|
NEŠTO IZ RANIH SEDAMDESETIH
Sve u svemu,ili kad se sve zbroji,štono biste rekli,nezainteresiranost čitalačke publike
za roman senzibiliteta priličan je.Ili drugačije kazano,ja sam dosta drukčiji od većine vas i što sam stariji,tim mi je to i draže.Trebao sam prispjeti iz neke druge zemlje da vas zabavljam užasima svoje domovine,ali nisam.Ja sam došao pravo iz vaše okoline,ili mogli biste reći: p(r)onikao iz vaše sredine.Jer ja jesam to p(r)onicanje.Ali ne uzbuđujte se;ne nalazite se pred verbalnim žonglerom.Ako mi i pođe za rukom olako zgurati kakvu igru riječi među uzvišenije stvari,to je samo zato što sam na rubu živaca.Ili zato što sam uzeo previše esida,ili zato što sam bio odveć usamljen,ili obrazovan iznad svojih intelektualnih mogućnosti,ili: protumačite me kako god već znate.Žalosno je ako se netko za svekoliki brodolom svojih dana mora tješiti mišlju da njegov glas i njegovo djelo na neki način otjelovljuju najdublju,najopskurniju,najsvježiju i najsiroviju kamenicu stvarnosti u nepojamnom hladnjaku oceana srca,ali ja sam takav,i to vam je to.Zbilja je
nevjerojatno koliko sam slavan u očima nekolicine onih dovoljno pronicljivih da spoznaju o čemu se kod mene zapravo radi.Ja sam Glas Patnje i neutješan sam.Nije da mnogi nisu probali,ali očigledno,milosti hvala,ja sam imun na njihove trošne riječi utjehe.Ja ću vam bez pol muke izvući suzu i uloviti je u prostranu mrežu svog neobaveznog trtljanja.Ispričat ću vam takvu ljubavnu priču koja će vas obveseliti upravo zato jer vi niste ja,ali tko zna,moguće je i da šmrcate s onu stranu svoje ekstaze,kao što sam i naslutio,ili čak obećao.Mislim da je to dobra priča.I mislim da je tvrda.Mislim i da ima štofa.Ispričao sam je mnogima i svima se svidjela.Pa ću je tako ispričati i vama.U moje zasluge upisuje se naime i to da sam izumitelj Crne fotografije.Upitajte bilo kojeg obavještenijeg redovitog putnika podzemne željeznice o tome i on će na taj vaš upit uz prezirno zarežati: ah da,to je onaj što se sav pretrgne dok ne namjesti sliku,da bi zatim pri okidanju dlanom zaklonio objektiv.Doista me zabavlja ovaj razgovor s fiktivnim namjernikom i dozvolit ću da njegov opis stoji za postupak mojeg umjetničkog stvaralaštva.Moja umjetnost,moja vječnost.Ja ću biti radost za buduće oči kad se ova groteskna parodija od humaniteta razvije u nešto nesumnjivo gore.
I ti budući monstrumi iznikli iz još neoplođena sjemena proći će kroz mnoga razdoblja izvanrednog i intenzivnog plandovanja uronjeni u emanacije mojih bezbojnih pravokutnika.Prije nekoliko godina,dok je jedan promućurni njujorški trgovac umjetninama pokušao profitirati na najočevidnijim aspektima moje vječnosti,figurirao sam na Desetoj ulici kao lik sa stanovitom težinom i obožavala me je mala klika vrlo čudne,sitne i suhonjave čeljadi posvećene promicanju –nove- forme ljudskog izražavanja zvane Znanostumjetnosti.Neki od tih fanatika su me pokušali uvjeriti da razumiju to što radim.Izlišno je i napominjati da su lajali,kao i famozni Adam,uz pogrešno drvo.Nikad nizašto što je bilo tko izjavio o Crnoj Fotografiji nisam davao ni pišljiva boba,OSIM NARAVNO,KAD JE RIJEČ O NICO. ONA JE TE FOTOGRAFIJE BILA U STANJU ČITATI. ONA JE ZNALA ŠTA RADIM. ONA JE ZNALA ZNALA TKO SAM.I DAN-DANAS ČEZNEM ZA NJOM.Probit ću se kroz dosadu i beznačajnost posljednih nekoliko desetljeća i ispričati vam o vremenu kad sam uistinu bio živ,u ljudskom smislu,dakako.U onom drugom smislu,u domenu Grčke urne,u analima kristala i neuništivog dijamanta,ostao sam Apsolutni Stvaratelj,život sam u svemu čega se dotakoh,tako neposredan,neodoljiv,divalj i neoporeciv poput ženske ruke na adolescentskom međunožju.Bio sam,jesam i ostat ću Kr-t materije i Iskupitelj Inertnih.Sad je već moguće i da naslućujete taj duh iz kojeg sam sam za sebe iznjedrio izazov Crne fotografije. ALI NICO JE ODMAH PROČITALA SVE MOJE PATETIČNO PRESERAVANJE,KAKO SU GA NEKI S PRAVOM I NAZIVALI. MOJE DJELO JE IZMEĐU OSTALOG i spomenik očima Nico. TO DA JE POSTOJAO PAR TAKVIH OČIJU U MOJE VRIJEME I DA SAM IH SREO,LICEM U LICE; DA JE CRNA FOTOGRAFIJA PJEVALA NEKIM DRUGIM ŠARENICAMA,I DAPAČE,DRUGIM ROŽNICAMA,MREŽNICAMA I OPTIČKIM NERVIMA,SVE DOLJE DO PRLJAVE KOŽNE BISAGE NEMIRNOG SRCA Nico,SRCA drugog ljudskog BIĆA; kao i činjenica da se to uopće dogodilo jedini su u biti ataci Vječnosti na moju samoću; BILA JE TO, DAKLE, ona.
Prema tome,obreo sam se u New Yorku u vrijeme kad se na određenom mjestu dizao zastor.A to mjesto bio je zapravo Hotel Chelsea.I onaj promućurni trgovac umjetninama,nazovimo ga Ahab,uzalud se nadao da ću ja s uživanjem ulaziti i izlaziti kroz to turobno predvorje zatrpan mondenim izmetom preuzetnih muljtora iz gornjih apartmana s enormnim reprodukcijama kutija cigara; jastučastim platnima što izbijaju iz svojih nedužnih okvira poput mnogih pivskih trbušina; infantilnim elektromagnetskim napravicama kao svjedočanstvima o umjetnikovom poznavanju tehnologije; mobilnima tako loše konstruiranim da su svoju psihičku odbojnost nadomještali tek fizičkim hazardom; čašicama za konjak različitih veličina u crveno obojenim i zatvorenim u staklenoj vitrini; a sve u ime neke maglovite promjene perspektive; kao da je to ono što je čovječanstvu potrebno; i svi ti trikovi,svi ti rušni motivi,sav taj otrovni medicinski kabinet Gothama lukav i samoreklamerski što nudio se kao prijeko potrebni melem umirućoj kulturi; sve te profanosti istočene u put; svi ti nabrzinu akumulirani slojevi
kvarnih odbrusina nataloženih po Dvadeset trećoj ulici i niskim nebeskim svodom susjednih četvrti bili su nagovještaj doskora neprimjetnog ukopa tog prljavog blaga pod pješčane humke vremena.U takav me,dakle,moj promicatelj hotel smjestio.Mislio je da sam ja jedan od njih.I Dylan Tomas je otamo odlepršao da natakne oko na ružin trn i otud zadobije svoju zasluženu prenadjevenu fotelju u prenapučenom panteonu bibavog heroizma.Iz svega ovoga lako se dade naslutiti da baš i nisam prijatelj epohe.
leonard koen –knjiga čežnje-
|
