, koji se odvio u tišini. Nešto iz ničega, ja ne umem da shvatim U vezi sa širenjem svemira, govori se o gravitaciji, i o dark energy, koja ubrzava širenje svemira. Koliko sam shvatila, naučnici i dalje pokušavaju da uklope ovu pojavu u sadašnja naučna saznanja.
The Biggest and the Smallest
Najpre nas upoznaju sa ekstremno velikim pojavama u svemiru, prvo planetama u našem, Solarnom sistemu, pa sa Suncem, pa sa drugim zvezdama iz drugih sistema. Zatim se objašnjava kako je delikatan položaj Zemlje u odnosu na Sunce, promena udaljenosti od svega 5% bi ugrozila sav živi svet na njoj. A zatim slede neverovatne brojke u vezi sa brojem galaksija u svemiru i brojem zvezda u njima. Bilioni, trilioni, oktilioni, samo pršte. Za razliku od zvezda, planete koje nisu velike nije lako uočiti, ali upoznajemo se sa jednim od načina kako da im doskočimo, sa Kepler teleskopom
A onda se okreću malim veličinama, atomu, i subatomskim česticama. I kao što svemir u najvećoj meri čini prazan prostor, tako je i atom u najvećoj meri prazan, odnosno rastojanja između jezgra i elektrona su nezamislivo velika (obzirom da je atom tako mali). Onda malo pričaju o cepanju atoma, malo o hemijskim elementima, nanotehnologijama i njihovoj primeni u medicini. I na kraju, poetski zaključak da smo svi načinjeni od zvezda, i da su svi atomi, od kojih se sve živo i neživo na Zemlji sastoji, reciklirani, da je vazduh koji udišemo, u teoriji, pre tri stotine godina mogao da udiše i Njutn, ili neko drugi.
Sve se na kraju može svesti na reči holandskog astronoma Hajgensa:
Citat:"Kako nepregledne mora da su one sfere, a kako je beznačajna ova Zemlja, pozornica na kojoj se odvijaju sve naše velike namere, sve naše plovidbe i sve naše bitke, u poređenju sa njima."
Ako smem i da peporučim knjigu "Universe - The Definite Visual Guide" (kod nas "Vasiona, velika ilustrovana enciklopedija"), nije baš jeftina, ali za listanje u nekoj knjižari.
|