|
Poslao: 20 Feb 2012 13:24
|
|
PRISILNO SKRETANJE
U avijaciji postoji izraz “prisilno skretanje”. Recimo, pojavi se nepovoljan vjetar sa sjevera, a aerodrom na koji se ja želim spustiti leži ravno na istoku. Ako letim na istok, promašiću svoj cilj, jer će moj avion biti nošen prema sjeveroiistoku. Kako bih stigao na cilj, moram nadoknaditi to zanošenje skretanjem, u ovom slučaju upravljanjem aviona u pravcu sjevernijem od mjesta na koje se želim spustiti. Slično je i sa čovjekom: on takođe završava na tački nižoj od one koju je mogao doseći; ako ga ne posmatr-mo na višem nivou što uključuje i njegova viša stremljenja.
Želimo li govoriti o ljudskim mogućnostima u njihovom najboljem svjetlu,
moramo najprije vjerovati u njihovo postojanje i prisutnost.
U suprotnom, čovjeka će “vjetar nositi kako hoće” i on će se izroditi, jer postoje i ljudske mogućnosti u najgorem mogućem obliku. Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću humanost čovjeka zaslijepi pred činjenicom da humana ljudska bića jesu, a vjerovatno će uvijek i biti, u manjini. No, upravo ta činjenica svakog od nas poziva da se pridruži manjini: stvari loše stoje, ali ne dadnemo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore.
Viktor Frankl
|
|
|
Poslao: 20 Feb 2012 13:25
|
|
PRIJATELJSTVO, ZANAT NAJSTARIJI
Godina je sve više – prijatelja sve manje. Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (poslednji put smo ih videli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vreme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova deca,
njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše reči o njima koje su čuli od trećih prijatelja. Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući sopstvenu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bednog sporazuma sa savešću, bekstvo od samoće. Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vreme od posla, od ambicija, od porodice i poslepodnevnog sna – koliko mnogo
razumevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog veka nalaze u “Mažestiku”, u podne, posle svih dobrih i loših godina! Dva starca u “Mažestiku”, u podne – dva preko noći ostarela dečaka što poznaju neke samo njima znane prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe u tarabi, i tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada posle svega i druže se svakoga dana u podne: jedanput kafu plaća jedan, drugi put – drugi. Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvek okrivljujemo druge, nikad sebe. Retko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva ali više od svega čuvam prijateljstva sa onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.
Momo Kapor
|
|
|
Poslao: 21 Feb 2012 12:55
|
|
Car je već bio u poodmakloj dobi i znao je da će uskoro trebati izabrati svog nasljednika. Jednog je dana pozvao sve mlade ljude kraljevstva na sastanak.
Tada im je saopštio: “Vrijeme je da odstupim sa svog prijestolja i izaberem nasljednika. Odlučio sam izabrati jednog od vas ovdje prisutnih.”
I nastavi: “Svakom od vas ću dati po jedno sjeme. Želim da to sjeme posadite, zalijevate i vratite se ovdje tačno za godinu dana zajedno s onim što ste iz tog sjemena uzgojili. Tada ću prosuditi i izabrati svog nasljednika.”
Mladić Ling primio je sjeme kao i ostali. Vratio se kući i uzbuđeno ispričao majci šta se dogodilo. Ona mu je pomogla pronaći posudu te je pažljivo posadio sjeme. Svaki dan ga je zalijevao i pratio da li je nešto izraslo.
Nakon tri tjedna, ostali su mladići počeli pripovijedati o svojim biljkama koje uzgajaju. Ling je neprestano bdio nad svojom posudom, ali ništa nije raslo. Prošlo je tri, četiri, pet tjedana, ali napretka nije bilo. Drugi su pripovijedali o svojim biljkama, a Ling se osjećao gubitnikom.
I šest mjeseci je prošlo, ali ništa nije izraslo. Vjerovao je da je ubio sjeme. Biljke drugih bile su već velike, a on nije imao ništa. Ali, i dalje se je nadao.
Nakon godinu dana donijeli su mladići svoje biljke caru da prosudi ko će od njih biti nasljednik.
Ling se potužio majci da ne želi caru nositi praznu posudu, ali majka mu je savjetovala da bude iskren zbog onog što se dogodilo. Osjećao je veliku mučninu u želucu, no znao je da je majka u pravu. Kad je stigao na skup bio je zaprepašten veličinom i vrstama biljaka koje su ostali mladići uzgojili. Spustio je svoju praznu posudu na pod i svi su mu se smijali. Nekoliko njih je osjećalo sažaljenje prema Lingu i reklo mu: “Barem si pokušao”. Kad je car stigao, pozdravio je mladiće i počeo prelaziti prostorijom. Ling se trudio što više sakriti u pozadinu.
“Kako ste velike i lijepe biljke uzgojili,” reče car. “Danas će jedan od vas biti imenovan sljedećim carem.” Iznenada car spazi Linga i njegovu praznu posudu na podu te naredi straži da mu dovedu tog mladića.
Ling je prestrašen pomislio: “Car zna da sam gubitnik! Možda će me zbog toga ubiti!”
Kada se Ling našao pred carem, car ga upita za ime.
- “Ime mi je Ling”, odgovori.
Svi su mu se mladići smijali i izrugivali ga. Car ga pogleda i svečano obznani svima: “Čuvajte se svog novog cara! Ime mu je Ling!”
Ling nije mogao vjerovati svojim ušima. Nije bio u stanju da uzgoji ni obično sjeme, kako onda da bude car?
Tada car reče: “Prije tačno godinu dana, dao sam svakom od vas po jedno sjeme. Rekao sam vam da ga uzmete, posadite, te uzgojite biljku od njega i da tu biljku donesete nazad meni. Ali ja sam vam dao mrtvo sjeme koje ne daje biljku. A vi ste svi, osim Linga, donijeli velike biljke. Jer kad ste otkrili da vaše sjeme neće uroditi plodom, zamijenili ste ga drugim. Ling je bio jedini od svih vas koji je imao dovoljno hrabrosti i iskrenosti da mi donese zdjelicu sa mrtvim sjemenom. I zato će on biti sljedeći car!”
***
“Iskrenost se uvijek isplati.” – Mudre Misli
|
|
|
Poslao: 21 Feb 2012 12:57
|
|
TRAGOVI DAVNIH VREMENA
Djeca, koja duž te kamenite obale, za ljetnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji živjeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao zemlja, a konji su bili kao i junaci, džinovskog rasta. Samo, za srpsku djecu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Kraljević Marko tamnovao gore, u Starom gradu, pa pobjegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska djeca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit’ je mogao biti (jer otkud Vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!), nego Đerzelez Alija, na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao što je poznato,
prezirao skele i skeledžije i preskakao rijeke kao potočiće. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i jedni i drugi ubijeđeni u tačnost svoga vjerovanja. I nema primjera da je ikada iko uspio da koga razuvjeri ili da je ko promijenio svoje mišljenje.
Ivo Andrić
|
|
|
Poslao: 21 Feb 2012 21:13
|
|
TEST PRAVOG PRIJATELJSTVA
ZAINTERESOVANOST
Važno mjerilo koje definiše prijatelja je koliko se ta osoba zanima za vaš život. Ispričajte joj nešto važno šta se događa u vašem životu, pa ćete vidjeti hoće li vas pozvati da vidi šta se dalje dogodilo. Ako to ne učini, pozovite vi nju i vidjećete hoće li to uopšte spomenuti. Konačno, ako ne spomene tu temu, recite nešto o tome, da biste se uvjerili sjeća li se još uopšte o čemu ste razgovarali.
ODANOST
Odajte svom prijatelju tajnu o zajedničkom prijatelju da biste vidjeli hoće li je prenijeti. Pravi prijatelji poznaju vrijednost povjerenja u prijateljskom odnosu. Važno je da od tog zajedničkog prijatelja dobijete dopuštenje da drugoj osobi povjerite njegovu tajnu.
PONOS
Svako može da vam kaže da se razvedrite. Od toga će se ta osoba bolje osjećati. Ali obratite pažnju na to ko će vam čestitati na novom poslu. Prijatelji koji ne osjećaju ljubomoru i zavist učiniće upravo to. Vaši pravi prijatelji su ponosni zbog vaših dostignuća, a nisu ljubomorni na vaš uspjeh. Obratite pažnju dolazi li vam prijatelj kad imate dobrih vijesti, a ne samo loših. Mnogi ljudi su spremni da nas ‘razvedre’ kad stvari krenu loše. Ali teško je pronaći nekoga ko će nam čestitati kad se dogodi nešto dobro.
ISKRENOST
Pravi prijatelj je onaj koji će vam reći i ono što ne želite da čujete. Biće spreman i da podnese da se naljutite na njega ako će vam to pomoći. Govori li vam vaš prijatelj ono što služi vašoj dobrobiti čak i onda kada zna da biste se zbog toga mogli naljutiti na njega?
POŠTOVANJE
Recite svome prijatelju da se u vašem životu događa nešto uzbudljivo, nešto jako dobro, ali da ni u kom slučaju ne biste o tome odmah pričali, pa ćete vidjeti hoće li navaljivati na vas. Postoji razlika između znatiželje i zabrinutosti. Ako se radi o tome da on to ‘jednostavno mora znati’, tada ga zanima samo ogovaranje, a ne vi. Dobar prijatelj će poštovati vaše želje i pružiti vam prostor – za sada. Možda će to povremeno spomenuti jer ga zanima, ali neće neprestano navaljivati da mu to kažete iako ste jasno pokazali da o tome za sada ne želite da raspravljate. Reći ćete mu da se radi o pozitivnoj, a ne negativnoj ‘tajni’, jer kada bi dobar prijatelj osjetio da se s vama događa nešto loše, uporno bi insistirao na tome da mu to odmah kažete, jer bi u suprotnom bio potpuno zabrinut za vas.
ŽRTVOVANJE
Da li je vaš prijatelj voljan da se odrekne nečega ako bi vas to usrećilo? Da li bi žrtvovao svoje sopstveno zadovoljstvo zbog vaše sreće? Ko odlučuje šta se zbiva u vašem prijateljstvu? Postoji li riječ dogovor u njegovom rječniku? Kad se pojavi neka ozbiljna situacija i kad su vaši interesi međusobno suprotstavljeni, većina će se ljudi truditi da zaštiti svoje. Obratite pažnju na to ima li vaš prijatelj nekakvu ideju ili plan koji bi vam oboma pomogao da se ‘izvučete neozlijeđeni’ ili mu je samo stalo da spasi sebe i zaštiti svoje interese.
|
|
|
Poslao: 21 Feb 2012 23:32
|
|
Ivo Andrić - Gospođica (odlomak)
I poglavlje
(...)
U toj neveseloj sobi provodi Gospođica veći deo svoga vremena, jer je to jedina prostorija koja se greje. Tu spava, tu provodi dan, tu radi, tu i kuva na maloj peći svoj oskudni ručak koji je u isto vreme i večera. A Gospođica ne troši mnogo vremena na takve poslove kao što su spremanje kuće i kuvanje. Već zbog toga što ona ne voli trošenje uopšte, pa ni taj glagol-trošiti-ni u kakvoj vezi i ni u kom obliku. Druga je stvar sa poslom koji sada radi, sa krpljenjem. To je prijatan i koristan posao; u njemu se istina, gubi vreme i zamaraju oči, ali štedi sve ostalo; a vremena i očiju ima čovek napretek, u svakom slučaju više nego svega ostalog. „Krpež i trpež kuću drže“, kaže ona sebi tu narodnu poslovicu, sedajući pored prozora i uzimajući svoje stare, već toliko puta krpljene čarape, a zatim je nesvesno i nečujno ponavlja i okreće u sebi, po bezbroj puta-krpež, trpež!-kao što mlade devojke pri radu, bezglasno i nagonski, ponavljaju reči ljubavne pesme koja je, sama po sebi beznačajna, nikla bogzna gde i bogzna kad, ali u kojoj one, začudo, nalaze živu sliku i tačan izraz svojih najdubljih želja.
„Krpež!“ To je slast. To je, istina, večita borba i zamorno nadmudrivanje sa moćnim, nevidljivim neprijateljem. U toj borbi ima suvoparnih, teških, prividno bezizlaznih trenutaka, ima i poraza i klonuća, ali ima, i mnogo više, svetlih trenutaka predanog, svetačkog služenja i pobedničkog zanosa. Istanji se i pocepa jedno mesto na tankim papučama ili nekom komadu rublja, tako da cela stvar nije više ni za što, ni za nošenje ni za bacanje. Ali tu, gde druge žene popuštaju i predaju se toj svemoćnoj sili koja sve troši i tanji na vama i koja prati svaki ljudski život i svaki pokret, kao prokletstvo koje je sa grehom prvog čoveka palo na ljudsko postojanje, tu za Gospođicu tek počinje prava borba i tek se otvaraju mučni i daleki, ali sjajni izgledi velikih pobeda. Svima svojim tihim i nevidljivim, ali velikim i upornim devičanskim snagama ona se baca na taj predmet i ne pušta ga iz ruku ni ispred očiju dok ne bude izušivan i iskrpljen za novu, dugu upotrebu. „Svaka bi druga, na mom mestu, ovo bacila, ali ja ne bacam ništa. U mene nema štete ni rastura.“ Tako govori Gospođica sama sebi i zaneseno, sa ljubavlju, gleda tu papuču što je spasena i oteta onoj dušmanskoj sili koja sve na nama i oko nas nagriza, buši, kida i rastvara. Istina, ta papuča nije više lepa na oči, a i inače, suzila se i iskrivila i žulji i grebe i ranjava kožu na nozi, ali šta je to prema zadovoljstvu koje daje ta pobeda i ta ušteda? Neka boli i neka ranjava, to je sladak bol i srećna rana. I mnogo više od toga ona je spremna da podnese. A što se tiče lepote, za nju je još manje briga mori. Lepota je skupa, ludo skupa a ništavna i varljiva stvar. Nema goreg rasipnika ni veće opsene. Nikad je nije mnogo veolela i uvek je zazirala od nje, a životno iskustvo samo je još bolje utvrdilo u tom. Nikad nije pravo razumela zašto ljudi prave toliku razliku između onog što je lepo i onog što nije, i šta je to što ih zanosi i opija da zbog toga što nazivaju lepotom gube zdravlje i troše novac, moćni, sveti, veliki novac koji je iznad svega i sa kojim se nikakva lepota ne može ni približno meriti. Ali sada, kako ulazi u godine i kako joj se sve više i jasnije otkrivaju neslućene i nepregledne lepote i slasti štednje, ona počinje sve jače i određenije da mrzi tu lepotu, kao jeres, kao zlog, suparničkog idola koji zavodi ljude na žalosne stranputice i odvraća ih od jedinog pravog božanstva, od štednje. „Krpež“, to je tiha, pravedna služba tome božanstvu. Krpiti, znači boriti se protiv propadanja, znači pomagati večnosti u njenom trajanju. Zato je taj neugledni i sitni posao tako velik i svet i ispunjava celu dušu mirom i zadovoljstvom. Zbog toga vredi i pomučiti se i štošta podneti i otrpeti.
„Trpež!“ I to je slast. Ona to zna, jer je i mnogo trpela u životu i mnogo zadovoljstva od toga osetila. I zašto da čovek i ne otrpi ponešto kad zna da time izbegava mnogo gore zlo i iskupljuje mnogo veće dobro? Čovek ne bi bio razumno biće kad ne bi mogao da uvidi koliko je koristan i siguran posao koji tako pravi. Jer, šta su sitne muke i odricanja koja podnosimo u službi štednje prema onome što nam ona daje i od čega nas spasava. Ona održava život i trajnost oko nas, obogaćuje nas stalno i čini, tako reći, večnim ono što imamo; ona nas čuva od troška, gubitaka i nereda, od siromašenja, od bede koja dolazi na kraju a koja je gora i crnja od smrti, pravi pakao, još na zemlji i za života. I kad čovek pomisli kako sve oko nas stalno i neprimetno čili i nestaje, kida se, troši i izmiče, a kako je malo i slabo ono što možemo i umemo da preduzmemo i učinimo u borbi protiv toga, onda bi pristao na svaku patnju i svako odricanje, samo da se odupre tome zlu, onda mora da se zastidi zbog svakog trenutka odmora, kao zbog dangube, i zbog svakog zalogaja, kao zbog bacanja i raskoša. Sa fantastičnom hrabrošću mučenika treba podnositi sve u toj borbi bez izgleda.
Od toga zanosa u mislima Gospođicu proće stvarna jeza. Zadrhta i zabode iglu u čarapu pa se, onako sva ukrućena, teško diže i ode da prigleda vatru u peći. To i nije vatra nego oskudni plamičak koji nikad ne uspeva da zagreje sobu, ali koji, tako se Gospođici čini, guta drvo i ugalj kao Vezuv i Etna ili kao onaj neki američki vulkan čijeg se imena više ne seća, ali za koji zna da još više proždire i sažiže svojim plamenom nego ovi naši poznati vulkani. Pođe da doda još malo uglja, pa se odmah trže, kao da je htela da uradi neko veliko i nepopravljivo zlo, stegnu zube i hrabro se vrati na svoje mesto. Tu nastavlja da krpi čarapu. Zadovoljna je samom sobom i ovim svetom u kome svuda i uvek ima mesta za štednju. (Seća se da je nekad, negde u novinama pročitala da je u kasarnama, za zimskih meseci, propisana temperatura od petnaest stepeni Celzijusa.) Sa tim mislima i ne oseća mnogo studen. Greje je ona lopatica uglja koju nije potrošila. A u isto vreme, ruke su joj modre, usne sive, nos crven. Na mahove prođe joj celim telom duboka, unutarnja drhtavica od studeni. Ipak, Gospođica ne ustupa, i ne napušta svoje mesto. Tako i dobri, sposobni ratnici ne mogu da izbegnu kratku drhtavicu u trenucima opasnosti, ali je savlađuju junaštvom, i idu napred.
Tako Gospođica i krpi i trpi, ali ne žali i ne popušta. Premrzla i ukrućena, ona učvršćuje prosenjeno mesto na čarapi, provlači konac pažljivo između žica koje su popustile i razmakle se, jednu žicu zahvati iglom, drugu propusti, tako sve redom, napred pa natrag, dok ne pojača i ne učvrsti to načeto mesto.
I kad ga tada pogleda, ispuni je od glave do pete, kao neka toplota, svest da je još jedna tačka iz njenog kućanstva zabeležena na pozitivnu stranu u složenom knjigovodstvu gubitka i dobitka. I više od toga: da je u velikoj i večnoj borbi protiv kvara, štete i troška odnesena još jedna pobeda, da je na velikoj, vasionoj galiji, koja je stalno ugrožena, zapuštena još jedna podmukla pukotina. I često, u srećnim trenucima, ta svest poraste do pobedničkog zanosa.
A zatim dolazi na red druga rupa, na istoj ili na drugoj čarapi. I svaka u početku izgleda beznadna i nepopravljiva. A nad svakom se, na kraju, ipak, osmehne pobeda. Tako prolaze sati u tom naoko jednoličnom i suvoparnom poslu. Jer, on samo izgleda jednoličan. U stvari, dok hvata i ispušta žice, provlačeći konac, Gospođica pušta maha i svojoj uobrazilji i svojim uspomenama, i misli i mašta na svoj način i seća se, uporedo ili naizmenice. Sve tako od žice do žice i večeras prolazi pred njom ceo njen život...
(...)
|
|
|
Poslao: 21 Feb 2012 23:33
|
|
Dante Aligijeri - Božanstvena komedija- Pakao, prvo pjevanje (odlomak)
Napola našeg životnoga puta
U mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta.
Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Kad je se sjetim, još me strava mori.
Čemernija ni samrt mnogo nije;
al’ da bih kazo, što tu dobro nađoh,
ispričat mi je druge zgode prije.
Ja ne znam pravo, kako tamo zađoh
tako sam bio snom omamljen, kadno,
zalutavši, sa prave staze sađoh.
Al’ kad sam stigo jednom brijegu na dno,
tamo, gdje kraj je onoj bio draži,
što nagna stravu u srce mi jadno,
pogledah uvis te mu leđa spazih
već odjevena zrakama planeta,
što pravo vodi svijet po svakoj stazi.
Tada presta malo strava da mi smeta
što svu noć nije srcu mira dala,
noć provedenu u toliko sjeta.
I kao čovjek, koji je iz vala
bez daha na kraj isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu sa žala,
tako i duh moj, jošte sklon da preda,
na ono se je osvrtao ždrijelo,
što živu proći nikome još ne da.
Odmoriv malo utruđeno tijelo,
uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi težište je cijelo.
Al’ istom da ću uzbrdo, kad eno
odnekud panter brz i gibak pao,
s krznom, što bješe od pjega šareno;
i nije mi se više s oka dao,
vec me u hodu priječio sve jače,
pa sam se vraćat više puta stao.
Bijaše jutrom, te se sunce zače
da diže s istim zvjezdama ko tada,
Kad božja ljubav po prvi put mače
te stvari divne; pa mi tako sada
to nježno doba i taj čas o zori
probude nadu, da je dobru rada
i ona zvjerka u svijetloj odori,
al’ tol’ko ne, da ne bih premro cio,
kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.
Taj kao da je na me doći htio
od gladi bijesan, podigavši šiju,
reko bi: i zrak uplašen je bio;
i vučica, što izgledaše sviju
požuda sita u svojoj suhoci,
i zbog koje već mnogi suze liju.
Strah s njena lika s toliko mi moći
na dušu pade, te mi nadu ubi,
da ću vrhunca ikad se domaći.
Ko što su onom, što dobitak ljubi,
na misli samo plač i jadi ljuti,
kad dođe vrijeme gdje mora da gubi,
tako i mene zvijer nemirna smuti,
što prilazeci stade da me ganja
polako tamo, gdjeno sunce šuti.
Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
iskrsne netko ispred očiju mojih,
na oko slab od preduga ćutanja.
U pustoši kad vidjeh kako stoji:
»Smiluj se« — viknuh — »na nevolje moje,
tko bio, sjena il živ čovjek koji!«
»Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,
a roditelji, lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu obadvoje.
Sub Julio, al’ kasno, rodiše me;
Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je lažnih bilo vrijeme.
Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade
Eneji, što iz trojskog dođe grada,
Ilion gordi pošto spaljen pade.
Al’ kud ćeš natrag ti do onih jada?
I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,
što svih je izvor i uzrok naslada?«
»Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,
gdje rječitosti ključa rijeka prava?«
odvratih prignuv zastiđeno čelo.
»Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,
nagradi ljubav, koju za te gojih,
i koja tvoj mi spjev u ruke dava!
Ja poklonik sam remek-djela tvojih,
i lijep stil, što na me pažnju svrnu,
samo iz djela tvojega usvojih.
Pogledaj skota, što me natrag vrnu!
Mudrace slavni, ne daj mi podleći;
sve žile mi i bila pred njim trnu!«
Vidjev gdje plačem, on će nato reći:
»Stazama drugim poci ti je sada,
s tog divljeg mjesta želiš li uteći;
jer zvijer, što daje toliko ti jada,
tim putem ne da da se kreću ljudi,
već dotle smeta, dok im smrt ne zada;
a tako zle i divljačne je čudi,
da uvijek žudnjom nezasitnom diše
i jelo u njoj glad još veći budi.
S mnogo se zvijeri pari, i s još više
njih će se parit, dok Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom smrću ne kidiše.
Taj ne će zemljom, novcem da se siti,
već mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
međ Feltrom će mu dom i Feltrom biti.
Italiju će spasti od zlih dana,
za koju pade djevica Kamila,
Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.
Tu zvijer će svuda gonit njegova sila,
dokle je opet ne vrati u pako,
otkle je zavist prvi vođ joj bila.
Stog držim, da je dobro za te, ako
za mnome pođeš, a ja vođom ću ti
biti, i proći ćeš vječnim mjestom tako,
gdje uzvike ćeš očajanja čuti
duhova drevnih, što se bolom guše,
kličući drugoj smrti, da ih sputi.
Vidjet ćeš: neki u ognju se skruše
zadovoljni, jer nadaju se stići,
ma kada bilo, međ blažene duše;
a k potonjima htjedneš li se dići
dostojnija će duša doci tada,
s njom ću te pustit, kad mi bude ići,
jer onaj car, što tamo gore vlada,
zato, što njegove nisam znao vjere,
ne pušta sa mnom do svojega grada.
Njegovo se carstvo na sve strane stere,
al’ ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga odabere!«
»Pjesniče«, rekoh, »čuj, što glas moj zbori:
tako ti boga, kojeg nisi znao,
da bi me jad taj minuo, i gori,
vodi me, kud si maločas me zvao,
pa da pred vrata svetog Petra dođem
i gdje je, veliš, jad na duše pao.«
I on se krene, a za njim pođem.
|
|
|
Poslao: 22 Feb 2012 22:25
|
|
Alhemičar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je išao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jezeru. Toliko je bio opčinjen samim sobom da je jednog dana pao i jezero i utopio se. Na mestu gde je pao nikao je cvet koji su nazvali Narcis.
Ali Oskar Vajld nije tako završio ovu priču. On je napisao da su, kada je Narcis umro, došle šumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero pretvoreno u krčag slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitaše šumske nimfe. - placem za Narcisom - reče jezero.
- Ah, nimalo nas ne čudi što plačeš zbog Narcisa - nastaviše one. I pored toga što smo mi sve stalno trčale za njim po šumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
- Pa zar je Narcis bio lep? - upita jezero.
- A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? -odgovoriše iznenadene nimfe. -Na kraju krajeva, on se svakoga dana s tvojih obala naginjao nad tebe.
Jezero je ga trenutak začutalo. Najzad, reče: - Ja placem ga Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep.
Oplakujem Narcisa zato što sam, uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo i dnu njegovih očiju da vidim odraz svoje sopstvene lepote....
Paulo Koeljo- Alhemicar
|
|
|
|
|
Poslao: 23 Feb 2012 23:16
|
|
Deset idealnih nikada, nikome i nikoga
Nikada 1. Ne prepiri se. 2. Ne povisuj glas (bez preke potrebe). 3. Nemoj klonuti. 4. Ne očajavaj. 5. Ne prejedaj se i ne opijaj vinom.6. Ne laži , 7. Ne gnevi se. 8. Ne zahtevaj uzvraćanje i zahvalnost za dobro. 9. Ne odbacuj i ne prihvataj ništa suviše kategorički. 10.Ne uznosi se.
Nikome 1. Ne zavidi. 2. Ne laskaj. 3. Ne sveti se. 4. Ne govori grubosti. 5. Ne obećavaj ono što ne možeš da ispuniš. 6. Ne hvali se. 7. Ne budi na teretu (ako je moguće). 8. Ne pamti zlo. 9. Ne odgovaraj zlom na zlo, već dobrom 10. Ne želi ono što ne želiš sebi.
Nikoga 1. Ne vređaj. 2. Ne preziri. 3. Ne gnušaj se. 4. Ne srdi. 5. Ne ismevaj. 6. Ne osuđuj. 7. Ne smatraj gorim od sebe (već obrnuto). 8. Ne ostavljaj bez dužne pažnje. 9. Ne ogovaraj. 10. Ne pretvaraj iz smrtnika u svoje idole.
Šta hoće čovek: Dobar odnos prema sebi. Poštovanje, ljubav. Beskrajan srećan i mlad život. Slavu, novac n bogatstvo. Sva moguća zadovoljstva i zabave. Sreću u porodici. Ukusnu hranu. Nakit, lepu i modernu odeću. Odmor. Putovanja.
Obilje imovine. Da ima odlično zdravlje. Brzo zadovoljenje svojih ţelja. Da ostavlja povoljan utisak na druge.
Šta čovek neće: Grubost, potcenjivanje u odnosu prema sebi. Nepaţnju. Mrţnju i gnev od strane drugih. Da stari, boluje i umire. Da bude u senci i neprimećen. Siromaštvo i bedu. Dosadu i jednoličnost. Porodične svađe i razdore. Gladovanje. Da bude loše odeven. Naporan rad. Neprestani boravak na jednom mestu. Da ima malo imovine. Da doživljava fizički bol i patnje. Iščekivanje. Da loše izgleda. * * * * * Paradoks se sastoji u tome da ako bi čovek čak i dobio sve to što želi, to mu ne bi garantovalo sreću. S druge strane, čak i ako bi mu se događalo sve ono što neće, on može biti srećan.
VLADIMIR KONSTANTINOVIČ NEVJAROVIČ - TERAPIJA DUŠE
|
|
