Vrste istoriografskih radova, Prof. dr Zdravko Deletić

Vrste istoriografskih radova, Prof. dr Zdravko Deletić

offline
  • Pridružio: 16 Sep 2003
  • Poruke: 160

Rad je objavljen u zborniku radova filozofskog fakulteta XXX/2000

Ako imate vremena i zanima vas istorija, vredi procitati

Takodje obratite paznju kako jedan rad treba da izgleda:



Prof. dr Zdravko Deletić





VRSTE ISTORIOGRAFSKIH RADOVA





Pisanjem radova iz istorije, istoriografijom, bave se naučni radnici - istoričari, ali i autori raznih profila i zanimanja kojima istorija nije struka. Radovi u kojima se obrađuje istorija pišu se sa različitim namjenama, što, uz stručnu osposobljenost njihovih autora, utiče na primijenjenu metodiku, oblik izlaganja i druge aspekte sa kojih se rad može ocjenjivati. Prema tematici, namjeni, obimu i dubini zalaženja u problem kojim se bave, stručnim i naučnim odlikama radovi se mogu kvalifikovati na više načina.

Zbog potrebe da se napravi razlika između radova koji su po zahtjevima naučne metodologije rađeni sa naučnih - istraživačkih pozicija, sa ambicijama da daju naučno zasnovane i kvalitetne odgovore na zadata pitanja i radova koji ne zadovoljavaju naučne kriterijume, ima osnova za podjelu na naučnu istoriografiju i istoriografiju uopšte, kojoj pripada istoriografska publicistika, koja ima čitalačku publiku (samim tim i razlog postojanja), u manjoj ili većoj mjeri pripovjedačke i faktografske vrijednosti. Podjela je, kao i podjele po drugim kriterijumima, u velikoj mjeri uslovna, ali ima smisla. Prema namjeni i načinu obrade istoriografski radovi mogu se dijeliti i na druge načine, pri čemu se opredjeljujemo prema karakteristikama koje dominiraju u radu kao cjelini.

Radovima koje pišu nestručni autori, naročito radovima koji se pišu sa unaprijed poznatim odgovorima i namjerom da se njima ostvari neki nenaučni cilj, kvaziistorijskim radovima, u matodološkim priručnicima nema se smisla baviti. Autori takvih radova ne žele da upoznaju i poštuju metodologiju; mnogi i znaju kako bi trebalo pisati ali ta znanja koriste za tendenciozno pisanje, jer im naučni principi nebi dozvolili da pišu ono što žele. Ovdje se bavimo radovima koji su pisani sa namjerom da budu kvalitetni i da koliko je moguće objektivno i potpuno odgovore na pitanja: šta se, gdje, kada i kako dogodilo u prošlosti.

U opštim klasifikacijama može se sresti podjela na stručne i naučne radove. Stručnim radovima nazivaju se radovi koji nemaju vidljivih istraživačkih pretenzija, ne rješavaju nove naučne probleme ili ne tretiraju već rješavane probleme na nov način. Takvi radovi imaju za cilj da sistematizuju dostupna znanja, da čitaoce upoznaju sa činjenicama i saznanjima koja u nauci nijesu novost. Sam naziv sugeriše da su ovi radovi namijenjeni prenošenju ili sticanju znanja, a ne istraživanju. Ovoj vrsti radova pripadaju izlaganja na stručnim seminarima, jubilarnim skupovima, prigodni članci, publicistika, udžbenici i priručnici. Oni govore stručno o pojedinim pitanjima, ali ne moraju biti formalno oblikovani po svim zahtjevima naučne metodologije. U stručnim radovima obično nema vidljivo istaknute naučne aparature, izlaganje ne teče u formi analize, dokazivanja, kritike; pregledniji su i zanimljiviji za čitanje, stilski i jezički bliži su beletrističkom nego naučnom izlaganju.

Naučnim se nazivaju radovi koji su rađeni sa istraživačkim ciljevima, koji rješavaju novo naučno pitanje, proširuju ranija istraživanja ili govore o temi na nov način (na osnovu novog istorijskog materijala, drugačijim tumačenjem građe, usavršenom metodologijom), koji su rađeni po strogim zahtjevima naučne metodologije, u kojima je vidljiva naučna aparatura, čije izlaganje karakteriše strožiji i za čitanje ne uvijek zanimljiv stil i jezik; analiza, kritika, dokazivanje, polemisanje sa izvorima i autorima, brojni podaci i pozivi na izvore.

I ova podjela je uslovna. Naime, u mnogim radovima nalazimo deklarisanu naučnost, brojne citate i pozive na literaturu, a nema ubjedljivih dokaza da je sve to pouzdano i da je stvarni naučni doprinos. Brojni, naročito amaterski, radovi sadrže "naučni aparat", ali način korištenja izvora, način formulisanja i pouzdanost zaključaka ne mogu da izdrže kritiku. Nažalost, ima i radova čiji su autori preporučeni naučnim zvanjima, ali su im radovi rezultat kompilacija, nesavjesnog korištenja tuđim istraživanjima i objavljenim radovima, nedovoljno stručne upotrebe građe i literature. Na drugoj strani nalazimo pregledno napisane sintetičke radove poznatih naučnika, zbog namjene i načina pisanja svrstane u stručne radove. Sve ovo upućuje na zaključak da bi kvalifikacije "stručni", "naučni", "publicistički" i sl. morale biti rezultat svestranog stručnog vrednovanja rada.

Naziv "stručni rad" krije u sebi metodološku zamku: pretpostavku da sa druge strane može stajati nestručni rad ili da stručni rad nije i naučni. Međutim, može li se nešto što je urađeno nestručno, znači nekvalitetno, što nije zasnovano na provjerenim znanjima i do čega se nije došlo naučnim metodama smatrati istoriografskim radom? Svaki stručni rad mora biti naučno utemeljen; u protivnom ne pripada struci i nauci.





Stručni radovi



Mi termin stručni rad upotrebljavamo u značenju rada pisanog sa namjerom da se njegovom izradom i propisanom odbranom stekne određeno stručno zvanje , kvalifikacija. U te radove ubrajamo: seminarske i diplomske radove, magistarske teze i doktorske disertacije. Izradom i odbranom ovih radova stiče se određena diploma, svjedočanstvo o stepenu stručnosti i odgovarajućem zvanju. Sa tog aspekta odvajamo ih od naučnih radova, a podrazumijevamo da se kvalifikacija i stručno zvanje na univerzitetu ne može steći na nenaučnom radu. Svaki od ovih radova razlikuje se po obimu, složenosti teme, stepenu obrade, mada imaju i dosta zajedničkog.

Seminarski rad je rad koji rade studenti u toku osnovnih ili postdiplomskih (specijalističkih, magistarskih i doktorskih) studija. Osnovni cilj ovih radova je uvježbavanje studenata u primjeni osnova metodologije naučnog rada, prije svega korištenja dokumentacije - izvora informacija o prošlosti, knjiga, radova u časopisima i zbornicima, u manjoj mjeri arhivske građe, štampe i drugih istorijskih izvora. Kroz ove radove studenti treba da se vježbaju u oblikovanju i raščlanjivanju problema, analitičkom čitanju izvora informacija, stručnom izražavanju u pisanoj i usmenoj formi, dokumentovanju iznijetih stavova i zaključaka. Seminarski radovi imaju za cilj da studenti pokažu da vladaju istraživačkim tehnikama: vještinama pronalaženja, bilježenja i razvrstavanja podataka, korištenja građe i literature, tehnikom raspoređivanja građe i pisanog izlaganja. Uže metodološki i istraživački problemi u ovoj vrsti radova nijesu u prvom planu.

Seminarski radovi na osnovnim studijama obično imaju za temu neko pitanje iz nastavnog programa, problem koji student može obraditi na osnovu literature koja mu je dostupna. Ređe se od studenata traže složenija istraživanja, jer ova vrsta radova služi uvježbavanju i nema istraživačkih i naučnih ambicija. Međutim, u povoljnim uslovima student može odabrati zanimljivo i neistraženo pitanje i napraviti kvalitetan prilog, na osnovu prikupljenih podataka formulisati i iznijeti originalan stav.

Na specijalističkim, magistarskim i doktorskim studijama seminarski radovi su složeniji i podrazumijevaju bolje poznavanje metodologije i tehnike naučnog rada, poznavanje literature i drugih izvora informacija, sadržajniji i kvalitetniji tekst. Studenti na tom stepenu školovanja pripremaju se za naučni rad i od njih se očekuje da pokažu napredak u metodološkim, stručnim i naučnim znanjima, vještinama istraživanja i saopštavanja rezultata.

Diplomski rad, kao što i sam naziv govori, je rad koji student piše i po propisanoj proceduri brani pred stručnom komisijom kao završni rad i uslov sticanja diplome o stepenu završene škole i sticanju stručnog zvanja, kvalifikacije. Zato se za uspješnu odbranu rada koristi popularni naziv "diplomirao".

Ovi radovi su slični seminarskim, od kojih se mogu razlikovati po obimu, složenosti teme, istraživačkim zahtjevima. Diplomski rad je, po pravilu, složeniji i treba da bude kvalitetnije urađen od seminarskog rada na osnovnim studijama. Ova vrsta radova brani se pred stručnom komisijom i zato kandidat treba da nastoji da rad uradi metodološki i stručno što korektnije, da obrati pažnju na logičan raspored građe, tačnost podataka, jezičku korektnost, ali da povede računa i o tehničkoj pripremi rukopisa.

Diplomski rad treba da pokaže da se kandidat zna služiti literaturom i istorijskom građom, da je stekao određeni nivo opštih i posebnih istorijskih znanja i da umije u pisanoj i usmenoj formi da formuliše, izloži i obrazloži svoje stavove.

Specijalistički rad - magistarska teza je rad koji student postdiplomskih studija radi kao završi rad i uslov sticanja naziva specijaliste ili magistra nauka. Magistarski rad odobrava se i brani po proceduri propisanoj zakonom i statutom fakulteta na kojem kandidat stiče zvanje. Ova vrsta radova radi se pod rukovodstvom mentora, afirmisanog naučnog radnika iz problematike ili oblasti kojoj pripada odabrana tema ili nastavnika koji predaje odgovarajući predmet. Cilj magistarskog rada je da kandidat pokaže da ima opšta i posebna znanja iz struke, da je u zadovoljavajućoj mjeri osposobljen za naučnoistraživački rad u određenoj disciplini; da vlada potrebnim znanjima i vještinama pronalaženja, naučne ocjene i prezentacije činjenica i izvođenja zaključaka, kao i tehnikama naučnoistraživačkog rada u naučnoj oblasti iz koje stiče zvanje.

Iako na ovom stepenu metodološka komponenta ima prednost, magistarski rad mora da zadovolji i određene naučne, istraživačke zahtjeve. Tema rada treba da bude naučni problem, ne tako složen kao kod doktorata, a izloženi rezultati da pored sumiranja poznatih činjenica i zaključaka sadrže i nešto novo, da budu doprinos rješavanju postavljenog istraživačkog zadatka, bilo u vidu do tada nepoznatih činjenica i zaključaka bilo kao nov, kvalitetniji pristup obradi već poznatih ili ispravljanje grešaka i zabluda u literaturi.

Specijalističke, naročito magistarske studije služe osposobljavanju kandidata za naučni rad, pa i sam stručni rad treba da pokaže tu osposobljenost. Zbog toga je kod ove vrste radova naglasak na metodologiji, a složenost problema i značaj otkrića stavljaju se u drugi plan, mada se ne smiju zanemariti. Ova vrsta radova zahtijeva od kandidata znatno veće napore, metodološka i stručna znanja, obimnija i složenija istraživanja, kvalitetniju tehničku obradu.

Zakon o univerzitetu kaže: "Magistarska teza je rezultat samostalnog naučnog rada studenta, kojim se sistematizuju postojeća naučna znanja i daje doprinos novim naučnim saznanjima." U ovom članu ima kontradikcije. Jasno je da magistarska teza mora biti originalan (samostalan) rad, a ne kompilacija, ali sistematizacija postojećih znanja nema u sebi dovoljno novog i istraživačkog; sakupljanjem "postojećih" znanja teže se može dati naučni doprinos. Magistarski rad kandidat mora sam da uradi, za razliku od drugih radova koji se mogu raditi sa jednim ili više saradnika - koautora. Međutim, Zakon propisuje da se studentu određuje mentor, koji rukovodi njegovim radom. To znači da kandidat može nehotično, prihvatanjem savjeta ili podlijeganjem autoritetu, pasti pod uticaj mentora, a nije isključeno ni da to bude rezultat svjesnih postupaka kandidata ili uslovljavanja od strane mentora. Znači, samostalnost može biti dovedena u pitanje i nije jednostavno ustanoviti šta je kandidat uradio sam, a šta po zahtjevima mentora, čak i uz njegove direktne intervencije na rukopisu. Praksa je da mentor kasnije bude autor izvještaja o urađenoj tezi i da ima glavnu riječ u njenoj odbrani, što kandidata može dovesti u zavisnost od nastavnika.

Doktorska disertacija je rad čijom uspješnom izradom i odbranom doktorand dobija zvanje doktora nauka, kvalifikaciju naučnog radnika - istraživača u određenoj disciplini. Doktorska disertacija odobrava se i brani po propisanoj i složenijoj proceduri. Teza treba da je originalan naučni rad, naučni doprinos rješavanju naučnih pitanja u određenoj oblasti ili primjeni naučne metodologije, "rezultat originalnog naučnog rada doktoranta". Disertacija je rad na kojem se uči; stoga u rukopisu mogu da se tolerišu manji propusti, ali se traži dostižan stručni i metodološki kvalitet. Doktorska teza sa stanovišta funkcije ima karakter stručnog rada, ali mora zadovoljiti naučne kriterijume, biti istraživački naučni rad.

U metodološkom smislu disertacija je studija - monografija kojom se rješava složenije istraživačko pitanje. Iz toga slijedi da rad treba da pokaže da kandidat vlada metodologijom i tehnikom naučnog rada u struci i da je osposobljen za njenu kreativnu primjenu, da poznaje problematiku iz oblasti kojom se bavi, da je proučio literaturu i građu, otkrio nove činjenice i izveo nove zaključke. Doktorski rad mora biti naučan, originalan i u potpunosti samostalan.

Način obrade teme, raspored materijala, izlaganje i slično rezultat su projekta i odluke kandidata ili dogovora sa mentorom. Međutim, magistarski i doktorski rad imaju ustaljenu formu, koja ne utiče na kreativnost, originalnost i naučne kvalitete rada. Naime, uobičajeno je da takvi radovi imaju uvod ili predgovor, u kojem se definiše problem i obrazlažu razlozi njegove obrade, daje pregled naučne misli - važnije literature o problemu i objašnjava primijenjena metodologija (naročito novine, prilagođavanja ili odstupanja od uobičajenog). Zatim slijede: obrada teme po poglavljima različitog obima i strukture, zaključak ili rezime, spisak izvora i literature - bibliografija. Teza može imati ilustracije, priloge, kopije dokumenata i sl. raspoređene u tekstu ili grupisane, ako to uslovljava vrsta materijala ili tehnika umnožavanja. Ne insistira se, ali je korisno ako ima indekse - registre imena, pojmova i slično. Teza mora da ima još pregledan sadržaj i spisak (objašnjenje) skraćenica koje su korištene u izlaganju.

U magistarskoj tezi i doktorskoj disertaciji obavezan je naučni aparat, sistem raznih napomena, "fusnote" na dnu strane ili na kraju poglavlja - rukopisa. Broj napomena, a naročito obim teze (broj strana) nije dokaz kvaliteta rada ni znanja kandidata. Bitan je stepen istraženosti građe i literature, tačnost podataka, originalnost i pravilnost zaključaka, zaključivanje na osnovu više valjanih izvora. Osim toga, naučni i spisateljski kvaliteti ne dokazuju se dužinom teksta i brojnim napomenama, već bogatstvom i kvalitetom izvora, preciznošću zaključaka i argumentacije, bogatstvom izraza, ljepotom stila. Teže je, a stručno i naučno vrednije, pisati kratko i jasno, nego opširno, uz nepotrebna skretanja na sporedne stvari, ponavljanja, udaljavanja od problema, upotrebu nejasnih, neprikladnih riječi i sintagmi koje komplikuju izlaganje.

Treba poštovati čitaoca i ne prisiljavati ga da čita nepotrebne i opšte poznate stvari, što znači pisati samo koliko je potrebno da se nešto jasno kaže i obrazloži. Brojne ošte stvari čitalac vjerovatno već zna, a zanimljivosti koje nijesu direktno u funkciji jasnoće obrađivanog pitanja neka zainteresovani traže na drugom mjestu.



Naučni radovi



Naučni radovi nastaju iz potrebe da se da naučni odgovor na pitanje koje do tada nije riješeno, nije u potpunosti istraženo ili ima opravdanja da se obradi na nov način; novom metodologijom ili na osnovu do tada nepoznatih izvora, što proširuje ili revidira dotadašnja saznanja. Magistarski i doktorski radovi po načinu obrade i istraživačkim dometima ujedno su i naučni, ali su rađeni po zadatku i pod kontrolom mentora ili članova komisije, sa ciljem sticanja diplome. Mnogi takvi radovi nijesu objavljeni, što znači da nijesu ispunili svoju naučnu funkciju, već su ostali na pragmatičnom nivou. Međutim, naučni rad treba da se objavi ili na drugi način saopšti i učini upotrebljivim za stručnjake i širu javnost. Tek tada on postaje naučna baština i ispunjava svoju naučnu i kulturnu funkciju.

Naučni radovi rade se prema načelima opšte i posebne naučne metodologije, čija osnova je kritički pristup izvorima, literaturi, činjenicama koje govore o problemu. Dokumentovani su u formi koju nazivamo naučni aparat : razne napomene, pozivi na izvore, literaturu, indeksi, prilozi, bibliografije i slično.

U metodološkoj literaturi je rasprostranjena podjela naučnih istraživanja na fundamentalna, razvojna i primijenjena . Istraživanja u istoriografiji smatraju se fundamentalnim, jer otkrivaju nove činjenice i formiraju nova saznanja o prošlosti. Uslovno se istorijskim istraživanjima može pripisati i karakter razvojnih, pa i primijenjenih, jer doprinose daljem razvoju istorijske nauke, proširuju saznanja i omogućavaju nova otkrića, utiču na formiranje istorijske i društvene svijesti, koriste se u vaspitne i obrazovne svrhe. Međutim, istoriografija nema za osnovni cilj ono što podrazumijevaju razvojna i primijenjena istraživanja u drugim, prije svega prirodnim i tehničkim naukama i pravilnije je da bude tretirana kao fundamentalna nauka.

Prema složenosti tematike i istraživanja koja zahtijeva izrada rada, obimu i načinu prezentacije, naučne radove možemo svrstati u više kategorija: studija - rasprava, monografija, članak - prilog, referat - saopštenje, kritika - recenzija. Pri tome treba imati u vidu da obim rada nije dokaz kvaliteta, kao i da formalne kvalifikacije autora pretpostavljaju stručnost, ali nijesu pouzdana mjera kvaliteta i naučnih dometa rada.

Studija - rasprava je najčešći, osnovni oblik izlaganja rezultata istraživanja u naučnoj istoriografiji. Studija je rad koji ima za cilj cjelovitu obradu jednog naučnog pitanja, događaja ili kraćeg vremenskog perioda. Obim studije nije unaprijed određen, ali bi ona trebala da čini cjelinu i daje potpun odgovor na postavljenu temu. Po pravilu, studije se objavljuju u časopisima i zbornicima radova, a često se mogu naći i kao separati ili posebni otisci iz tih publikacija. Posebno objavljena studija ili rasprava u bibliografskom smislu naziva se monografijom.

U literaturi se sreću termini rasprava i studija, ali među njima nije potpuno jasna granica; može se reći da se radi o sinonimima. Studiju koja ima polemički karakter pravilnije je zvati raspravom. Pojedine studije i rasprave razlikuju se od monografija uglavnom nešto manjim obimom, a naročito činjenicom da nijesu objavljene kao posebno izdanje, dok u istraživačkom i naučnom pogledu mogu biti i monografija.

Činjenica da studija ili rasprava nije uvijek rad velikog obima ne umanjuje njen naučni značaj, ne znači da je za izradu studije manje značajna metodologija ili da se kvalitetna studija može uraditi bez odgovarajućih istraživanja dokumentacije. (1) Studija, bez obzira na obim i složenost teme, ima sve elemente naučnog rada, piše se po metodološkim pravilima i snabdijeva kritičkim - naučnim aparatom, napomenama i podacima o izvorima i literaturi. Zbog pretrpanosti podacima i napomenama, kritičkog i polemičkog načina izlaganja, pretjerane upotrebe stručnih termina, rasprave često djeluju suvoparno i nijesu uvijek zanimljive za čitanje. Međutim, zanimljivost zavisi od stila izražavanja, bogatstva jezika i pripovjedačkih sposobnosti autora, njegove osposobljenosti da logično, jasno i zanimljivo izloži podatke i zaključke; brojne su rasprave koje imaju književne i pripovjedačke kvalitete, što zavisi od autora. Studije mogu biti zajednički rad dva ili više autora.

Studije objavljene u zbornicima i stručnim časopisima obično nemaju bibliografije (spiskove izvora i literature) već se ti podaci nalaze u napomenama. One ne moraju imati naslove poglavlja ili podnaslove, ali se pojedine cjeline mogu i tako označavati ili vidno razdvajati. U ovoj vrsti radova ne piše se predgovor, ali postoji uvodni dio u kojem autor objašnjava pristup temi, nekad i primijenjenu metodologiju. Studije obično nemaju posebne zaključke, ali se u završnom dijelu jasno ističu zaključci do kojih je autor došao. Uz studije i članke po pravilu objavljuje se kraći rezime na nekom od stranih jezika. Uz ove radove u načelu se ne objavljuje sadržaj i indeksi (registri) kao u posebnim izdanjima. U nekim publikacijama praktikuje se da se na početku studije napiše kratak apstrakt (abstract) ili navedu ključne riječi - deskriptori. To ima posebnog značaja za izradu kataloga, bibliografija, informatičku obradu podataka, stvaranje ili pretraživanje kompjuterskih baza podataka o publikacijama, autorima i njihovim radovima.

Monografija je u bibliografskom smislu naziv za problemski zaokruženu pojedinačnu publikaciju, koja ima svoj naziv i objavljena je u formi knjige, bez obzira na obim (50 i više strana) i način koričenja. U naučnom smislu to je rad koji cjelovito obrađuje neku temu, objavljen kao posebna publikacija, koja može imati i više knjiga.

U monografijama se tema obrađuje sa svih aspekata. Monografija grada (sela, regiona) prikazuje geografiju, istorijski, politički, ekonomski, kulturni razvoj i slično. (2) Često pojedini aspekti obrađeni u jednoj monografiji mogu biti predmet posebne studije ili monografske obrade.

Monografija ima složeniju strukturu, sastavljena je od više relativno zaokruženih cjelina, označenih obično kao glave ili poglavlja, između kojih postoji odgovarajuća logička veza, obrađene su srazmjerno značaju, a sve na kraju čini harmoničnu i zaokruženu cjelinu i svestranu obradu teme. To znači da je za pisanje monografije nužno izvesti složenija i obimnija istraživanja i da je znatno teže napraviti harmoničnu cjelinu.

U istoriografiji se monografijom nazivaju knjige posvećene razmatranju pojedinih pojava ili događaja, ako predstavljaju svestranu, zaokruženu obradu problema. Takve su monografije o pojedinim istorijskim događajima, vojnim jedinicama, ličnostima, ustanovama, gradovima i slično. Nekad monografije nastaju objedinjavanjem, sintezom većeg broja studija i članaka o pojedinim aspektima problema. (3)

Zbog složenosti istraživanja i nužnosti da se o pojedinim aspektima istraživanog problema daju kvalifikovani odgovori, česta je praksa da monografije radi više stručnjaka. Obično se tako rade monografije regiona ili gradova.

Monografije, za razliku od priloga u periodičnim i serijskim publikacijama ili zbornicima, imaju sadržaj, uvod ili predgovor kao posebnu cjelinu; materijal je izložen po glavama i poglavljima ili na drugi način zaokruženim cjelinama, na kraju se nalaze zaključci, registri imena i pojmova, kao i širi spisak izvora i literature - bibliografija, bez obzira na broj i vrstu napomena, koje se mogu nalaziti na dnu strana, kraju poglavlja ili knjige. Magistarske teze i doktorske disertacije su u naučnom i bibliografskom značenju monografije.

Članak - prilog je kraći rad, posvećen manjem naučnom problemu ili nekom aspektu šireg problema. Neki put je članak u formi kraće studije, rađen po svim zahtjevima nauke, a nekad je to objavljeni referat ili saopštenje sa naučnog skupa, koji ne mora biti praćen naučnim aparatom i ne mora uvijek biti istraživačkog karaktera. U formi članka objavljuju se predavanja sa seminara ili prigodna izlaganja na svečanostima i jubilejima, koja predstavljaju priloge čiji cilj nije da daju odgovor na istraživačko pitanje, već da sumiraju do tada poznato, što je obično po sadržaju i izlaganju zasnovano na nauci, ali cilj i postupak nije istraživački. Ova vrsta radova često se naziva stručnim ili preglednim radovima; nekad imaju elemente publicistike, popularne istoriografije, koja ima drugačiju formu izlaganja. Često se naziv članak koristi uopšteno za sve radove objavljene u periodici i zbornicima.

Prilogom nazivamo kraći članak, u kojem se daju informacije, najčešće saopštava građa ili ukazuje na neke probleme, dopunjava se neki drugi rad i slično. Za prilog se postavljaju manji metodološki zahtjevi nego za članak, ali to ne znači da on ne postavlja pred autora određene stručne i metodološke zahtjeve, da može biti pisan neodgovorno ili neargumentovano.

Referat - saopštenje je naziv za usmeno saopštenje na naučnom ili stručnom skupu. Takvo saopštenje sadrži istorijske činjenice i stavove autora, a naučni aparat i dokumentaciona podloga ne saopštavaju se. To se čini ako se referat objavljuje, ali ima referata koje ne prati naučni aparat. Takvi su, obično, uvodni referati, koji iniciraju raspravu i predstavljaju neku vrstu uvoda, program naučnog skupa ili završna izlaganja u kojima se rezimiraju rezultati. Ima i referata koji predstavljaju sintetička razmišljanja autora, ne bave se konkretnim pitanjem ili nijesu rezultat posebnih istraživanja i ne prati ih naučni aparat. Praksa je da se izlaganja na skupovima rangiraju kao referati, saopštenja i diskusije, a svaka od ovih kategorija ima specifičnosti.

Referati i saopštenja sa stručnih i naučnih skupova obično se objavljuju u tematskim zbornicima ili drugim publikacijama. Rad saopšten na skupu u naučnom smislu nosi više poena ako je objavljen u tematskom zborniku radova, dok se u časopisu tretira kao rad u periodici. Autori objavljuju integralni tekst, koji su zbog ograničenog vremena usmeno izlagali pregledno ili u izvodima, nekad u pripremi za štampu proširuju izlaganje podacima i razmišljanjima nastalim u toku naučne rasprave na skupu. Objavljena saopštenja pripremaju se obično u formi studije ili članka, načelno su praćena naučnim aparatom, a mogu imati i priloge.

Kritika je vrsta rada u kojem se iznosi mišljenje o tuđim radovima. Sama riječ kaže da je pristup kritički, ocjenjuju se dobre i loše strane rada, kritikuju se nedostaci i nude dokazi da bi se ispravile pogrešne činjenice ili tumačenja. Kritika mora biti argumentovana i objektivna da bi se mogla nazvati naučnom. Kritike se u nekim slučajevima mogu razviti u polemike, u kojima se mogu naći i nenaučne izjave i kvalifikacije.

O radovima drugih može se govoriti i u formi prikaza . Sam naziv kaže da je u pitanju informativni prikaz sadržaja djela i osnovnih podataka o autoru i izdanju. Nije rijetkost da se prikazi pišu u stilu uopštenih konstatacija i neutemeljenih pohvala.

Recenzija je stručno mišljenje o radu nekog autora. Po pravilu, recenzija se radi prije objavljivanja rada i završava se preporukom da se rad štampa ili ne. Recenziju bi trebao da radi stručnjak, dobar poznavalac metodologije i teme, a ne, kao što često biva, kolega ili prijatelj koji će formalno potpisati propusnicu, a kad bude kritikovan reći da je imao obavezu prema autoru i da rad nije čitao.

Recenzija nema za cilj da spriječi objavljivanje i da iz rada izbacuje nepoželjne podatke i ocjene (to je cenzura ), već da ukaže na dobre, još više na loše strane, da autoru pomogne da ispravi greške i nedostatke i napravi što je moguće kvalitetniji tekst. Zbog toga recenzija sadrži osvrt na sadržaj, na metodološki postupak i naučnu vrijednost izvora, činjenica i ocjena koje rad sadrži. Dobra recenzija je velika pomoć autoru, a recenzent koji je afirmisani stručnjak i poznavalac oblasti kojom se rad bavi je svjedok da je autor napravio vrijedan rad.

Izrazi izvještaj , referat i recenzija koriste se i za stručne ocjene komisija pri primanju na fakultet, u institut ili akademiju nauka, izboru kandidata u naučna zvanja, za kandidate koji prijavljuju magistarske i doktorske teze i za urađene teze. Ti izvještaji su osnova za izbor, odobravanje teme i odbranu rada. Ova vrsta radova piše se često i prilikom dodjeljivanja državnih i stručnih nagrada i priznanja. Principijelno, ovi referati treba da budu objektivna naučna kritika, ocjena važnijih radova i ukupnih naučnih dometa naučnika o kojem se piše izvještaj i na odgovarajući način da budu stavljeni na uvid javnosti.



Udžbenik - priručnik



Udžbenici i priručnici namijenjeni obrazovanju nijesu u istraživačkom smislu naučni radovi, iako moraju biti naučno utemeljeni. Ove knjige namijenjene su učenju i zato se rade prema programima odgovarajućeg stepena vaspitanja i obrazovanja ili kao dopuna postojećim udžbenicima.

Udžbenici i priručnici namijenjeni učenicima - studentima, pored kriterijuma matične nauke, moraju da zadovolje i pedagoške kriterijume. Prije svega, moraju izborom građe i načinom izlaganja da odgovaraju nivou obrazovanja, uzrastu korisnika i njihovim psiho-fizičkim mogućnostima. U udžbenicima je građa raspoređena po poglavljima koja diktira nastavni program. Za osnovne i srednje škole pedagoški i programski zahtjevi su strožiji, obavezuju autora u pogledu obima i načina izlaganja, dok na visokoškolskom nivou autor kao naučni radnik ima više mogućnosti da pokaže originalnost pri izboru i obradi sadržaja u okviru programa.

Izbor i način obrade činjenica i izvedeni zaključci odražavaju stručni, naučni i pripovjedački nivo autora udžbenika. Udžbenici bi trebali da budu na nivou razvoja naučne misli dostignutog u vrijeme izrade. Nažalost, često se udžbenici svedu na prosječnu kompilaciju iz literature, ali to nijesu oni koji ostaju u sjećanju generacija. (4)

Tekst udžbenika razlikuje se od naučnog teksta po tome što se u udžbeniku ne kritikuje, ne polemiše i ne dokazuje, već se prošlost obrađuje u pripovjedačkom stilu kao nešto poznato i dokazano; zaključci se ne izvode postupno i ne dokazuju kao u naučnim radovima, već se saopštavaju kao definitivni. Udžbenik je knjiga koja ima specifičnu namjenu i ne trpi atraktivnosti i nedovoljno provjerene činjenice i zaključke.

U udžbenicima se, po pravilu, obrađuje ono što je u nauci već prodiskutovano i prihvaćeno. Autor udžbenika, za razliku od autora drugih radova, ne može uvijek pisati prema ličnom viđenju prošlosti, emotivno, atraktivno i sl., mora u većoj mjeri usklađivati pisanje sa zahtjevima programa, izdavača, urednika i recenzenata.

Udžbenici zbog svog šireg značaja, jer njih za razliku od drugih radova učenici i studenti moraju čitati i učiti, prolaze proceduru kontrole i odobravanja. Zbog toga, kao i potrebe da nadležni donesu odluku o promjeni, da se iskristališu nova naučna saznanja i uđu u udžbenike, u ovoj vrsti radova ima sadržaja koji djeluju prevaziđeno. Osim toga, udžbenik je knjiga koja ima i vaspitne zadatke; izlaganje u njemu je u izvjesnoj mjeri moralizatorsko, odražava neke aspekte društvene i političke svijesti vremena u kojem nastaje, kao i pojedinaca i organa koji ga stvaraju. I to je jedan od razloga da udžbenici budu prevaziđeni zbog bitnih društvenih i političkih promjena, a ne samo zbog napretka istorijske ili pedagoške nauke.

Po stilu izlaganja i jeziku udžbenik se razlikuje od naučne literature i publicistike. Tu nema mjesta retorici i kitnjastom stilu, nedorečenim i dvosmislenim rečenicama i sl., već se mora pisati naučno utemeljeno, književno korektno i jasno. U udžbenicima se ne može pisati provokativno, polemičkim tonom, kritikovati, opovrgavati ili dokazivati, zalaziti u detalje, obično se piše u stilu "bilo je tada i tako". Tekst udžbenika predstavlja odmjerenu i precizno formulisanu sintezu do tada naučno usvojenih saznanja o događajima, ličnostima i pojavama o kojima se govori. To ne znači da je nastavni proces lišen mogućnosti osavremenjivanja, jer za aktuelne stvari, nova saznanja ili opovrgavanje dotadašnjih stoji na raspolaganju savremena literatura, koja se može na razne načine koristiti u nastavi ili čitati po slobodnom izboru.

Udžbenik, zavisno od namjene, sadrži uopštena i argumentovana saznanja o odabranim događajima i pojavama, zbog čega je to osnovna literatura za upoznavanje prošlosti. Za detaljnije učenje potrebno je čitati drugu literaturu, a za neke stvari i istorijsku građu. Zbog toga se i u školama uz udžbenike koristi dodatna literatura, školski atlasi, istorijske čitanke, koje predstavljaju izbor tekstova iz građe i literature, razni priručnici.

Izraz priručnik koristi se za specifičnu vrstu publikacija, koje imaju namjenu da daju kratke, pregledno izložene i na naučnoj osnovi zasnovane informacije o određenim problemima. U tu vrstu spadaju razne enciklopedije, leksikoni , (5) adresari, imenici , podsjetnici. (6)

Kao posebnu vrstu priručnika, veoma značajnu za istraživače svih oblasti, ističemo bibliografije . One mogu biti različitih vrsta: opšte, nacionalne, personalne, tematske (stručne), retrospektivne, tekuće i td.; nezamjenjiv su izvor informacija o objavljenim knjigama i prilozima u periodici.

Priručnici su vrijedne i praktične publikacije, u kojima su u formi zaključka izložena najvažnija saznanja o problemu ili saopštene odabrane informacije, sintetički izloženo znanje razasuto u brojnim radovima, navedena najvažnija literatura. Njih obično rade brojni saradnici i ekipe stručnjaka. Sadržaj je raznovrstan i raspoređen na poseban način, najčešće prema azbučno poređanim odrednicama (naslovima - pojmovima), zbog čega je važno znati tačan način pisanja riječi u pojedinim jezicima i pismima, jer to određuje redoslijed odrednica. Sam naziv "priručnik" upućuje na namjenu knjige: da bude "pri ruci" kada čitaocu treba kratka i provjerena informacija, koja se koristi kao takva i zamjenjuje traganja po literaturi.

Istraživači, kao i drugi koji žele upoznati prošlost, koriste brojne univerzalne priručnike: opšte i posebne enciklopedije, rječnike, priručnike koji se bave prošlošću. Priručnici u naučnom radu imaju funkciju izvora osnovnih i opštih informacija, služe kao polazište u traganju, a ne kao literatura za izvođenje novih zaključaka, što često čine neistoričari, amateri i nedovoljno izgrađeni autori.

U širem smislu priručnicima se mogu smatrati i radovi pisani kao pregled događaja, podsjednik o najvažnijim događajima i pojavama, zbirka tekstova ili izvoda. Takvim publikacijama cilj je da na pregledan način upoznaju čitaoce sa određenim sadržajima. U ovim radovima nije uobičajen istraživački stil pisanja i naučna aparatura. Po stilu izlaganja slični su udžbenicima, ali nijesu programski uobličeni i propisani kao udžbenici.

U nastavnom procesu priručnici imaju funkciju pomoćne literature, dopunjavaju udžbenike, služe kao podsjetnici ili uvod u detaljnije izučavanje problematike. Ima osnova da se i neki univerzitetski udžbenici ili pregledi istorija pojedinih naroda, država ili perioda smatraju priručnicima, jer sadrže osnovna i pregledno iznijeta saznanja, ali ne pretenduju na iscrpnost i ne smatraju se dovoljnom literaturom. (7)



Publicistički radovi



Ima jedan broj radova iz istorije koji se ne mogu razvrstati u naprijed pomenute, zbog čega ih tretiramo kao istoriografsku publicistiku. Strožije gledano, u ove radove možemo ubrojati mnoge tekstove ili monografske publikacije koje se bave istorijom, koji se po načinu izrade, naučnoj utemeljenosti, dokumentovanosti, pouzdanosti zaključaka, stilu izlaganja, stručnim kvalifikacijama autora ne mogu uvrstiti u naučnu ili stručnu literaturu. Međutim, ima i radova koji mogu izdržati kritiku, ali zbog načina izlaganja, prije svega popularnog stila i odsustva naučne aparature, kao i namjene, mogu se smatrati publicističkim tekstovima namijenjenim najširoj, u istorijskom pogledu nedovoljno obaviještenoj, nestručnoj publici. Takvi radovi imaju informativnu funkciju, mogu da sadrže i zanimljive podatke, ali većinom nijesu valjana podloga za naučni rad i treba ih koristiti uz pojačanu kritiku, prije svega kao podstrek u traganju za izvorima i literaturom ili ideju za otvaranje naučnih problema.

U publicističke radove možemo razvrstati razne prigodne tekstove , koji sadrže popularan pregled događaja ili viđenje nekog događaja, osvrt na rad pojedinca, ustanove i slično. To su objavljeni govori na proslavama, jubilejima, promocijama, komemoracijama. Ova izlaganja treba da su istinita, ali se ne traži naučno izlaganje i dokumentovanje; obično su izložena retorički, kitnjasto, sa epitetima, emocijama i drugim odlikama koje nameće povod, što stručni i naučni radovi ne trpe.

Čest oblik publicističkih radova u istoriografiji su feljtoni . Njih pišu stručnjaci i nestručnjaci, različitog su obima, načina izlaganja, pouzdanosti. Feljtoni se obično pišu u stilu pripovjedačke proze i ne sadrže naučni aparat. Strogo gledano, ne spadaju u stručne i naučne radove, čak i kada sadrže pouzdane podatke i potiču od naučnih autoriteta. Oni su, ipak, pregledni i informativni radovi, namijenjeni široj čitalačkoj publici. Kao feljtoni mogu biti objavljeni i memoarski spisi.

Publicistici mogu da pripadaju i razne polemike između učesnika događaja ili autora koji se međusobno ispravljaju, kritikuju, dopunjavaju. Polemike se obično vode putem štampe ili u formi diskusija na stručnim skupovima. Time se bave stručnjaci i nestručnjaci. U polemikama ima neodmjerenih i nedokazanih izjava i podataka, atraktivnosti, ličnih stavova u cilju svoje promocije, promocije ili negiranja sagovornika ili pojedinih učesnika u događajima, zbog čega ovu vrstu govora o istoriji valja odvajati od naučne kritike.

Posebna vrsta istorijske publicistike su književni radovi na istorijske teme: epska poezija, romansirane biografije i istorijski romani. Ova vrsta radova pripada književnosti, jer su rađeni sa namjerom da se pokaže umjetnička i jezička vrijednost, a ne da se objektivno objasni prošlost. Međutim, oni često imaju istorijsku podlogu, govore o ličnostima i događajima iz prošlosti. To može biti lijepo i informativno štivo, u kojem je istorija viđena i opisana iz pozicije književnika. Istorija je u ovoj vrsti radova u umjetničke svrhe podređena mašti i takvi se radovi ne koriste u stručne i naučne svrhe, mada mogu biti zanimljivi u nastavi istorije. (Cool







Memoarski spisi



U publicističke radove mogu se ubrojati i popularna memoarska štiva: dnevnici, memoari, autobiografije. To su spisi u kojima autori iz raznih pobuda saopštavaju svoja sjećanja i lična viđenja događaja, u kojima su sami na razne načine učestvovali. Dnevnik predstavlja zapise nastale u vrijeme događaja i u principu nebi trebalo da su kasnije dopunjavani i podešavani, a memoari su naknadna sjećanja i tumačenja, zbog čega je prisutna vjerovatnoća da je nešto zaboravljeno ili da je naknadno podešavano i pisano iz pozicije završenih događaja i jasnih odnosa. Autobiografija , kako i sam naziv sugeriše, je vrsta memoarskog spisa u kojem pojedinac iznosi svoju biografiju. Na neki način slična je memoarima, ali je sadržaj koncentrisan oko biografskog kazivanja. Memoari i autobiografije mogu biti pripovijedanje na osnovu ličnih viđenja, a mogu da sadrže istorijsku građu i saznanja do kojih su autori došli naknadnim prikupljanjem podataka.

Memoarska literatura ima karakteristike svjedočenja učesnika i karakteristike autorskog rada. To može biti u književnom i dokumentarnom pogledu valjana literatura. Poznati su primjeri istoriografski gledano stručno urađenih memoara. Uz ograničenja koja nosi proces zaboravljanja i subjektivnost pisanja o sebi, memoarski spisi mogu biti interesantan istorijski izvor, prije svega kao lično viđenje događaja i pojava, što većina istorijskih izvora ne može da pokaže. Razumije se da značaj memoarskih spisa zavisi i od istorijske uloge autora, učešća autora u događajima i značaja njegovih svjedočenja.



Zbirke dokumenata



Posebna vrsta radova u istoriografiji su tematske zbirke dokumenata, objavljene kao monografske publikacije ili serije od strane jednog ili više autora, obično u okviru naučnih institucija. Ova vrsta radova je specifična po tome što nema za cilj obradu nekog naučnog problema ili prenošenje znanja, već objavljivanje odabrane istorijske građe. To su radovi od posebnog značaja za dalja istraživanja, ali sami nijesu u naučnom pogledu studije ili monografije.

U zbornicima dokumenata obično se nalazi autorski tekst, u kojem priređivač ili redakcija objašnjava razloge objavljivanja, porijeklo dokumenata, mjesto gdje se izvori nalaze, kriterijume na osnovu kojih je izvršen izbor i priređivanje dokumenata. Stručnu i naučnu komponentu zbornika dokumenata, pored uvodnog teksta, čini izbor dokumenata, njihova recenzija i obrada, koju prati sistem napomena, dopuna i objašnjenja koja sastavlja priređivač ili urednik.

Zbornici dokumenata objavljuju se kao posebni projekti arhiva i naučnih institucija, a pojedinci ih objavljuju obično poslije svestranih istraživanja i objavljivanja svojih radova. Na taj način oni čine dopunu autorskih radova i njihovu dokumentarnu podlogu. Pod uslovom da su stručno i savjesno pripremljeni, zbornici dokumenata su dragocjen izvor podataka i informacija za dalja istraživanja. (9)

Nažalost, nije rijedak slučaj da zbornici sadrže tendenciozno odabrane izvore. Već sam izbor dokumenata u skladu sa željom priređivača da prezentira građu za ili protiv neke hipoteze predstavlja vrstu falsifikovanja slike prošlosti. Skraćivanje dokumenata ili izbacivanje djelova drugi je način prilagođavanja izvora, u suštini falsifikat. Stilske, pravopisne ili štamparske ispravke obično ne mijenjaju smisao izvora, ali treba da bude naglašeno da su vršene. "Prevođenja" starih izvora na savremeni jezik opominju savjesne istraživače na mogućnost namjerne zamjene riječi i posredstvom njih mijenjanja smisla dokumenata, kao i mogućnost da priređivač nije dobro razumio riječi i odabrao pravu zamjenu, što može biti bitna izmjena značenja izvora. Kod prevoda dokumenata sa starih ili stranih jezika postoji opasnost od nepravilno protumačenih izvornih riječi i neadekvatno izabranih novih riječi. Posebno treba obratiti pažnju na "tehničke termine", riječi koje u istorijskoj nauci imaju specifično značenje ili čije je značenje kroz istoriju mijenjano. Rečeno upućuje na oprez pri korištenju objavljene građe, bez obzira na njenu stručnu obradu.





(1) Mi u duhu informatike pojam dokumentacija koristimo za sve što sadrži informacije o prošlosti, znači za izvornu građu, štampu, kao i za tradiciju, beletrističku i naučnu literaturu o prošlosti, dok za preciznije označavanje koristimo izraze: "istorijski izvori", "istorijska građa", "arhivska građa", "literatura", a za informacije koje izvori nude koristimo i izraz "istorijski materijal".

(2) Kao primjer monografije države pominjemo knjigu Crna Gora (Beograd, 1976); regiona - grada Bijelo Polje (Beograd, 1987); ličnosti dr Lazar Rakić: Jaša Tomić (1856-1922) (Novi Sad, 1986).

(3) Na primjer Dimitrije Dimo Vujović: Crnogorski federalisti 1919-1929. (Titograd, 1981).

(4) Među univerzitetskim udžbenicima u oblasti istorije poznati su: V. V. Struve, D. P. Kalistov: Stara Grčka (Sarajevo , 1969. i druga izdanja); N. A. Maškin: Istorija starog Rima (Beograd, 1968. i dr.); A. D. Udaljcov, J. A. Kosminski, O. L. Vajnštajn: Istorija srednjeg veka , I , (Beograd, 1969); S. D. Skaskin, O. L. Vajnštajn: Istorija srednjeg veka , II (Beograd, 1952); od domaćih autora: Dragoljub R. Živojinović: Uspon Evrope 1450-1789. (Novi Sad, 1989) ; Č edomir Popov: Građanska Evropa, I-II, (Novi Sad, 1989); Branko Petranović: Istorija Jugoslavije 1918-1988, 1-3 (Beograd, 1988-).

(5) Opšte su poznate Enciklopedija Jugoslavije (I-VIII) , Mala enciklopedija Prosvete (1-3), Vojna enciklopedija, 1-10; Enciklopedija likovnih umjetnosti, I-IV. Postoje i popularna enciklopedijska izdanja iz istorije: Istorija od početka civilizacije do danas (Savremena ilustrovana enciklopedija, Beograd, 1969), Istorija, 1-2, (Ilustrovana enciklopedija, Beograd, 1985-86) ; Enciklopedija srpske istoriografije (Beograd, 1998-). Kao primjer istorijskog leksikona mogu se navesti: Narodni heroji Jugoslavije, 1-2 (Beograd , više izdanja); Leksikon narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941-1945, 1-2 (Beograd, 1980) ; Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović, Dragoslav Srejović: Leksikon religija i mitova drevne Evrope , 2. dopunjeno izdanje (Beograd, 1996); Enciklopedijski leksikon "Mozaik znanja", knj. 5: Istorija , (Beograd, 1970). Rečnici: Milan Vujaklija: Leksikon stranih reči i izraza (više izdanja); Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika , 1-6 (Novi Sad, više izdanja) opšte su poznati, a za istoričare je veoma značajan i rečnik Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku (Sarajevo , više izdanja).

(6) U ovu grupu spada Vodič kroz informacijsko-dokumentacijsko-komunikacijske službe i specijalne biblioteke u SFRJ (Zagreb, 1983).

(7) U priručnike u formi monografije mogu se svrstati publikacije: Svet posle Drugog svetskog rata , 1-2 (Beograd, 1975); Ivan Božić, et al.: Istorija Jugoslavije, 2. izdanje (Beograd, 1973 ); Branko Petranović: Istorija Jugoslavije 1918-1978, 2. izdanje (Beograd, 1981); Vladimir Ćorović: Istorija Jugoslavije, fototipsko izdanje (Beograd, 1989); P ovijest svijeta : od početka do danas (Zagreb, 1977) ; Čedomir Popov: Politički frontovi Drugog svetskog rata (Novi Sad, 1995).

(Cool Od brojnih radova ove vrste mogu se pomenuti knjige Dušana Baranina ili poznatog istoričara Radovana Samardžića: Mehed-paša Sokolović ; Sulejman i Rokselana .

(9) Brojni su primjeri kolektivnih i autorskih zbornika dokumenata, a najpoznatiji je Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda , koji u petnaestak tomova i desetinama knjiga izdaje Vojnoistorijski institut u Beogradu.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 12 Jul 2005
  • Poruke: 56
  • Gde živiš: BGD

Nesto sumnjam u to da je Zdravko Deletic nesto napisao



offline
  • Pridružio: 16 Sep 2003
  • Poruke: 160

Napisao je naravno, probacu da iskopam spisak

Dopuna: 01 Sep 2005 22:13

neka moderator izdvoji ovaj tekst

offline
  • Pridružio: 28 Sep 2005
  • Poruke: 1

Interesantno je da se neko uopste bavi pregledom tipova istoriografskih radova. Medjutim, buduci da je clanak objavljen, smatram da bi trebalo dodati noviju literaturu o tome. Takodje, ako se izuzmu strani clanci koje mozemo skinuti preko akademske mreze casopisa „Kobson“, Narodna biblioteka..., trebalo bi npr. dodati interesnantu studiju Johna R. Lempija Jugoslavija kao istorija – Bila dvaput jedna zemlja (Beograd, Dan Graf d.o.o, 2004. i dr).
Ono sto mi se cini da bi bilo posebno korisno, to je licni odnos autora prema pojmovima „istorija“ i „istoriografija“ tj. njegova argumentacija za istorijski pristup određenim problemima. U vezi sa tim, nesumnjivo bi trebalo dopuniti razmatranje o naucnim radovima preciznijim referencama na šta se tačno određeni rad odnosi (tj. dati konkretan primer u kojim okolnostima se koja vrsta teksta piše ili čak iskustvo autora u radu sa nekim časopisima, simpozijumima, tezama...što bi svakako dopunilo i aregumentovalo njegovov izlaganje.

Pozdrav od Maje Vasiljević (muzikologa)!

offline
  • Pridružio: 16 Sep 2003
  • Poruke: 160

Pozdrav i hvala na javljanju!

Bavio se i Andrej Mitrovic pregledom istoriografskih tipova, naravno malo drugacije i u manjem u obimu u knjizi Raspravljanja sa Klio i Klio pred iskusenjima. Postavicu na ovom delu foruma prikaz te knjige koji sam napisao.

Na spisku potrebne literature mi se nalazi knjiga Dzona Lepmija ali nazalost nisam uspeo da je nadjem. Nasao sam samo da ima da se kupi na internetu za nekih dvadesetak dolara.

Potpuno je tacno ovo sto si napisala i svakako treba pratiti novije studije i radove. Pokusacu da pronadjem novije, krace radove, ili bar delove radova koji se bave ovom temom, kako bi osvezili topic

Da li znas mozda dr Danicu Petrovic? Ona je sa Muzikoloskog institutra SANU. Imao sam priliku da slusam jedno njeno zanimljivo predavanje na temu razvoja pravoslavne crkvene muzike u srednjem veku.

offline
  • Pridružio: 09 Jul 2005
  • Poruke: 1

dehon ::Nesto sumnjam u to da je Zdravko Deletic nesto napisao

Prof. dr Zdravko Deletic napisao je sledece monografije:
1. Nastava istorije u Crnoj Gori od 1834. do 1918. god (Podgorica, 1995)
2. Sredstva informisanja u Vasojevicima (Berane,1996)
3. Prilozi metodici nastave istorije (Pristina,1997)
4. Ogledi iz istorije prosvjete (Pristina, 1997)
5. Uciteljska skola u Ivangradu (1949-1954), (Podgorica, 2000)
6. Metodika naucnog rada u istoriografiji (Pristina, 2000)
7. Uciteljska skola u Beranama 1919-1929 (Kosovska Mitrovica, 2002)
8. Metodoloske studije (Kosovska Mitrovica, 2004)
9. Ogledi iz metodike nastave istorije (Uzice, 2005)
preko 140 tekstova iz istorije, metodike nastave istorije...

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 949 korisnika na forumu :: 44 registrovanih, 7 sakrivenih i 898 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, ajo baba, Apok, arsa, Brana01, CikaKURE, cvrle312, dankisha, Dimitrije Paunovic, DPera, dragoljub11987, drimer, Duh sa sekirom, havoc995, ivica976, Karla, kolle.the.kid, ladro, Leonov, lord sir giga, MB120mm, mercedesamg, mikrimaus, Milometer, moldway, mrvica78, Nikolaa11, PAGZLY, radoznao, raptorsi, royst33, sap, ser.hill, slonic_tonic, Srle993, Stoilkovic, suton, Trpe Grozni, tubular, vaso1, VJ, VP6919, zillbg, zixmix