|
"Duboka rana biva tajno biće,
a što je duša, što je duša tanka?
Taj sanak senke, il´ ta senka sanka?
(Ujević, Vedrina)
Od zemlje potiče dah i krv, odakle potiče duša?
(Rig-veda)
PRIČA O DUŠI
Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore. O svemu, pa i o njoj samoj, kaogod i o meni, na primjer, da li ja jesam nešto ili sam ništa, nečiji san, misao, kompjuterski program u časovima kada je nečiji računar tamo, gore, ako gore postoji, uključen. Tako besjedimo, propitujemo se poput Kočićevog Davida i njegove ženturače, ponekad i posvađamo, raziđemo se svako u svoju samoću, ali bez čvrste riječi da se više nećemo družiti - Bože sačuvaj, moja mi je duša najbliža, naprosto bez nje ne mogu.
Ali, ponekad je upitam, šta si ti, dušo moja? Ili, ko si ti? Gdje si? Kako se pokazuješ, obznanjuješ, kako to da znamo za tebe, da te je neko, negdje, davno, pomenuo i otada ti zaista postojiš, onako kako postoje bajke, patuljci, čak i bolesti - de, ne duri se i ne plaši se , ovo nije ništa lično.
Toliko je hartije potrošeno da bi se ljudi tebi približili, ali ne znamo jesu li uspjeli, ili su možda čak i dalje nego što su bili u Sokratovo vrijeme. Čovjek je, zaista, tada imao dušu i nije je negirao, nije od nje bježao. Dvije i po hiljade godina poslije Sokrata, došli su oni što su vjerovali samo u materiju, kao da je to što opipavamo zaista materija a ne opet samo nečiji smijeh, laž, podvala, došli i odrekli dušu i njeno postojanje. Došli i prošli, ali dušu nisu uništili.
Kako je ona, moja i tvoja duša, čitaoče moj? Mirna ili uznemirena? Bolna ili zdrava. Jasna ili tamna? Puna mržnje ili ljubavi? Caruje li u njoj zavist i zloba ili plemenitost i velikodušnost. Okrene li glavu na drugu stranu kada neko strada, ili u svemu želi da učestvuje? Kakva li je, prijatelju moj, poslije Onoga što je došao i umro za njen spas? Je li bliže spasenju ili je potonula dublje prema potpunoj propasti?
Hajde, pogledajmo to izbliže, služeći se onim što smatramo da bi mogao da bude zdrav razum, potom i lektirom, ponekim retkom drevnih i modernih mudraca, eda bi se vidjelo kako mi ovdje ništa nismo izmislili, jer se ništa izmisliti ne može, davno nam je to objašnjeno.
Neki krajevi ovog svijeta, neke zemlje mislim, već dugo nisu imale mogućnost da upoznaju rat i da osjete jezu što se u dušu uvlači s odjekom te riječi. Ovdje to nije slučaj, rat je nešto obično što nijednu generaciju ne može da mimoiđe, bar da je ne okrzne malo, tek da joj dušu naruži ili potpuno unakazi.
Moju i tvoju dušu, plemeniti čitaoče.
*
Duša: Plašim se da pokušavaš nešto izvan tvojih moći, tvoga znanja, pa i poslanja.
Ja: Šta to, dušo?
Duša: Hoćeš da budeš propovjednik, onaj koji se bavi dušama samo da bi ih popravio.
Ja: Ne, dušo, nije mi to namjera. Pravi propovjednici su zaista rijetki, ali ja ne znam koji su njihovi motivi. Propovjednika sam se uvijek plašio. On propovijeda samo jedno, smatrajući sve ostalo blasfemijom. Ali, treba se plašiti i onih koji su vješti u ubijeđivanju a nije im pri tome važno da li slušaoca ubjeđuju u istinu ili laž, važna im je samo njihova vještina kojoj se dive i u koju beskrajno vjeruju. Ne, to neću.
Duša: Pa šta, onda, želiš?
Ja: Da te upoznam, ako mi dopustiš.
Duša: Zavisili li to od mene? Šta da uradim?
Ja: Da mi se otvoriš. Nemoj da se skrivaš iza svojih bezbrojnih velova, pusti me da te vidim do kraja.
Duša: Plašim se da se ne zalediš kada sagledaš moje pravo lice.
Ja: Neka, dušo, iskrenost je bolja od laži.
Duša: Dobro, dobro, ostavi se velikih riječi, njihovom upotrebom nećeš stići do mene. O iskrenosti i laži govorićemo kasnije.
Ja: Zašto govoriti?
Duša: Zato što bez moje pomoći ti nećeš otići dalje od početka, pače jedno nespretno. Evo, pružam ti svoju nevidljivu ruku, uhvati je. Jesi li je osjetio?
Ja: Jesam, jesam, zaista je čvrsta.
Duša: Ne plaši se, ovo nije ugovor sa đavolom, ali ni sa Gospodom, ti nisi ni Faust ni Mojsije, ali ni ja nisam Vergilije, ma koliko bi ti volio da si Dante. Ti si ono što ćeš otkriti da jesi, alhemičarski spoj mene i tebe. Idemo!
Ja: Reci mi samo još ovo. Jesi li ti duša ili duh?
Duša: Hm, prerano je to za tebe. Ostavimo za kraj odgovor, ili samo pokušaj odgovora na to nimalo lako pitanje.
*
Ja: Zašto se sve oko nas tako potresa, kao da je zemljotres, i mijenja naočigled?
Duša: Zato što je napolju rat. LJudsku dušu ništa tako radikalno ne mijenja kao što to čini rat.
Ja: Zar i tebe, moja jedinice?
Duša: I mene, naravno. Zašto bih ja ostala pošteđena tih mijena.
Ja: Jer bi trebalo da si iznad tih ljudskih pretjerivanja.
Duša: Vidim ja da ti o meni malo znaš. Budi strpljiv, čekaju te još veća iznenađenja.
*
Tako smo se spustili u prostor duše, gdje je smješteno bezbroj prostorija nejasnih zidova, ali ipak odvojenih jedna od druge. Iz jedne se prelazi u drugu, pa u treću, ali se taj raspored i mijenja, prostor se otvara i zatvara, naprosto diše, kao živi organizam, iako ne znamo odakle sve to izvire i dokle domaša. Gdje su granice ovog lavirinta koji se zove duša i da li je baš sve to duša? Možda je to samo ljuštura u kojoj se nalazi duša, koju ću na kraju upoznati. Zbunjen, ne bih znao bez vodiča da se pokrenem, ali ko da me vodi, ako ne moja vlastita misao, ili promisao, naprosto neki zov da se ide u nekom smjeru, pa ćemo vidjeti, jer je duša odjednom zaćutala, pustila me da tumaram, možda će mi se kasnije i javiti.
Zaboravio sam na vrijeme, izgubio predstavu o smjenjivanju noći i dana - lutao i lutao, čitajući natpise na sobama kao u muzeju.
Na kraju me uhvatio strah.
Strah od nekih soba, je li moguće da u mojoj duši ima takvih mjesta, usnulih čudovišta, zaleđenih opačina? Neka i vapiju da se oslobode, kao kod Baš-čelika, koji je više priča o ljudskoj duši nego što je bajka o nekoj tamo osobi, odnosno čudovištu.
Čovjek odbija pomisao da u njegovoj duši žive takvi monstrumi, odnosno da ima nekog traga od njih. Ali oni jedino i žive u duši, u memli i smradu nekog njenog zatrovanog dijela. Samo, uvijek je pitanje odakle je došla zatrovanost.
Duša: Zašto stalno nešto brojiš, ćuti i gledaj.
Ja: Zato što mi je to zanat. Moram da brojim i da kvocam, kao kvčka po bunjištu.
Duša: Hoćeš da kažeš kako sam ja bunjište?
Ja: Bože sačuvaj, tek sada otkrivam što si ti, draga moja.
Duša: Slijedi svoju učenost, čitaj knjige. O duši je napisana biblioteka različitih knjiga, ozbiljnih i neozbiljnih, prozračnih i tamnih. Dok si čitao, slijedeći neku svoju misao, ja sam pamtila ta mjesta, vrati im se i poveži ih.
Ja: S čim da to povežem?
Duša: S ovim što si vidio. Mislio si da u tvojoj duši nema ni mržnje ni straha, ni ravnodušnosti, nego samo ono što je dobro, humano, pomalo melanholično.
Ja: Zašto mi ne dopustiš da otvorim vrata tih soba, da se suočim sa svim bez obzira da li je dobro ili loše?
Duša: Zato što se jednom otvorena vrata teško kasnije zatvaraju. Zar nismo spomenuli Baš-čelika, a ima i drugih čudovišta, sva su ona potekla iz nečije duše. Ali, pokušaj da ideš dalje.
*
Odakle potiče riječ duša? Seele (duša), kao i englesko soul, gotsko sainjala, starogermansko sainjalo, etimološki je srodno sa grčkim aiolos, što znači: pokretno, šareno, sjajno. Grčka reč psiha kao što je poznato naziva se i leptir. Saivalo je, s druge strane, srodno staroslovenskoj riječi sila, snaga. Je li, onda, Selle isto što i pokretačka sila, životna snaga. Prema tome, ima li iko bez duše?
Latinski naziv animus, duh i anima, duša, je isto što i grčko anemos, vjetar. U gotskom srećemo istu riječ kao us-anan, izdisati, a u latinskom an-helere, teško disati. U staronjemačkom spiritus sanctus je prevođeno kao atum, Atem (dah). U arapskom je rih, vjetar, ruh, duša, duh. Sasvim sličnu srodnost imaju grčko psiha, koja je u vezi sa psiho, dihati, psihos, svjež, psihros, hladan, i fiza, mijeh. Ove veze jasno ukazuju kako je u latinskom, grčkom i arapskom naziv za dušu blizak sa predstavom ustalasanog vazduha, ?hladnog daha duhova?. Zbog toga najvjerovatnije i (primitivno) shvatanje daje duši nevidljivo vazdušasto tijelo.
I još ovo, radoznalče moj, duh, njemačka riječ Geist, je davno već označavala neko nadzemaljsko biće, u staronjemačkom i anglosaksonskom kao gast, što će reći nešto suprotno tijelu.
Učeni Kluge kaže kako osnovno značenje riječi nije sasvim sigurno, ali ipak ima neke veze sa staronordijskim geisa, bjesniti, sa gotskim us-gaisyan, razjariti nekog, sa švajcarskonjemačkim uf-gaista, biti van sebe i sa engleskim aghast, uzbuđen, ljutit. Hoće da se kaže kako nekoga povremeno zajaši đavo i spopadne ga bijes.
*
Napokon, kada se sklope sve knjige, zatvore oči i ispod tih lakih kapaka potraži misao, slika i značenje, dolazi se do saznanja koja idu iz svijesti, podsvijesti, duše i tijela, naprosto odasvuda. Tada prilježno, kao vješt pisar, samo bilježim. Zabilježeno dajem drugima, neka provjere i sebe i mene, samo to i nisam samo i baš ja - ima tu koječega.
Zapravo, dušo, ipak sam ja tvoj pisar. Onaj koji pokušava da bude čak i sistematičan, čak i analitičan, dok je u suštini samo višestruki osluškivač i zapisivač.
Duša: Budi moj zavodnik, dragi, zašto bi bio sam pisar. Očaraj me, potrudi se da poželim da zablistam. Kao što bi se iznenadio da vidiš svoj mrak, tako ćeš se iznenaditi i mojom ljepotom. Hajde, mili, idi dalje.
*
Evo prvog zapisa, u kome smo tek na vratima unutrašnjeg hodnika, ulaza u lavirint, dok se još ne vidi ništa od tog beskrajnog prostora.
IMAMO LI JOŠ UVIJEK DUŠU
Na osnovnu čitanja, življenja i ratne patnje, uvidio sam, čestiti moj čitaoče, da je apstraktna imenica duša, koja se uvriježila u naš svakodnevni rječnik, naprosto izvan određenja.
Bezbroj je umnih ljudi pokušalo da odgovori na jednostavno pitanje: Šta je to duša? ali svi su odgovori ostajali u ponečemu manjkavi, nedovoljni, suviše suvoparni. Niti jedna pozitivna nauka nije do danas pružila pravi odgovor na to jednostavno a teško pitanje, naučnik kao i prosti seljak jednako su začuđeni pred neodgonetljivim pojmom ljudske duševnosti.
Nije li, zapravo, riječ duša jedan od onih pojmova koji se, poput Boga, definiše samim svojim imenom. Dakle, na pitanje: Da li postoji duša? odgovor može biti krajnje jednostavan: Postoji, čim ima ime. Ali nećemo se zamarati definicijama, ovdje je riječ o svakoj odrasloj osobi znanom pojmu.
Antički ideal bio je ravnoteža tjelesnog i duhovnog. Govorilo se o zdravom duhu u zdravom tijelu. Duh je, smijemo li se pjesnički izraziti, ono što stanuje u duši, što je ispunjava. U ime tog proklamovanog zdravlja, mnogo je djece koja nisu odgovarala tim "postavljenim normativima" bačeno sa stijene u provaliju. I kasnije se čovječanstvo uvijek nije moglo da pohvali (pravilnim) odnosom prema onima koji nisu imali zdrav duh u zdravom tijelu. Tek je vrijeme romantizma ispravilo tu nepravdu. Bez obzira na Geteovu strogost - romantizam je bolest. Možda, Majstore, ali i on potiče iz duše i njena je djelimična slika. Ali, kasnije ćemo stići do lakših i težih dušinih stanovnika i posjetioca.
Psihijatrija je cijelu oblast ljudske duhovnosti uzela pod svoje - govori se o zdravom i bolesnom u ljudskom duhu. Opisuje se prvo zdrava, potom bolesna osoba. Zdrava je ona koja na spoljašnji svijet reaguje na opštepšrihvaćen način. Ukoliko ta reakcija izostane, riječ je o devijantnoj, bolesnoj osobi.
Zavisno od psihijatrijske škole, psihička bolest određuje se a potom i liječi na različite načine. Danas nismo savim sigurni, kaže nam ova nauka, šta je zdravlje a šta bolest u duhovnoj oblasti. U šta smo onda sigurni? I čemu takva nesigurna nauka?
Duševna bolest u savremenom zakodnodavstvu često prestupnika oslobađa njegove krivice - zločin je učinila neuračunljiva osoba. Neuračunljiva za šta? Tuču u kafani, na ulici, ili rat? Ili, ako to nije učinila ona osoba koja se zove tako kako se zove tuženi, ko je učinio? Neko njoj stran, nepoželjan, neprijatan - jednom riječju, onaj koji joj ne želi dobro. Neko ko se uselio u njenu dušu, zaveo je, po-bjesnio, demonizovao. Jeste, riječ je o demonu, anđelu zla, onome što ne želi više da izađe iz te osobe dok je ne uništi.
Bezbroj filmova snimljeno je o najrazličitijim strašnim zločinima koje su počinile psihički bolesne osobe. U Americi kao da drugih filmova i nema. Izgleda da anonimni gledalac uživa u prizorima kada duševni bolesnik na najrazličitije načine kasapi jadne žrtve. Nisu li obožavaoci ovakvih fimova potencijalne ubice i saučesnici zločina. Ali po tome današnji čovjek nije otišao dalje od onog mjesta gdje je bio prije mnogo hiljada godina, s tom razlikom što danas stvarnu ili izmišljenu "egzekuciju" mogu da gledaju odjednom milioni ljudi.
Šta je, dakle, s ljudskom dušom? Slijedeći nauku svoga Učitelja, apostolske poslanice govore o razlici između tjelesnog i duševnog. Kasapeći tuđe tijelo, zlikovac u stvari kasapi svoju dušu. Za njega nema iskupljenja! Ili ima? Jer Sveto pismo zaista kaže da se može stotinu puta prestupiti i stotinu puta pokajati i to će se prihvatiti. Ali to pokajanje nije isto ono koje sveštenici krvavih ruku daju svojoj dželatskoj sabraći. Kako da se prestupnik pokaje a da to bude iskreno?!
Marksizam je takođe odvojio dušu od tijela, potpuno negirajući upravo dušu. Govorilo se isključivo o potrebi materijalne ravnopravnosti. Navodno, svijet je do njih počivao na neravnopravnosti i otimačini, ubuduće se to mora promijeniti.
Ali kako da se promijeni nešto što je u biti ljudske prirode, u temelju njegovog grešnog bića? I ono što se smatralo nerazorivim, raspalo se samo od sebe - marksizam je dokinuo svoju utopiju i požurio da kaže kako se socijalna pravda ostvaruje u krilu omraženog kapitalizma. A ipak nije riječ o tome na šta se oni pozivaju! Pokazalo se da oni koji su ratovali protiv duše kao da zaista duše nisu imali, što je još jedna varka. I u njihovoj je duši stanovao samo drugi stanovnik, demon prerušen u sveca. Bože pomozi, previše ih je ako počnemo da idemo od slučaja do slučaja.
Narod je, u vrijeme opšte nepismenosti, stvorio obrasce svog duhovnog života. Stvorio svoje običaje, rituale, svoja vjerovanja, svoje praznovjerice. Bio je to jedan zatvoreni sistem ponašanja. Kao da je nepisani zakonodavac rekao: Čovječe, ako se budeš ponašao na ovaj način, sve će biti dobro. Postojale su čvrste moralne norme prenesene u narod iz Svetog pisma i drugih svetih knjiga i prilagođene vremenima opštih nestašica.
U vremenima teških kriza, vladavine tuđe vjere i tuđeg zakona, nije bilo ni sveštenstva da tumači sveta Jevanđelja ali su postojali narodni pjevači da u svoje stihove unose pouke visoke moralnosti. Za sve što je činio, čovjek je imao neophodan i dobar korektiv. Vrijeme pismenosti taj je korektiv dokinulo. Propovijedajući prosvijećenost, zaboravilo je na ljudsku dušu. Vjerujući u nauku, čovjek je poklonio preveliku vjeru sebi samome, ali ne onakvog kakav bi mogao da bude već jednodimenzionalnom, onom dakle koji misli da može sve samo ako se dovoljno potrudi. Vrijeme ga je nažalost demantovalo. Vrijeme prosvjećenosti kulminisalo je najvećim klanicama u istoriji svijeta kojima je nauka dala svoj najveći doprinos.
Zato se čovjek ponovo okreće zaboravljenim učenjima o duši i stvarima između neba i zemlje koje ne razumije. Ali ni samoga sebe, svoje mjesto, svoje nade, strahove i strepnje.
Gotovo da nema naroda i plemena koji nemaju svoju predstavu duše i njenog lepršanja ponad mrtvog svijeta. Negdje se ona seli iz jednog u drugo tijelo, ponekad nestaje u plavetnilu, ponegdje vampirski plaši žive - u strahu od rođenja, oni ipak vjeruju u sve.
Na kraju uvijek ostaje hamletovska poruka o mnogim stvarima između neba i zemlje koje smrtan čovjek ne razumije.
*
Ja: Nisam baš zadovoljan ovim što sam napisao.
Duša: Ne obraćaj pažnju na nijanse, bar zasad. Idi samo hrabro naprijed, od vrata do vrata - na početku još ništa ne možeš da sagledaš.
Ja: Ali, jesam li uopšte sposoban da bilo šta sagledam? Jesam li pripremljen za otkrića, ili ću prolaziti kao slijepac pored sveg šarenila tvoga svijeta?
Duša: Hajde, ostavi se tog mudrovanja koje je samo prerušena malodušnost. Idemo pred prva vrata.
nubrs.rs.ba/~risco/odusi_a.html#PRICA_O_DUSI
Dopuna: 15 Dec 2007 15:55
Balada o dusi
youtube.com/watch?v=n44ppFUHiGQ
|
hvala za "prichu"...bash je.. 
i ne slazhem se sa tim krutim podelama na ovo i ono... 
