Dnevnik ulice - Jedna sasvim davna ljubav

1

Dnevnik ulice - Jedna sasvim davna ljubav

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti

eh...................


Jedno od mojih proljeća...
(Posljednje pismo Vedrana B.)



I to se proljeće vuklo sporo, kao egzotična istočnjačka karavana, a ja sam strepio da će uskoro od nekuda, kao u svim crno bijelim filmovima, iskočiti razbojnici i raštrkati sve ove dane kao prosute klikere. Ona je voljela proljeće u našem gradu. Grlila je procvjetale lipe i ozelenjele platane, čini mi se s većom ljubavlju, nego što je u vrelim ljetnim noćima grlila mene, sakrivena toplim mrakom i hukom rijeke. Kotrljali smo osmjehe Korzom kao što mala djeca kotrljaju grudvu u snijegu koja postaje sve veća i veća. Bože, kako smo samo važni, sami sebi bili. Vjerovali smo u ljubav. Otkrili smo ju i vjerovali smo u nju. Bili smo u svom svijetu, u kojem nismo ni primjećivali ludilo koje se uvuklo u te iste ulice kojim je odzvanjao naš smijeh, između tih istih platana koje je ona grlila a ja nožićem urezivao naša imena. Nismo primjetili ludilo koje se uvuklo u glave ljudi. A to ludilo potvrdio je spomenuti razbojnik s početka priče, i sa vrha planine, upotrijebivši granatu umjesto pečata. Time je ludilo postalo službenom religijom u našem carstvu.
Ja nisam volio Proljeća... Nisam ih uopće volio...
Pitala me tih dana šta sanjam... Pod dekom, u podrumu zgrade. Držeći me za ruku. Štrecajući svaki put kad udari blizu. Priznajem da sam ostao zatečen. Rekao sam, da sanjam nju... Nas sanjam, rekao sam... Nasmiješila se samo, nije kazala nista... Negdje, na trećem spratu, kod komšinice Mile, pod salvom metaka, lomio se kineski porculan. Pripila se uz mene. Nismo se više stidjeli ni komšinica, koji čak ni pod granatama ne odustaju od ženskih brbljarija. Sjećam se da osam dana nismo izašli iz podruma. Pitala me hoću li je odvesti odavde. Hoću, obećao sam joj, i sam vjerujući u to. Na dan kada je naša zgrada tri puta pogođena, ja sam otišao u bolnicu. Bio sam jedini koji tamo leži radi slijepog crijeva. Gotovo da me bilo stid, što i ja nisam ranjen. U posjete je dolazio jedino stari, jer baš i nije bilo neko vrijeme za šetnjice po gradu. Pitao sam ga za nju. Slagao mi je nešto i dao komad papira. ''Čitaj noćas, ako bude struje'' – stari je čudno izgledao neobrijan i umoran. Pismo sam otvorio pod slabim bolničkim svjetlom. Nasmiješio sam se kad sam vidio da je napisano crvenom bojicom. Valjda u podrumu nema ni jedna olovka. Oči su mi letjele preko dobro znanog rukopisa i iz mene je jednostavno počeo izlaziti glas. Nekontrolirano i jako. Urlao sam da se orila bolnica. Čitav grad je postao moj urlik. Suze nisam osjećao. Bol je presjekla glas. Sestra je dotrčala. Rana se otvorila. Konci popucali. Avion je već sigurno poletio. I sletio. Na Heatrow. Možda samo ja znam koliko je suza odavde do Londona?
Nisam trebao čitati oproštajna pisma da saznam razloge zašto pobjeći iz grada po kojem padaju kiše vrelog čelika. Dobro sam ih znao. A ona, se jadna pravdala što bježi na sigurno i lijepo mjesto. Ostavila pramen kose. U pismu. Ostavila dio sebe. U meni. Pod mojim noktima. Nosio sam ga dugo oko vrata u nekom medaljonu. Onda su valjda kiše isprale i mene. Mostarske kiše. Više nije bilo podruma, više nije bilo granata. Nisam mogao živjeti u toj prošlosti. A i nije to bila neka prošlost da se živi u njoj.
A ona?
Nju sam sreo nekog sasvim drugog proljeća...
Ili...
Ona me srela nekog sasvim drugog proljeća...
Pitala me šta sanjam...


Citat ::Slile su se bar dvije Neretve kiše i dvije Sahare vrućina otkad smo progovorili posljednje riječi. Otupile nam oštrice jezika, doblii smo koje kilo, koju godinu...stariji smo, važniji, ponosniji...
Primio sam zadnje pismo iz Londona. Kažeš da se ne sjećaš kako izgleda sunce. Kažeš da ne možeš naći Mostar tamo u tim kišnim ulicama. I ta kiša, kažeš, nemiriše ko mostarska.
Otkud tvoje pismo?
Zar još pamtiš moje adrese? Brojeve?
Piše da me se ponekad sjetiš...
Noći u skloništu? Rat je bona odavno gotov, mogla si koji put doći da vidiš da smo i mi sad Europa. Puno Europljana...Talijana, Francuza, Nijemaca i Španjolaca...Doduše, ovi novi turisti nosaju uniforme, ali su ok. Tu i tamo ih raja zakamenjaju, izgađaju jajima, ali ne vejruj BBC-u,nismo mi ksenofobi i šovinisti. Rasisti? Ma kakvi?
Bila ti je stara neki dan na sabiranju. Ona i moja još uvijek tabire iste teme, te poskupio majdonos, te kava, te ovo, ono...Uvijek znaju ko je umro i od čega. O lošim stvarima stalno pričaju, ali navikli smo više na njih...
Oplače ti stara vazda jedno minut za tobom...
što bona ne dođeš malo radi nje...
Evo, sad te i ja malo poželio, otkad sam primio ono pismo, sve mi nešto otoplilo oko srca. Nisam pismo od '95 primio. Sve nešto sada ovi mailovi, nema čari dok ne čekaš tjedan, dva ovaj komad papira.
Ne traži Mostar gore, nećeš ga naći. Kažeš skupo gore? Rekla bi tebi tvoja stara odmah, da je patlidžan sigura skuplji nego gore.
Jelde, ti i ja smo nekako najviše strahovali, a najviše voljeli biti jedno kraj drugog u onom podrumu. Sjećam se jednom, nije dva dana rokalo, a stara ne da vani. A ja ti čuo negdje glas... I kontam što bi bilo dobro da sad jedna, dvije...onako radi reda. Hehhe, nije im mnogo trebalo.
I ono kad nas je tvoj pokojni stari provalio da se držimo za ruke...zemljo otvori se!!!
Ma daj, nemoj da te nagovaram, dođi malo.
Sačekat će London i tebe nekih par tjedana. Dođi da mlo zaustavimo vrijeme. Čudno, nisam te vidio toliko godina, a unaprijed mogu pogoditi sva mjesta gdje bi išli. I šta bi radili...pa da, nemamo više 15?
Ne traži gore Mostar, nećeš ga naći...
Prva ljubavi...ne kaže se džaba da prva ljubav nema zaborava. Jest, jest, laž bi bila da ti kažem da te volim, ali ostalo te pod mojim noktima. Tek toliko da znam o čemu misliš kada zagrmi, kada lije... A gore uvijek, kažeš lije.
Šta ima veze imam li curu? Nemam, al eto... Nemam pojma. Tvojoj staroj kažem da imam, pa ko zna šta ti ona još nalaže...
Lafo će tebi smetat to što imaš momka gore?
Dođi i ne traži Mostar gore...

V. B.



(P.S. Autor ima nick, dodushe... -> Crvenokozhac Wink ...i ubija, svakom prichom ubija... )



offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

Ja vas dvije vise nesmijem citati... Sad

...bas cudnog sveta ima, tako se lako rasplacu...

offline
  • Pridružio: 25 Sep 2005
  • Poruke: 3

Pozdrav iz Mostara...

Slucajno vas upratih, dok sam na 'googleu' nesto trazio... Drago mi je ako vam se price sviđaju...

pozdrav

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908

Svidjaju nam se neverovatno, ali ne znamo ko je autor, ako ste Vi, verujte da nam je izuzetno drago. Smile

offline
  • Pridružio: 24 Apr 2005
  • Poruke: 197

Objektivno..........Dobri, ali ne toliko dobri tekstovi.
Subjektivno..........Šta da radim sa nožem u sjećanju i ranjenom tišinom na dlanu?

offline
  • Pridružio: 25 Sep 2005
  • Poruke: 3

Da, ja sam autor, i ne, ne volim da me se persira... Smile


@grofe, to su tekstovi, onako... bez neke umjetnicke pretenzije...

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908

Ok, hvala, i nadam se da ces i kod nas ostaviti trag tom olovkom koja pise srcem Smile

offline
  • Pridružio: 25 Sep 2005
  • Poruke: 3

ajde kad ste me raznjezili evo vam jedna dosad neobjavljena...






Ja cu biti sijed...

Mostarsko ljeto miriše na vreli asfalt i na cvijet lipe. Na mir u krošnjama i povremenu svježinu s Neretve. Miriše na još neke stvari… U takvo jedno ljeto osvanuo sam iznad grada, gotovo nevidljivo; kao lopov se iskrao iz parkiranog automobila, ne znajući krijem li se od sebe samoga ili od svih onih ljudi koje sam jedva čekao vidjeti. Ispod mene su treperila posljednja gradska svjetla dok je dan ubijao noć u veličanstvenoj borbi svjetlosti i sjenki… Nedostajalo mi je sve ovo. Ovaj grad. Ovaj san. Nedostajao mi je miris lipa i činilo mi se da su ga prve jutarnje ptice raznosile čak i između borova Bijelog Brijega. Nedostajale su mi lavine u grudima, pri pogledu na svaku panoramu ovog malenog spomenika kojim smo se ponosili i kojeg smo zvali svojim gradom… Svi ovi ljudi, su mi nedostajali, svaki do jednog. Svi su oni, dio po dio, činili mozaik od kojega sam satkan. U posljednji komadić tog mozaika, u posljednji dio mene, uklopio se jedan prozor kojeg sam našao pogledom, dolje među svjetlima. Poželio sam da se ona pojavi na tom prozoru. Poželio sam da na prozoru osluškuje kad ću se pojaviti na vrhu ulice, pa da sleti niz onih par stepenika i baci mi se u naručje, hrabro, kao da je jedina žena koja je skakala "laste" sa Starog mosta. Bila je jedina žena koja je skočila u moje srce, to je bilo sigurno. Ali, nije ju bilo na tom prozoru. Nije ju bilo ni jednom prozoru našeg grada, i ja sam znao da ću opet prvo zaplivati tugom nego Neretvom… Poželio sam ju dozvati, vrisnuti njeno ime, kao što sam vrisnuo kad sam odlazio, da ponovno odzvoni i da ubije tišinu nad gradom. Da ostane skriveno još ovoliko godina u nevidljivoj izmaglici iznad grada. Pretvorio sam taj vrisak u šapat i sakrio ga pod krila lastavica koje su letjele prema gradu. Neka, ovako je bolje. Dozivati ću je šaptom. Pjesmom, prije sna, kao i svaku noć.
S katedrale je odzvonila i posljednja uspomena, a na brdu je sunce klečalo, baš kao u Puljićevoj pjesmi, i pomislio sam da je vrijeme da uvučem svoja ticala kojima sam doživljavao cijelu ovu gomilu osjećaja, i sakrijem se u svoju kućicu, bar još za trenutak, dok ne splasne plima u meni. Toplina asfalta jamčila je još jedan vrući dan. Baš onakav, u čiji sam smiraj otišao prije nekoliko godina. Otišao od praznine bez nje, od svake ulice popločane našim smijehom, od svakog platana pod kojim sam je poljubio, od svakog komšijskog zida na kojem sam joj pripit ispisivao stihove… Otišao sam, tako kukavički, od ovog grada u koji sam, eto, bio zaljubljen više nego u nju, sve ove godine… Sve ove godine…
Mostarsko ljeto miriše na vreli asfalt i na cvijet lipe. Na mir u krošnjama i povremenu svježinu s Neretve. U takvo jedno ljeto osvanuo sam gotovo nevidljivo, pred samim sobom…

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908

Citat: Bila je jedina žena koja je skočila u moje srce, to je bilo sigurno........S katedrale je odzvonila i posljednja uspomena, a na brdu je sunce klečalo, baš kao u Puljićevoj pjesmi, i pomislio sam da je vrijeme da uvučem svoja ticala kojima sam doživljavao cijelu ovu gomilu osjećaja, i sakrijem se u svoju kućicu, bar još za trenutak, dok ne splasne plima u meni.

@Redskin

Hvala, prelepo je, nastavi da pises jer siguran budi da ima onih koji ce s velikom dozom isprepletanih emocija ove reci citati jos dugo.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 917 korisnika na forumu :: 59 registrovanih, 9 sakrivenih i 849 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, A.R.Chafee.Jr., aleksmajstor, alkatraz080, amonsrb, babaroga, black venom, Boter, cavatina, cvrle312, darkangel, Darkhunter, dejanbenkovic, Despot1, djboj, doklevise, Drug pukovnik, Duh sa sekirom, dule10savic, goranperović66, haris1913, Hitri, hyla, joca83, Koca Popovic, KonstantinR, Lieutenant, mgolub, mihajlot2013, Milan A. Nikolic, miodrag, Nemanja.M, nenad81, Niko Bitan, niksa517, Panter, proka89, promajauglavi, radionica1, raf87, Rakenica, rikirubio, Rocker, S2M, sakota79, Shinobi, Sirius, Smiljke, Stanlio, Steeeefan, Toni, Trpe Grozni, tubular, VJ, vlad the impaler, vladetije, vukovi, wizzardone, Živković