Snaga u coveku

45

Snaga u coveku

SAVJETI RIČARDA KARLSONA


Došao sam do saznanja da povremeno moram da podsjetim sebe, da se svrha života ne sastoji u tome da se završe svi poslovi, već u tome da treba uživati u svakom koraku duž životnog puta. Zapamtite, kada vas jednom ne bude bilo, biće i dalje nezavršenih poslova. I znate šta? Neko drugi će ih obaviti umjesto vas. I zato ne gubite vaše dragocjene trenutke žaleći zbog toga.


Ironično zvuči, ali kada obuzdate svoju slavoljubivost, pažna koja vam je bila potrebna od drugih biva zamijenjena tihim unutrašnjim samopouzdanjem. A izvor tog novog psihičkog stanja krije se upravo u dopuštenju da i drugi budu uspješni i slavni.


Najveća želja ljudskog srca je da ga saslušaju i čuju. I oni koji nauče da slušaju najviše su voljeni i cijenjeni. Oni koji imaju naviku da ispravljaju druge, često su vrijeđani i izbjegavani.


Kada želite da promijenite nekoga to ne govori ništa o toj osobi – ali definiše vas kao nekoga kome je potrebno da bude kritičan.


Ako se probudite ujutru sa osjećajem zahvalnosti, veoma je teško, ustvari je nemoguće da osjećate bilo šta osim mira.


Nešto predivno počinje da se dešava sa jednostavnim shvatanjem da se životom, kao i automobilom, upravlja iz unutrašnjosti prema spolja a ne obrnuto. Ako se snažnije fokusirate na postizanje veće pomirenosti sa tim gdje ste, nego na zamisao gdje biste radije htjeli biti, počinjete da pronalazite mir istog trenutka – u sadašnjosti. Zatim, kako se krećete, upoznajete nove stvari i nove ljude, nosite taj osjećaj unutrašnjeg mira sa sobom. Apsolutno je tačno da «gdje god krenuli – tu ste i vi.»


Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi usredsređuju na mane ili probleme drugih jeste pokušaj da izbjegnu samoanalizu.


Ljudi sa kojima komunicirate biće opušteniji kada osjete da ih pažljivo slušate. Takođe ćete primjetiti koliko ćete opušteniji i vi biti kada prestanete da prekidate druge. Usporiće se vaš rad srca i puls, i počećete mnogo više da uživate u razgovorima nego da jurite kroz njih. Ovo je jednostavan način da postanete opušteniji i ispunjeniji ljubavlju.


Biti u pravu, braniti svoje stavove, zahtijeva ogromnu količinu mentalne energije i često nas otuđuje od ljudi. Ne treba da žrtvujete svoje najdublje filozofske istine ili najiskrenija osjećanja, ali od danas, dopustite da i drugi budu u pravu!


Da bismo pobijedili strah, najbolja strategija je da naučimo da vratimo našu pažnju na sadašnjost. Vježbajte da držite vašu pažnju u sadašnjem trenutku (ovdje i sada). Trud će vam se višestruko isplatiti.


Citati iz knjige “Ne gubite živce zbog malih stvari.” – Dr. Ričard Karlson

SAVJETI DEJVIDA LIBERMANA


Kad sebe ne shvatamo previše ozbiljno i kad priznajemo svoje greške i mane, to svijetu pokazuje da smo zapravo vrlo samopouzdani.

Devedeset posto odluka koje donosimo zasniva se na emocijama. Logiku koristimo samo da bismo opravdali naša djela.

Niko ne želi da čuje savjet od «sveznalice». Jedan od najboljih načina na koji možete da ponudite savjet je da osobi ukažete da znate kako ne posjedujete sve odgovore. Tada će vas doživjeti kao daleko pouzdaniju i iskreniju osobu.

Dosljednost je nesvjesna želja ljudskog bića da postupa u skladu sa njegovom slikom o samom sebi. Na primjer, ako sebe smatrate brižnom osobom punom ljubavi, gotovo je nemoguće da, makar i na trenutak, počnete da postupate na grub i ružan način.

Zapamtite da se nečija naklonost prema vama ne zasniva na njegovim osjećanjima prema vama, nego na osjećanjima koja vi izazivate u njemu.

Većina ljudi kaže NE jer se opiru promjenama. Umjesto da tražite istu stvar samo jednom ili dva puta, nemojte da odustanete sve dok ne zatražite šest puta! Prema nekim istraživanjima, to je čarobni broj. Makar i nevoljno, najveći broj ljudi će pristati da učini nešto nakon što su zamoljeni šest puta!

Uspješno vođstvo zasniva se na sposobnosti razmišljanja sa stanovišta druge osobe. Svakog čovjeka možete da pokrenete na djelovanje ako se obratite njegovim željama, potrebama i zahtjevima. Ali prije nego što to učinite, zapamtite da ljudima nije stalo do onoga što vi znate, sve dok ne uvide da je vama stalo. Ljudi mogu da osjete postupate li vi u skladu sa svojim riječima, i nikada nećete moći da postanete pravi vođa ako zaista ne vjerujete u ono o čemu govorite.

Kad nemamo na šta da usredsredimo svoju pažnju, um počinje da stvara sopstveni nemir i pojavljuju se strahovi.

Zainteresujte se za druge ljude, pa ćete ih navesti da prema vama osjete naklonost mnogo brže nego ako cijelog dana pokušavate da ih zainteresujete za sebe.

Trebalo bi da odete kod osobe koja će vas pažljivo saslušati i promisliti prije nego što vam ponudi savjet. Ako vas brzo prekine a da vas nije do kraja ni saslušala, tada želi samo da je čujete, a ne da vam zaista pomogne.

Ljudima, kao i djeci, potrebno je da vjeruju kako imaju neku kontrolu nad svojim životom. Ako toga nemaju, to može da se razvije u ono što se naziva naučena bespomoćnost, koja označava čovjekovo shvatanje da nema nikakve kontrole nad lošim događajima koji se neprestano ponavljanju, pa čak ni nad uobičajenim događajima u životu.

Naša ličnost, ono što mi jesmo, nije najuže povezana sa onim što činimo, nego sa onim u šta vjerujemo.

SAVJETI DALAJ LAME

Imaj na umu da su veliki uspjesi i velike ljubavi spojeni sa velikim rizicima.

Kad gubiš nemoj izgubiti pouku koju iz toga možeš izvući.

Ne zaboravi da je ponekad stvar nevjerovatne sreće kad ne dobiješ ono što želiš.

Nemoj dozvoliti da zbog malog nesporazuma izgubiš veliko prijateljstvo.

Podijeli svoje znanje sa drugima. To je put da postaneš besmrtan.

Kad uvidiš da si napravio grešku, potrudi se odmah da je ispraviš.

Nikad se nemoj smijati tuđim snovima.

Živi dobrim i časnim životom. Kada ostariš moći ćeš se osvrnuti i još jednom uživati u životu.

Okruženje ispunjeno ljubavlju u tvom domu je temelj tvog života.

U nesporazumima sa voljenim osobama fokusiraj se samo na trenutnu situaciju. Ne prizivaj prošlost.

Dijeli svoje znanje. To je način da postigneš besmrtnost.

Budi nježan prema zemlji.

Jednom godišnje idi na mjesto gdje nikad prije nisi bio.

Zapamti da je najbolji odnos onaj u kojem vaša ljubav prema drugom prevazilazi vašu potrebu za drugim.

Sudi o svom uspjehu prema onome čega si se morao odreći da bi ga ostvario.

Majka Tereza

"Život je prilika - iskusi je
Život je lepota - divi joj se
Život je san - učini ga stvarnim
Život je izazov - suoči se s njim
Život je zadatak - izvršavaj ga
Život je igra - igraj se
Život je dragocen - neguj ga
Život je bogatstvo - čuvaj ga
Život je ljubav - uživaj je
Život je tajna - pronikni je
Život je obećanje - ispuni ga
Život je tuga - nadiđi je
Život je himna - pjevaj je
Život je borba - prihvati je
Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac
Život je avantura - usudi se
Život je sreća - zasluži je
Život je život - brani ga"

IZGUBILI SMO JER


Postoje oni koji tvrde da smo se predali. Drugi su pak ubjeđenja da smo izgubili podmuklo, a da to nismo ni primjetili. Treći ni sada ne shvataju da smo izgubili, bore se jalovo. Neki četvrti, nisu ni znali za borbu. Činjenično stanje: postali smo robovi, broj, statistika, osmočasovni posjed pod uslovima, a uskoro će nas žigosati i čipovima, pa se nećemo razlikovati od mlijeka u tetrapaku – jednaki i zamjenjivi. Trikom, slikom i muzikom: šaka proračunatih ljudi je iskoristila napredak nauke, tehnologije, sociologije i psihologije. Novcem se moglo kupiti sve više toga, a danas – gotovo sve. Dignite ruke i izađite napolje. Nema smisla opirati se – već smo poraženi.

Izgubili smo jer:

- Više cijenimo ono što imaju drugi.

- Kada vidiš okrvavljenog čovjeka kako leži na ulici nećeš prići da mu pomogneš, da ne bi tebe osumnjičili za pokušaj ubistva. Sigurnost ispred ljudskosti.

- Mogu da proizvedu bilo koju novu bolest i da ti uvaljuju vakcine koje ćeš morati da kupuješ ako želiš da živiš. Ako si mislio da je AH1N1 kraj, griješiš – biće ih još, i biće smrtonosnije.

- Sve više postaješ rob kreditima koje si podigao kako bi kupio stvari u kojima više ne uživaš, jer ih otplaćuješ u znoju.

- Postao si dobrovoljni invalid, vrijeme provodiš u stolici ispred ekrana, klimajući glavom dok gledaš vijesti, trošeći riječi u prazno sa ljudima koje i ne poznaješ.

- Danas više nije dovoljno da muž radi, a žena bude domaćica i brine se o kući. Rade i muž i žena, a nerijetko i djeca. Da bi se bahatili? Ne. Da bi opstali.

- Klupe ispred kućá zvrje prazne. Sjediš i gledaš aktuelni reality show – ne sa komšijama zajedno. Svako u svojoj kući. Otuđenost.

- Kličeš holivudu i MTV-ju, savršeno skrojenim sredstvima za upućivanje na Coca Colu, Nike, McDonnalds, Dolce&Gabbana, na to kako treba da živiš, govoriš, da se ponašaš da bi bio IN.

- Na internetu možeš da vidiš kako konj j… djevojku.

- U novinama možeš da pročitaš kako su silovali i ubili maloljetnu djevojčicu…sve češće.

- Postoje ljudi koji pedofile, ubice i silovatelje – oslobode zatvora.

- Piješ zagađenu vodu, mlijeko zatrovanih krava, jedeš povrće i voće koje raste iz zagađene zemlje ili u stakleniku, koncentrovanu i ofarbanu hranu.

- Kupanje u rijeci predstavlja rizik od kožnih oboljenja. Sunčanjem rizikuješ rak kože.

- Crtani filmovi više nisu za djecu. Ni za odrasle. Ni za odrasle sa posebnim potrebama. Crtani filmovi su za oboljele.

- Na Tajlandu možeš da j…. maloljetnog dječaka za sto dolara. Nekažnjeno!!!

- Više para se potroši na organizovanja Gay-parada nego na pomoć stradalim u ratovima. Ne trudimo se protiv istih ni da protestvujemo. Svi znamo zbog čega se vodi rat u Iraku, znamo da će ih biti još. Navikli smo.

- Srećan si ako tvoja porodica može da živi makar pristojno od posla na kom će te vrlo vjerovatno zamijeniti mašina. Ideš u penziju, uplaćuju ti staž, socijalno. Puno koštaš.

- Sanjaš godišnji odmor.

- Zbunjuje te razmišljanje o tome da li je sreća u malim ili velikim stvarima.

- U Zairu su toliko okupirani time kako će naći pitku vodu, da zaboravljaju kako četiri dana nisu ništa jeli.

- Ne znaš u šta više da vjeruješ. Sve se manje nadaš.

- Ne znaš šta će biti.

- Odvukli su ti pažnju serijama, blokbasterima, fejsbukom, svjetskim prvenstvom u fudbalu. Gledaš u lijevu ruku dok desna izvodi trik.

- Jedini način da dođeš do kuće ili stana jeste da ga naslijediš ili da digneš kredit.

- Ne smiješ da se krećeš noću sam po parkovima ili slabije osvijetljenim mjestima. Mogu da te siluju, opljačkaju. Vrištaćeš, čuće te…ali ti neće pomoći. Gledaju svoja posla.

- Sreću su zamijenila sitna zadovoljstva.

- Nisi zaista srećan.
- Smiju ti se. Ne možeš im ništa. Podigni ruke, predaj se. Izađi u miru i za sobom pogasi svjetla. IZGUBIO SI.

Biću iskren – nisam siguran da čak imamo i svoju sadašnjost. Izvesno je da stihijski idem kroz život, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno- nikad ne znam u kom ću smeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije povuku, da me prosto uguraju u neke stvari o kojima ranije nisam razmišljao. Ponoviću svoju staru tezu: Sve moje pesme doživljene su više puta i odživljene. Znači, u njima nema ama baš nikakvog foliranja. One su, pre svega, odraz mojih emocija. Rokenrol je moj način života. Moje pesme – to sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim životnim surovostima, a tek ponekad dozvolim imaginarnim snovima da prošetaju kroz neki stih. I to učinim tako da se imaginacija samo nazire, kao kroz maglu… Ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj ljubavi ako me bukvalno guše i razdiru ovozemaljski jadi. Evidentni su, što pritiska i ostale mlade, nedostatak slobodnog mišljenja, materijalna nemoć i sve što ide uz to. Danas, mladom čoveku nije dozvoljeno da radi, jer nema slobodnih mesta, zapravo sva ta potencijalna mesta popunjena su nekim starim, dosadnim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvučemo iz blata u koje smo se zaglibili. To opet znači da je mladima, željnim znanja i progresa, sve uskraćeno. A najviše životne radosti! U ovom trenutku, mi mladi nemamo budućnosti… Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja sa nestrpljenjem čeka da nas proguta. A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava koja počinje da curi, rasteže se po nama – narodu. Šta bi mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam, čini mi se da smo stisnuti – ne možemo ni korak nazad, ali ni korak napred… Mladima su vezane ruke – moraju da se prilagođavaju i iznad svega trpe život… Ako je sve ovako kako sam rekao, a jeste, onda ja tu nikad neću moći da vidim ni jedan zračak slobode. Nama jedino ostaje da se pokrijemo nekim neprobojnim oklopima i protrčimo kroz životni špalir u kome nas, sa svih strana, nemilice udaraju i lupaju! A mi trčimo i grabimo napred, da bismo došli do kraja životne staze. Tada smo beskorisni i sebi i društvu. To je kraj… Prilagođavanje društvu može da bude pozitivna osobina, ali to je samo danak životu. Ukoliko se prilagođavaš nečemu što ne želiš, onda suzbijaš svoju ličnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje, pre svega, morbidna i negativna. Šta na kraju biva – od mladog i perspektivnog čoveka stvara se krajnje beskorisni tip… Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše…
Borite se za svoj život !

Milan Mladenović

Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli završiti u tako čudnoj obitelji kao što je vaša? Ako ste ikada živjeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, netko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vrijeme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta.

Neka više ne bude patnje, ne pokušavajte više otkriti gdje ste pogriješili. Tajna toga zašto ste se rodili kome ste se rodili završena je, finis, terminado, gotova...

Godinama već žene koje u sebi nose mitski život arhetipa Divlje žene potiho jauču: „Zašto sam toliko drugačija? Zašto sam se rodila u takvoj čudnoj [ili bešćutnoj] obitelji?“ Kad god im je život htio proklijati, netko se našao da posoli zemlju kako ništa ne bi moglo rasti. Osjećaju se izmučene svim propisima protiv svojih prirodnih želja. Ako su djeca prirode, onda ih drže pod krovom. Ako su znanstvenice, onda im kažu da trebaju biti majke. Ako žele biti majke, onda im kažu da bi se trebale potpuno uklopiti u tu ulogu. Ako žele nešto učiniti, onda im kažu neka budu praktične. Ako žele stvarati, onda im kažu da nema kraja ženinim kućanskim poslovima.

Koji put pokušavaju biti dobre, već prema tome koji su standardi najpopularniji, a tek poslije shvate što uistinu žele, kako uistinu moraju živjeti. Tada proživljavaju bolne amputacije, jer moraju napustiti obitelj, brak kojem su se zavjetovale do kraja života, posao koji je trebao biti odskočna daska za nešto što još više zatupljuje, ali je bolje plaćen. Ostavljaju snove razasute po putu.

Često su te žene umjetnice koje pokušavaju biti razumne i provesti osamdeset posto svojega vremena radeći nešto što ubija njihove svakodnevno kreativne živote. Premda tih scenarija ima beskraj, jedna je stvar uvijek ista: rano su ih već istaknuli kao „drugačije“ s negativnim predznakom. Zapravo su strastvene, osobene, radoznale i razmišljaju na pravi, instinktivni način........

Nemojte se povlačiti i umanjivati ako vas nazovu crnom ovcom, skitnicom, vukom samotnjakom. Oni koji sporo uviđaju, kažu da je nekonformist propast društva. No, već se stoljećima pokazuje da biti različit znači stajati na rubu, da je gotovo zajamčeno da će ta osoba napraviti kakav originalan doprinos, koristan i zapanjujući doprinos svojoj kulturi.

Kada tražite savjet, nikada ne slušajte one sa sićušnim srcima. Budite ljubazni prema njima, blagoslivljajte ih, laskajte im, ali nemojte slušati njihov savjet.

Ako su vas ikada nazvali prkosnom, nepopravljivom, bezobraznom, lukavom, buntovnom, neukrotivom, neposlušnom, onda ste na pravom tragu. Divlja žena je u blizini.

Ako vas nikada nisu tako nazivali, još ima vremena. Vježbajte Divlju ženu. Andele! Opet i opet.

("Zene koje trce s vukovima" - Clarissa Pinkola Estes)

Jedan stari hodočasnik prelazio je usred zime preko mosta u podnožju Himalaja, kada je počela kiša. Čuvar prelaza mu je rekao: “Kako ćeš, dobri čovječe, stići gore po ovakvom nevremenu?”

Starac mu je veselo odgovorio: “Moje srce je već tamo, ostatku mene lako je da ga prati.”

***

‘Kada tvoje srce bude instinktivno učestvovalo u radostima i patnji drugih, tada ćeš znati da si se oslobodio svoga ‘ja’; uživaćeš u iskustvu ‘jedinstva’ s ljudskim rodom i najzad ćeš upoznati ljubav.’








Jedan stari rabin se razbolio i učenici su, sjedeći u istoj sobi, šaputali među sobom o njegovim neprevaziđenim vrlinama.
“Još od Solomona nije bilo takvog mudraca!” rekao je jedan.
“A njegova vjera! Ista je kao Avramova!” dodao je drugi.
“Njegovo strpljenje je kao u Jova!” izjavio je treći.
“Samo je Mojsije tako intimno razgovarao sa Bogom!” oglasio se četvrti.

Rabin kao da se uznemirio. Kada su učenici otišli, žena ga je upitala: “Jesi li čuo kako hvale tvoje vrline?”
“Jesam”, rekao je rabin.
“Zašto si onda tako nezadovoljan?”
“Moja skromnost”, pobunio se rabin. “Zašto niko nije pomenuo moju skromnost?!”

***

Mora da je bio sveti čovjek onaj koji je rekao: “Ja sam samo četiri prazna zida, bez ičega unutra.”
Nema veće ispunjenosti.








Kad se gost dobrovoljno javio da opere suđe nakon večere Majstor je rekao:”Jesi li siguran da znaš da pereš suđe?!”

Čovjek se pobunio rekavši da je prao suđe cijelog svog života.

Majstor reče:”Ma ne sumnjam ja uopšte u tvoju sposobnost da suđe očistiš – sumnjam jedino u tvoju sposobnost da ga pereš.”

Ovo je objašnjenje kasnije dao svojim učenicima:”Postoje dva načina da se pere suđe: jedan je da se pere kako bi se očistilo; drugi je da ga se pere da bi se pralo.”

To je još uvijek bilo nejasno, pa je dodao:”Prvi način je mrtav jer dok tvoje tijelo pere suđe, tvoj um je fiksiran na cilj da se očisti; drugi je živ jer ti je um tamo gdje i tijelo.”






Došao je dan proslave zlatne svadbe, punih pedeset godina braka, i stari bračni par imao je pune ruke posla s gomilom rođaka i prijatelja koji su došli da čestitaju. Neizmjerno im je prijalo kad su predveče najzad ostali sami ispred kuće, posmatrajući zalazak sunca i uživajući u odmoru nakon tako napornog dana.

Starac je nježno pogledao svoju ženu I rekao:

“Agata, ponosam sam na tebe!”

“Šta si rekao?” upitala je. “Znaš da sam malo nagluva. Govori glasnije.”

“Rekao sam da sam ponosan na tebe.”

“Ne brini”, uzvratila je žena, s puno razumijevanja u glasu, “I ja sam pomalo umorna od tebe.”

***

Savršeno slušanje je kada neko bolje čuje sebe nego druge. Savršen vid je kad neko bolje vidi sebe nego druge.
Jer, ne možemo razumjeti drugoga ako ne razumijemo sebe, i ne može se sagledati stvarnost drugoga ako se prethodno nije sagledala svoja. Onaj ko stvarno umije da sluša, čuće te i kad ništa ne govoriš.

Antoni de Melo

ZAMAGLJENO OGLEDALO

Prije tri hiljade godina, jedan čovjek sasvim sličan meni i vama, živio je u blizini grada okruženog planinama. Taj čovjek je proučavao medicinu i želio je da stekne znanja svojih predaka, ali se nije u potpunosti slagao sa svim onim što je učio. U svome srcu osjećao je da tu nešto nedostaje.

Jednog dana, dok je spavao u jednoj pećini, sanjao je da vidi sopstveno usnulo tijelo. Izašao je iz pećine u noć mladog mjeseca. Nebo biješe vedro i on ugleda milione zvijezda. A zatim se u njemu dogodi nešto što je zauvijek izmijenilo njegov život. Posmatrao je svoje ruke, osjećao svoje tijelo, i čuo svoj glas kako govori:

„Ja sam stvoren od svjetlosti; stvoren sam od zvijezda.”

On ponovo pogleda zvijezde i shvati da zvijezde ne stvaraju svjetlost, već da, zapravo, zvijezde nastaju od svjetlosti.

„Sve je sačinjeno od svjetlosti”, reče on , „a ono između nije samo prazan prostor.”

I znao je da je sve što postoji jedno živo biće, i da je ta svjetlost vijesnik života, jer je i sama živa i u sebi sadrži sva znanja. Tada je shvatio da, iako je sačinjen od svjetlosti, on nije isto što i zvijezde.

„Ja sam međuprostor između zvijezda”, mislio je.

I tako je zvijezde nazvao tonal a svjetlost između zvijezda nagual, i znao je da je ono što stvara harmoniju i prostor između to dvoje Život ili Namjera. Bez Života, tonal i nagual ne bi mogli da postoje. Život je apsolutna sila, božanstvo, Tvorac koji stvara sve.

Evo šta je otkrio: Sve što postoji je manifestacija jednog živog bića koje nazivamo Bogom. I on shvati da ljudska percepcija nije ništa drugo do svjetlost koja opaža svjetlost. Takođe je uvidio da je materija ogledalo – sve što odražava svjetlost i stvara slike od te svjetlosti jeste ogledalo – i da je svijet iluzije, San, samo dim koji nas sprečava da vidimo šta mi zaista jesmo.

„Naše istinsko biće je čista ljubav, čista svjetlost”, reče on.

Ovo mu je saznanje promijenilo život. Kada je jednom shvatio šta je zapravo on, pogledao je druge ljude i prirodu, i bio je zapanjen onim što je vidio. Vidio je sebe u svemu – u svakom

ljudskom biću, u svakom stablu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I vidio je da Život spaja tonal i nagual na različite načine da bi time stvorio milijarde manifestacija Života. U tih nekoliko trenutaka shvatio je sve. Bio je veoma uzbuđen, ali srce mu biješe spokojno. Jedva je čekao da kaže svojim ljudima šta je otkrio. Ali nije mogao da pronađe riječi kojima bi to objasnio.

Pokušao je da kaže drugima, ali ga nisu razumjeli. Videli su da se on izmijenio, da nešto prekrasno zrači iz njegovih očiju i glasa. Primijetili su da on više nikoga i ništa ne osuđuje. On više nije bio kao drugi. Mogao je sve odlično da razumije, ali njega niko nije razumio. Vjerovali su da je on inkarnacija Boga, a kada je to čuo on se nasmješi i reče:

„To je istina. Ja jesam Bog, ali i vi ste Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo slike svjetlosti. Mi smo Bog.”

Ali ljudi ga i dalje nisu razumjeli. Shvatio je da je on ogledalo drugih ljudi, ogledalo u kome jemogao da vidi sebe.

„Svako od nas je ogledalo”, reče on.

Vidio je sebe u svima, ali oni u njemu nisu vidjeli sebe. I on shvati da svi oni sanjaju, ali ne znajući, ne shvatajući šta oni zapravo jesu. Oni nisu mogli da vide njega kao sebe jer je između ogledala postojao zid od magle ili dima. A taj zid magle bio je sačinjen od tumačenja svjetlosnih slika – Sna ljudskih bića.

Tada je znao da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je da zapamti sve svoje vizije, i tako je odlučio da sebe nazove Zamagljenim Ogledalom da bi zauvijek znao da je materija ogledalo i da je magla u međuprostoru ono što nas sprečava da saznamo šta smo. Rekao je:

„Ja sam Zamagljeno Ogledalo, jer vidim sebe u svima vama, ali mi ne prepoznajemo jedni druge zbog magle koja se nalazi između nas. Ta magla je San, a ogledalo ste vi, onaj koji sanja.”

I znao je da je sve što postoji jedno živo biće, i da je ta svjetlost vijesnik života, jer je i sama živa i u sebi sadrži sva znanja. Tada je shvatio da, iako je sačinjen od svjetlosti, on nije isto što i zvijezde.

„Ja sam međuprostor između zvijezda”, mislio je.

I tako je zvijezde nazvao tonal a svjetlost između zvijezda nagual, i znao je da je ono što stvara harmoniju i prostor između to dvoje Život ili Namjera. Bez Života, tonal i nagual ne bi mogli da postoje. Život je apsolutna sila, božanstvo, Tvorac koji stvara sve.

Evo šta je otkrio: Sve što postoji je manifestacija jednog živog bića koje nazivamo Bogom. I on shvati da ljudska percepcija nije ništa drugo do svjetlost koja opaža svjetlost. Takođe je uvidio da je materija ogledalo – sve što odražava svjetlost i stvara slike od te svjetlosti jeste ogledalo – i da je svijet iluzije, San, samo dim koji nas sprečava da vidimo šta mi zaista jesmo.

„Naše istinsko biće je čista ljubav, čista svjetlost”, reče on.

Ovo mu je saznanje promijenilo život. Kada je jednom shvatio šta je zapravo on, pogledao je druge ljude i prirodu, i bio je zapanjen onim što je vidio. Vidio je sebe u svemu – u svakom

ljudskom biću, u svakom stablu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I vidio je da Život spaja tonal i nagual na različite načine da bi time stvorio milijarde manifestacija Života. U tih nekoliko trenutaka shvatio je sve. Bio je veoma uzbuđen, ali srce mu biješe spokojno. Jedva je čekao da kaže svojim ljudima šta je otkrio. Ali nije mogao da pronađe riječi kojima bi to objasnio.

Pokušao je da kaže drugima, ali ga nisu razumjeli. Videli su da se on izmijenio, da nešto prekrasno zrači iz njegovih očiju i glasa. Primijetili su da on više nikoga i ništa ne osuđuje. On više nije bio kao drugi. Mogao je sve odlično da razumije, ali njega niko nije razumio. Vjerovali su da je on inkarnacija Boga, a kada je to čuo on se nasmješi i reče:

„To je istina. Ja jesam Bog, ali i vi ste Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo slike svjetlosti. Mi smo Bog.”

Ali ljudi ga i dalje nisu razumjeli. Shvatio je da je on ogledalo drugih ljudi, ogledalo u kome jemogao da vidi sebe.

„Svako od nas je ogledalo”, reče on.

Vidio je sebe u svima, ali oni u njemu nisu vidjeli sebe. I on shvati da svi oni sanjaju, ali ne znajući, ne shvatajući šta oni zapravo jesu. Oni nisu mogli da vide njega kao sebe jer je između ogledala postojao zid od magle ili dima. A taj zid magle bio je sačinjen od tumačenja svjetlosnih slika – Sna ljudskih bića.

Tada je znao da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je da zapamti sve svoje vizije, i tako je odlučio da sebe nazove Zamagljenim Ogledalom da bi zauvijek znao da je materija ogledalo i da je magla u međuprostoru ono što nas sprečava da saznamo šta smo. Rekao je:

„Ja sam Zamagljeno Ogledalo, jer vidim sebe u svima vama, ali mi ne prepoznajemo jedni druge zbog magle koja se nalazi između nas. Ta magla je San, a ogledalo ste vi, onaj koji sanja.”

Ljubav kao sudbina

Sve počinje i završava se ljubavlju. Onim snažnim, okeanskim osećanjem da nekom pripadate više nego sebi. Onom olujom čula, ustreptalošću duše i plemenitom blagošću duha kakve možemo da osetimo jedino kada smo zaljubljeni: onda kada smo sasvim i bezrezervno spremni da volimo i budemo voljeni. Ljubav nam daje naš najlepši i jedini autentični oblik, samo kada smo u njenom ozračju možemo da se podsetimo „ko smo" to mi zaista, u idealnim potencijalima naše ličnosti. Samo kada smo istinski ljubljeni, kada volimo, smemo sami sebi da priznamo kako smo sačinjeni od nekog daleko lepšeg, ređeg i tananijeg (anđeosko-ljudskog) materijala, koji se ne sastoji isključivo od nerava, vena, mišića i kostiju. Samo tada možemo da razumemo da se negde duboko u nama nalazi naša besmrtna, nepropadljiva duša i da osim jetre i bubrega u sebi nosimo i neke drugačije organe. I kao što rendgenski snimak savršeno precizno pokazuje stanje naših kostiju, tako i svaki naš postupak i čitav naš život u svetu jasno prikazuje stanje naše duše. A ono uveliko i najviše zavisi od toga da li umemo da volimo, da li smo obasuti tuđom pažnjom i ljubavlju i, naravno - koliki nam je kapacitet voljenja.
Ne ume i ne može svako da voli, bar ne onako snažno i (rekli bismo) ultimativno kao što to gledamo u filmovima i čitamo u romanima. Za ljubav jeste potrebno određeno čulo, jedan poseban organ i njemu odgovarajuća „tehnika voljenja". I kao što su rafinovanost i senzibilitet apsolutno neophodni za svaku umetnost, tako isto je za veštinu ljubavi (ars amandi) važno imati sve one predispozicije koje našoj ljubavi omogućavaju onu legendarnu nadljudsku snagu, stvarajući nam krila i dižući nas iznad zemlje, sve oblažući nas slatkim žmarcima one prepoznatljive, ekstatične zanesenosti.
A te „ljubavne predispozicije" od nas zahtevaju određeni, romantični režim života i isti takav način gledanja na svet. Ova uzbudljiva sklonost ka „preterivanju" svih vrsta je i najkarakterističnija za svaki pravi romantični (čitaj: ljubavni) senzibilitet. Onda kada „obični tip" kaže da je dosta, onaj ljubavni tek počinje da razvija svoju temu; onda kad naši sumorni savremenici odustanu od nemoguće misije odmahujući rukom pred nadljudskim preprekama koje im stoje na putu ljubavi, e tada se svi ljubavnici skloni preterivanju samo osmehnu i lagodno skaču u duboku vodu za sve druge nerešivih problema; kada građanin kome je stalo do svoje udobnosti odbije na žrtvuje svoj komoditet i sve hedonistički uvek otvorene mogućnosti, ljubavni komandosi odbacuju sve sa sebe i od sebe - sve nepotrebno, sve suviše ovozemaljsko, sve nedovoljno ljubavno (dakle nedostojno). Čovek koji ume da voli i da prima ljubav ne zna za strah kada je u ovom božanskom stanju, poput nekadašnjih gorštačkih heroja čiji je ratnički zanos doslovno odbijao da prizna opasnosti koje su ih čekale u bitkama.
Ljubav sve svoje inicirane posvećenike čini spretnijim i lepšim, ozbiljnijim i opuštenijim, vedrijim i melanholičnijim - sve istovremeno, sve do krajnjih (onih jedva zamislivih) mogućnosti. Ne postoje lepši mladići i devojke, muškarci i žene, od onih koji iskreno i bez ustručavanja vole i ponose se svojom ljubavlju. Samo u onom čarobnom, živom ogledalu naše ljubavi - u očima koje nas zaljubljeno gledaju, sijajući se nadzemaljskim sjajem - možemo da vidimo koliko smo stvarno lepi. Takvu transformaciju nismo videli ni posle jedne plastične operacije, toga nema ni u stripovima o Supermenu, ni u književnom mitu o doktoru Džekilu i mister Hajdu. To postoji samo u „obrnutoj perspektivi" ljubavnog pogleda na metu i subjekt naše ljubavi.
Samo u očima svoje drage možemo da vidimo izvajanu lepotu svog nosa i svojih obrva, mirisnost i nežnost svoje kože, dubinu i šumske senke svog vučje-uzbudljivog pogleda koji odmah i doslovno obara s nogu našu partnerku, svu taktilnu suptilnost naših dodira koji prebiraju po njenoj ženstvenosti, podjednako vešto, senzualno i nezaustavljivo. Samo isprepleteni sa stopalima, kosom, rukama, vratom, bedrima i listovima svoje ljubavne izabranice u sebi nosimo onu srećnu dvostrukost i muško-žensku (androginu) celovitost naše prirode. Samo pred pokretnim, živim i zanosnim oltarom naše ljubavi možemo da čujemo sebe kako izgovaramo reči lepše od svih koje smo ikada rekli, ikada čuli, ikada pročitali. Samo tada možemo da poverujemo da smo nekom stvarno najlepši i zaista najdraži na svetu, nesumnjivo i nepopravljivo. Samo smo tada dostojni one hrišćanske objave o tome da svako od nas u sebi nosi „ikonu božju", da smo, svi odreda: „mali bogovi" (u beskrajnom potencijalu naših neograničenih mogućnosti).
Neki put osećam i kako je ljudska duša u zavisnosti od našeg osećanja ljubavi, od nevidljivog organa za voljenje (koji ili imamo ili nemamo). Osećam da možemo normalno da funkcionišemo isključivo ako smo dovoljno natopljeni, zaista prožeti i stvarno nadahnuti ljubavlju. I da nema zajednice, vere i ideologije koja se ne zasniva upravo - na ljubavi.
Bez ljubavi nema ničega vrednog življenja. Bez nje smo samo smrtna, na smrt uplašena bića, nemoćna pred velikim svetom i iluzijama u poslednjoj noći sveta. Onoj koju upravo živimo. Svitanje ljubavi, rađanje ovog čarobnog osećanja za svakog od nas predstavlja mogućnost potpune obnove i spasonosnog ispravljanja dosadašnjeg načina života, svega nedostojnog našeg pravog božanskog lika (onog koji u nama vide samo naša majka, naš nebeski anđeo čuvar i naša mila draga).
Jedino ćemo biti nepobedivi ako ljubav prihvatimo kao svoju sudbinu. Ako je prigrlimo kao jedinu šansu da se naši najlepši snovi odmah i bezuslovno pretvore u našu realnost. Onako stvarnu i zavodljivu, ozbiljnu i romantičnu (baš kao ovaj sneg koji veje nad našim glavama i našim nesrećama, svih ovih dana...).
Volite, da biste bili zaista spokojni na ovom svetu. Da biste to bili stvarno vi.
I da bi vaša životna priča, baš poput moje, dobila svoj zasluženi i odavno željeni srećni kraj.

Dragoslav Bokan

Izvor: http://www.pressonline.rs/sr/kolumne/story/204028/Ljubav+kao+sudbina.html

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1075 korisnika na forumu :: 55 registrovanih, 2 sakrivenih i 1018 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, A.R.Chafee.Jr., adamantadv, Apok, bladesu, BORUTUS, BSD, ccoogg123, Dorcolac, drimer, dule10savic, Frunze, Gosha101980, goxsys, havoc995, ikan, Istman, ivan1973, Kandrbandrdzilo, karevski, Komentator, Kubovac, kybonacci, ladro, laki_bb, ljuba, MaksicZoran, Metanoja, Mi lao shu, mikrimaus, Mixelotti, nextyamb, nikoladim, nuke92, Oscar2, ozzy, panzerwaffe, pera bager, procesor, S1Mk3, scimitar19, slonic_tonic, Smiljke, solic, sombrero, SR-3m, Stefan M, Tas011, Tvrtko I, uros, uruk, Vlad000, voja64, YugoSlav, ZetaMan