Snaga u coveku

36

Snaga u coveku

Marsel Prust - U traganju za izgubljenim vremenom (odlomak)

" Ja držim vrlo mudrim ono keltsko verovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživom predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je svešću pokušavamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njenog područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju zavisi da li ćemo taj predmet pre smrti sresti ili nećemo.



Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvek ostaju samo miris i ukus; premda su nežniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, verniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim jedva zametljivim kapljicama, nepokolebljivo nose celu ogromnu zgradu uspomena.



Koliko god bile duboke naše simpatije prema nekom realnom biću, mi ga pretežno primećujemo svojim osećajima, a to znači da nam ono ostaje nejasno i nepojmljivo, da nam pruža samo svoju mrtvu težinu koju naša osećajnost ne može oživeti. Ako to biće zadesi neka nesreća, taj će nas događaj moći ganuti samo u vrlo malom delu našeg sveukupnog znanja o njemu; štaviše, to će i njega samoga moći uzbuditi samo u jednom delu znanja koje ima o sebi. Romanopiščev je pronalazak u tome što je došao na misao da one delove duše u koje nije moguće prodreti nadomesti jednakom količinom nestvarnih delova, to jest onakvih koje naša duša može usvojiti. Sve je ostalo potpuno nevažno čim nam se djelovanje i osjećaji tih bića nove vrsti čine istinitima: čim smo ih usvojili, te se to delovanje i osećanje odigrava u nama i po svojim zakonima, dok grozničavo okrećemo stranice knjige, upravlja brzinom našeg disanja i prodornošću našeg pogleda. I kad nas je pisac već jednom doveo u to stanje u kome je, kao u svim potupno unutrašnjim stanjima, svako uzbuđenje udesetostručeno, u kome će nas njegova knjiga uznemiravati poput sna, i to sna koji je mnogo jasniji od svih onih koje sanjamo spavajući, i mnogo trajniji u našem sjećanju, tada on u nama u jednom jedinom satu oslobađa sve moguće sreće i nesreće, kojih bismo u stvarnom životu u više godina doživeli tek nekoliko, a pri tom one najintenzivnije čak ne bismo ni prepoznali, jer bi nam sporost, s kojom se u životu zbivaju, onemogućila da ih opazimo; (tako se naše srce za života menja, i to je najteža bol; ali ga mi upoznajemo samo čitajući, u mašti; u stvarnosti, ono se menja onako kao što se odvijaju i ostale prirodne pojave: dovoljno polagano da nam sam oset da se nešto promenilo, premda možemo ustanoviti redom svako od uzastopnih stanja pri mijenjanju, ipak ostaje ušteđen)."

Sara Kejn - Čežnja (monolog iz predstave)

" Želim da se igramo žmurke i da ti poklonim svoju odeću i kažem da mi se sviđaju tvoje cipele i da sedim na stepenicama dok se kupaš i masiram tvoj vrat i ljubim tvoja stopala i držim te za ruku i da idemo negde da jedemo i da mi ne smeta kad pojedeš moju porciju i da se nađemo kod Rudija i pričamo o proteklom danu i da kucam tvoja pisma i nosim tvoje kutije i smejem se tvojoj paranoji i da ti poklanjam kasete koje ne slušaš i da gledamo sjajne filmove i da gledamo očajne filmove i da negodujem zbog radio programa i da te fotografišem dok spavaš i da ustajem da ti spremim kafu i pecivo i da idemo kod Florent da ispijamo kafu u ponoć i da mi ti kradeš cigarete i nikad ne možeš da nađeš šibicu i da ti pričam o TV programu od prošle noći i da te vodim kod očnog lekara i ne smejem se tvojim šalama i da te želim ujutru ali te puštam da spavaš još malo i da ljubim tvoja leđa i milujem ti kožu i kažem ti koliko volim tvoju kosu tvoje oči tvoje usne tvoj vrat tvoje grudi tvoju zadnjicu i da sedim na stepeništu pušeći dok tvoj komšija ne dođe kući i da sedim na stepeništu pušeći dok ti ne dođeš kući i da se brinem kad kasniš i obradujem kad stigneš ranije i da ti poklonim suncokrete i dođem na tvoju zabavu i igram dok sve ne zadivim i da mi je krivo kad zabrljam i da se radujem kad mi oprostiš i da gledam tvoje slike i želim da si oduvek bila tu i da čujem tvoj glas u svom uhu i osećam tvoju kožu na svojoj koži i da se uplašim kad pobesniš i jedno oko ti pocrveni a drugo poplavi i tvoja kosa očešljana nalevo i tvoje lice orijentalno i da ti kažem da izgledaš divno i da te smirujem kad se uznemiriš i grlim kada te boli i da te želim kad osetim tvoj miris i da te vređam svojim dodirom i da cmizdrim kad sam pored tebe i da cmizdrim kad nisam i da se odmaram na tvojim grudima i ušuškam te noću i da se smrznem kad ti uzmeš ćebe i skuvam kad ga ne uzmeš i topim kad se osmehuješ i rastapam kad se smeješ i da ne razumem zašto misliš da te odbacujem kad te ne odbacujem i da se čudim kako možeš i da pomisliš tako nešto i da se pitam ko si ali te prihvatam bez obzira na to i da ti pričam o anđelu drveta i začaranom šumskom dečaku koji je preleteo okean zato što te je voleo i da ti pišem pesme i pitam se zašto mi ne veruješ i da osećam to tako duboko da ne mogu da nađem reči i da ti kupim mače koje posle zamrzim jer mu posvećuješ više pažnje nego meni i da te zadržavam u krevetu kad moraš da kreneš i plačem kao beba kad konačno odeš i da ubijam bubašvabe i kupujem ti poklone koje ne želiš i posle ih nosim nazad i da ti predložim da se udaš za mene i ti ponovo kažeš ne i da nastavim da te pitam jer iako ne veruješ da mislim ozbiljno mislim od prvog puta i da lutam kroz grad osećajući kako je pust bez tebe i da želim ono što ti želiš i mislim kako gubim sebe ali znam da mogu da ti verujem i da ti ispričam najgore o sebi i pokušavam da ti dam najbolje od sebe jer ti ne zaslužuješ ništa manje i da odgovaram na tvoja pitanja i kad radije ne bih i kažem ti istinu i kad ne želim i pokušavam da ne prećutim ništa jer znam da ti tako više voliš i da mislim da je sve gotovo ali ostajem još samo deset minuta dok me ne izbaciš iz svog života i zaboraviš na mene i da pokušavam da ti priđem bliže jer je divno upoznavati te i u potpunosti vredno truda i da pričam s tobom na lošem nemačkom i još gorem hebrejskom i vodim ljubav s tobom u tri ujutru i nekako nekako nekako uspevam da izrazim delić sveprožimajuće bezuslovne nepokolebljive posvećene beskrajne ljubavi koju osećam za tebe.."

Khalil Gibran - Brod u magli (odlomak)



" Ispričao nam je ovo jedne snežne, na vetru uzdrhtale noći u svojoj izdvojenoj kući u dolini Kadiše.

Razgrčući na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, reče:

" Hoćete da vam kažem zašto sam tužan.

Hoćete da vam ispričam onu tužnu priču koju sećanje svakoga dana i svake noći u meni iznova vraća.

Dosadilo vam je moje ćutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da udjemo u kuću njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?

U pravu ste. Onaj ko s nama ne deli bol, ne može biti saučesnik ni u čemu drugom.

Zato saslušajte moju priču. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvek jak.

Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene čudnog izgleda. Video sam je u noćima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru čuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oči i osećao dodir njenih prstiju na čelu. Otvarao sam oči, ustajao u strahu, osluškujući šapat ničega.

Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lepog lika, prijatnog glasa, nežnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mesto neke stvarne žene? Da li se pomešala sa mojom svešću, tako da sam njene senke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne čujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i čuo njen glas? Jesam li poludeo? Jesam li opsednut čovek koji je pobegao u samoću i od utvara samoće izmislio saputnicu i drugaricu?

Rekoh "drugaricu" i vi se čudite tome. Ali postoje neobična iskustva, mi ih poričemo, jer se javljaju u neverovatnom obliku. Naše čudjenje i poricanje, medjutim, ne znače da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Delila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda detinje čisto, nežno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uveče bi prilazila i rekla: "Podjimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeći je za ruku, sve dok ne bismo seli na stenu zagledani u suton, kad dospemo na neko udaljeno mesto umotano u večernji pokrivač, uronjeno u čaroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlaćene zalaskom sunca, ponekad tražila da čujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, pre nego medju granjem potraži prenocište.

Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primetio bih je onda kada bih se smirio.

Toliko puta sam sretao ljude krijući u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pesmu uvek kada bi medju njima ugledao njen lik.

Toliko puta sam sedao usamljen s mačem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i video je zagledanu u mene sa svetlom u očima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.

Pitate: Jesam li ovim neobičnim stanjem bio zadovoljan?"

GOSPOĐIČIN DNEVNIK JE

omanja duguljasta sveska s tvrdim koricama čija hrapava crvena presvlaka podražava zmijsku kožu i u gornjem desnom uglu nosi zlatnim slovima utisnuti natpis "Poesie". Jedan je to od onih spomenara što se poklanjaju devojčicama da bi u njih skupile prigodne zapise svojih najbližih; ali u malom gradu, kakav je Novi Sad uoči drugog svetskog rata, ovo je jedina donekle ukusna i privlačna, jedina intimna vrsta beležnice do koje se za novac može doći. U ovo se uverava i Ana Drentvenšek, koju učenici zovu Gospođica, ušavši jednog proletnjeg dana u papirnicu "Nahauer i sin", na Glavnoj ulici, gde redovno nabavlja potrebe ove vrste, zato što je najveća, najbolje snabdevena i uz to pripada Nemcu, čime njoj, Nemici, uliva poverenje i čini zadovoljstvo. Ona dakle otvara staklena vrata s masivnom, gvozdenom, u obliku opuštenog lista paprati izrezanom kvakom, između dvaju izloga u kojima su skladno i pregledno raspoređene poslovne knjige, sveske, nalivpera, olovke, rezači i po jedna pisaća mašina (Adler i Underwood); ulazi u uzanu, dugu, kao apoteka svečano polutamnu prostoriju, koja miriše na drvo i lepak, obiđe jednog dežmekastog kupca koji zamišljeno premeće na tezgi krute fascikle što ih pred njega spušta, stojeći na merdevinama u crnom zaštitnom ogrtaču, mršav i dugonog kalfa kao šafran žute kose, da bi se zaustavila pred drugim, znatno starijim kalfom s naočarima u okvirima od srebrne žice, s lukavim, mirnim osmehom na tankim, kratkim usnama. "Šta izvolite?" kaže ovaj, jedva rastvarajući usne ali razgovetno, dok mu se vrhovi prstiju spajaju nad trbuščićem koji zateže isti onakav zaštitni ogrtač od crnog klota kakav ima kalfa s kosom boje šafrana; odnosno "Sie w?nschen?", jer već zna da je ona Nemica i osvedočio se da voli biti oslovljena tako, na svom jeziku, što nije slučaj sa svima, ne u Novom Sadu tridesetih godina kada se, pojavom prvih izbeglica i prvih uniformi Kulturbunda, već oseća dah rata, obračuna. Tada ona stidljivo, jer joj je želja potajna, podiže glavu osenčenu šeširom sa širokim obodom, pruža kažiprst u crnoj glase rukavici da pokaže ka gornjim policama više prodavčeve glave koje je bojažljivo već preletela sivim očima, i odgovara: "Jednu svesku, ali s lepom hartijom". On se pokloni, s izrazom razumevanja, kog zapravo nema, koje je široko kao i oznaka traženog predmeta, jer tako zahteva njegov poziv, njegovo iskustvo, jer se upravo takvim, sveznajućim izrazom zadobija poverenje gospođa koje ovako neodređeno, ispomažući se kolebljivim pokretom traže robu koja im je potrebna, i okrenuvši se, prišavši rafovima i izvivši se gipko, počne spretnim prstima uvis pružene ruke da vadi i drugoj dodaje i ovom na tezgu slaže dve, tri, sedam, osam različitih svezaka i sveščica, s mekim i tvrdim povezom, tankih i debelih, pa pošto se, dobujući prstom srednjakom po dnu police, preslišao da je izložio ceo izbor, okrene se da ih rasporedi po tezgi, otvarajući poneku i puštajući kroz prste njene listove, kao što prodavac cipela savijajući im lub i đon pokazuje kako su meke i lake. Gospođica međutim brzo klizne pogledom preko sivih i zaštitno-maslinastih korica, preko u kocke i linije izdeljenih listova, i posegne za sveskom preko čijeg je gornjeg ugla zlatnim slovima utisnuto "Poesie". Podigne je i rastvori; njeni kruti, žućkasti listovi od delovodničke hartije zakrckaju padajući jedan preko drugog. "Šta staje ova?" I pošto prodavac saopšti cenu, spušta svesku na tezgu. "Uzeću je". Kopa po torbici i plaća, dok on poletno uvija svesku u belu, tanku svilenu hartiju. Stavlja svesku u torbicu i nosi je kući. Onde svečano razmota hartiju, okreće svesku, lista njene žućkaste, čvrste stranice, vraća se prvoj, seda za sto i, umočivši pero u mastilo, ispisuje prisećajući se datuma: "4. maj I935" i ispod toga "S pomoću Božjom", razume se nemački. Sveska je postala dnevnik; ona se postepeno puni rečima kojima Gospođica pokušava da uobliči i osmisli sve ono što se s njom značajno zbiva. Dok jednog dana, 1. novembra 1940. ne napiše reči "Nova bolest", kao što je već mnogo puta činila, ali kako više nikad neće činiti, jer će ovaj nasrtaj na njeno telo prevazići moći praćenja razumom. Poći će lekarima; legaće na niske otomane prekrivene belom mušemom i, s očima prikovanim za tavanicu, odolevati bolnim i stidnim istraživanjima znalačkih prstiju. U laboratoriji doktora Korkhamera vadiće joj iz vene i prsta krv, uzeti u čašu mokraće; dobiće nalaze i s njima dospeti u sanatorijum doktora Boranovića, hirurga u to vreme na vrhuncu umeća, zdepastog, čvrstog pedesetogodišnjaka, koji će je poučiti da ima upalu žuči s kamenom i odmah joj predložiti dan operacije. "Odgovara?" podići će na nju, s kalendara koji je sebi primakao na stolu, sitne sivo-zelene, u salo urasle oči. Ona će se zaprepastiti zbog kratkoće roka, tražiće vremena za odlučivanje. Ali: "Znate šta", reći će joj on uz nakriv sažaljiv osmeh, "ako budete razmišljali, ja vas možda uopšte neću primiti u moj sanatorijum, jer mi je stalo da kod mene svaka operacija uspe." Ucena će, kao grom, delovati; Gospođica će poći kući da pakuje stvari, kao pred putovanje. Spavaćice, više čistih gaćica, prsluče. Nešto toplo u čemu se može ležati s jorganom povučenim pod pazuha, otkrivenih ruku, kao što je nedavno videla u jednoj poseti bolesnici. Ali šta? Džemper? Nema prikladan nijedan, svi su tamni, radni, pa juri u grad, između časova, na kojima se ujedno oprašta za neodređeno vreme od učenika, da kupi to nekakvo toplo a ipak nežno parče odeće. Svugde joj nude grubo tkanje, drečave boje. Pada s nogu obigravajući radnje dok konačno ne pronalazi tu liseuse, kako saznaje da se stvar zove, u prodavnici "Dama" od ljubazne vlasnice gospođe Ekmedžić, kojoj se poverava do kraja. To je svetloljubičasti vuneni kaputić, tanak, bez kopčanja, sa širokim a malo i prekratkim rukavima, koji joj se, kad proba kod kuće, sami povuku do lakata: ali sad ima, ipak, poslednje što joj je nedostajalo. Uto se već spušta veče, dođe joj hladno u njenoj sobici, pod iglićavom svetlošću sijalice koja nemilosrdno razotkriva, upravo razara njene beživotne stvari bačene na krevet, spremljene za spuštanje u torbu, kao u raku. Spavaćica, ružičasta, pa malo tamnija liseuse, gaćice ružičaste i bele, belo prsluče na kom je maločas učvrstila dugme koje je već davno bilo labavo. Sve će to stati u putnu tašnu s ručkama; kad je ko bude video, na putu za sanatorijum, pomisliće da je krenula u kupovinu (možda na pijacu, koja je uz put). A dnevnik? Pogled joj leti prema ormanu, gde ga drži na samom dnu, u senci obešenih haljina i napuštenog proletnjeg kaputa. Otvori orman i skloni skute haljina, knjižica se zacrveni, ona se maši da je podigne i priključi kao nepredviđenu dragocenost onom što je nužno. Međutim, hoće li želeti i moći išta upisati u dnevnik, pred očima lekara i časnih sestara? Ako pak svesku bude samo krila, recimo pod jastukom, možda će je neko otkriti, u času njene nepažnje, ili dok bude na operacionom stolu, pa će iz nje čitati nepozvani. Ona ustrepti, kao zatečena gola. A šta ako ...? Dršćući, zamišlja da je umrla, a dnevnik ostaje izložen ma kome. No, ako ga ostavi na dnu ormana, ko će ga tu naći? Šimokovićka, kojoj namerava da ostavi ključ od sobe, ili sestra, pošto dođe, obaveštena telegramom? (A i o sestri je u njemu pisala nepovoljno!) Bilo koje da se desi, bilo bi užasno. Ali i neizbežno, pošto dnevnik više ne bi mogla braniti, skrivati. I sad vidi sebe kako leži mrtva, daleko od ove sobe, vrlo daleko, samotno, leži nepomična i obezbojena, ne znajući ništa, a ovde stoji njen dnevnik, njena tajna - to je toliko nesnosno da se ona sagne i zgrabi svesku, privije je na grudi i baci se na nju, na krevet, zaplakavši. Prvi put istinski shvata da će možda umreti, i šta to znači: potpunu samoću, potpunu prepuštenost, potpuno neznanje, nemoć da za sebe bilo šta učini. Plače dugo, duboko u veče, sama u svojoj sobi, gde se gvozdena pećkica davno ohladila. Zna da joj to škodi, ali ne može drukčije nego da plače i plače, sve dok se, oko ponoći, iznurena, ne zavuče, u haljini, pod perinu i ne zaspi, da bi je još i u snu potresali iskidani jecaji-uzdasi. Ujutru mora brzo da založi, da se opere, obuče, da raspodeli komšinicama dužnosti koje će sama propustiti, da se s njima pozdravi, spakuje se i pođe. O dnevniku odluka još uvek nije doneta. Da ga brzo spali, na toj nagloj jutarnjoj vatri, pre no što je bude ugasila sipajući na nju vode, kao što namerava? Od tog čina sujeverno se usteže, čini joj se da bi njime prizvala smrt: evo me, dođi, ničeg više nemam. Onda pomišlja da u svesku nešto upiše, pod današnjim datumom, nešto pribrano, obaveštenje o svom odlasku, da malo otupi ranije razneženosti koje je suviše otkrivaju, bar kako ih pamti. Ali, strah ju je da bi se ponovo rasplakala, pa više ne bi smogla snage da krene (a možda bi to i bilo bolje, pomišlja), i tako, jer više ni vremena nema za dvoumljenje, odlazi iz stana nerešene brige, osvrćući se, javljajući se još jednom Šimokovićki, koja, zatečena za koritom punim nakvašenog rublja, ovlaš briše ruke o rub kecelje da se rukuje, pa se Gospođici čini da je već zaboravljena. To, međutim, nije tako, jer za siromaški kraj u kome stanuje, čija pažnja ne doseže do opštih zbivanja, njen odlazak predstavlja događaj, o kom se vest širi kao kolut na vodi, pa ubrzo stiže i do učeničke matere Slavice Božić. Ova nastavlja i sama da se raspituje; saznaje da je operacija nad Gospođicom izvršena, da ju je obavio sam doktor Boranović, te da se Gospođica u propisano vreme probudila, što znači da je operacija uspela. U njoj se budi častoljubiva misao da se ovim povodom, kad već inače zaostaje za uglednijim učeničkim roditeljima, istakne ako ne položajem i bogatstvom a ono pažnjom; vadi iz ormana sinovljevo praznično odelo da ga očetka, pegla njegovu belu košulju, bele čarape, i predviđa kupovinu velikog-velikog buketa koji će te krasote upotpuniti, od cveća kog u ovo doba godine ima, videla je onomad na pijaci, narcisa i jesenjih ruža. Milinko, upitan za saglasnost, daje je poslušno, kao uvek. U školi on se poverava Sredoju Lazukiću, a uveče, na sastanku, svojoj devojci Veri Kroner. Ovo dvoje ne prećute stvar kod svojih kuća, tamo se korak prihvata s odobravanjem, i onaj zamišljeni buket razgrana se u tri (potpuno jednaka, od samih jesenjih ruža), a Gospođici u belo obojenu bolničku sobu na prvom boju dvospratnog sanatorijuma stiže čitava đačka delegacija. Ona nju prima, jer nema načina (nema snage) da je odbije, mada se upravo od tog dana (četvrtka) oseća slabo. Rana ju je sinoć bolela, a danas kao da se rastače, trunući, po čitavom telu; obrazi joj gore, grudi pritiska težina, ne jede joj se, samo žedni, ali joj voda ne prija, usne su joj i pošto se napije suve, trpke, nema moći u sebi, ali je raspinje potreba da skoči iz kreveta i odjuri nekamo gde je hladovito i bezbolno. Deca ulaze i okružuju krevet, pa joj se čini da još teže dolazi do vazduha, časna sestra umesto da ih pouči oduševljava se silnim cvećem i trči da pronađe oveći sud; deca grajaju, traže da im ona kaže kako se oseća, da li je šta boli, kad će ustati, a Gospođica najednom oseća koliko je sve to besmisleno, koliko nestvarno, da će umreti. Sklopi oči i sliku sobne beline očas zameni blesak crvenila ispod uklonjene zavese obešenih haljina, kako ga je nedavno videla. Prene se, otvori oči i vidi kako časna sestra - čiji ulazak nije primetila, što znači da je bila van svesti - maše deci osvrćući se uplašeno, da izađu. Vidi kako deca gledaju u nju začuđeno, iz daleka, pa digne ruku da im mahne na rastanku. Ali u istom trenutku shvata da se rastaje sa poslednjim ljudskim stvorovima iz svog životnog kruga, da je to poslednja mogućnost da nešto preduzme protiv svoje more, pa vikne, odnosno misli da je viknula, jer joj se sa usana otisne samo šapat. "Vera! dušo! Hodi ovamo!" I devojci koja se vratila s praga, privučena ne tim slabašnim zovom, koji nije razumela, nego njenim napetim, iskolačenim očima, naloži: "Priđi sasvim blizu", te joj šapne na uho (sad hotimično šapuće): "Ako umrem, otidi u moj stan i uzmi iz mog ormana, sa dna, jednu knjižicu, pa je spali." Govor ju je iscrpeo, jedva miče usne, nema pljuvačke da ih ovlaži, i više dahom nego glasom pita: "Hoćcš li?" I pošto Vera klimne glavom, ona sklopi oči, pada u duboku vatru, tako da više i ne čuje uzbuđenu strku bolničarki, ne oseća da je razgolićuju, bodu; umire još te noći. Vera ovo saznaje sutradan, od Milinka, prekosutra je sprovod, kome i ona prisustvuje konvencionalno, zajedno sa materom, dakle i nevoljko, motreći sve vreme ko se majci javlja (da li i muškarci, i kako?), a kako se ona ponaša, da li glumi ganutost i tugu kao ostale gospođe (preko puta njih otmeno bleda i ružna Sredojeva mati), primećuje li se da je drukčija. Napetost je i samu sprečava da bude tužna, ili bar zgranuta saznanjem da je sa tim bićem što ga uz molitvu spuštaju u zemlju pre dva dana razgovarala, doticala mu ruku, primila iz njegovih usta poslednji nalog. Nalog joj je međutim stalno na umu, i čim zemlja prekrije kovčeg i ispupči se u humku, napušta mater, rekavši suvo da ima posla u gradu, pa se upućuje u pravcu ulice Stevana Sremca, više da o njemu porazmisli na licu mesta nego da ga odmah i izvrši. Ali kad je već stigla pred kuću sa Gospođičinim stanom, ne preostaje joj drugo nego da ide do kraja. Mora doduše sačekati Šimokovićku, koja je takođe bila na ukopu, a treba joj dvostruko vremena dok sa kumom, ruku pod ruku, i zastajkujući da razmenjaju zapažanja (pop je molitvu smandrljao, sestra nije doputovala), stigne kući. Ona se Veri ubraduje, jer njen dolazak produžuje doživljaj, i rado joj, radoznalo, otvara Gospođičinu sobu. Obe ustuknu: hladnije je u njoj nego na dvorištu. ("A samo nedelju dana nije loženo", iščuđuje se Šimokovićka.) Pale svetlu; jer je unutra mrak, i Vera odmah prilazi ormanu pa ga otvori, pretvarajući se da je to već mnogo puta činila i da to što traži već napamet zna gde je, no zbilja odmah ugleda na dnu ormana jednu crveno ukoričenu svesku. Uzme je, ovlaš otvori, načini usnama i očima pokret koji treba da ubedi u bliskost i vlasničko pravo na predmet, nasmeši se i već izlazi, pokraj Šimokovićke, koja isuviše poštuje pisane stvari a da bi išta posumnjala. Nijedna više ne progovori ni reč, rastaju se, ali se Vera oseća kao kradljivica. Taj utisak je prati i kad je svesku već unela u svoju kuću i, uveče u krevetu, krišom pročitala. Za to nije bila ovlašćena, zna, a ipak nije mogla ni da je spali nepročitanu. Sad je pak poznavanje njenog sadržaja sprečava da je spali. Ima osećanje da je u toj svesci sadržan čitav jedan čovek, i to čovek njoj dotad nepoznat, na sasvim drugi način poznat, i da bi njeno uništenje značilo i uništenje mogućnosti da se on, docnije, kad iznenađenje otupi, možda jasnije sagleda. Tek sad se na nju obrušava strah, koji je na sahrani izostao: zar tako, lako i ovlaš, iščezava, neupoznat, sadržaj čitavog jednog dugog života? (Njezinom uzrastu on se čini veoma dug: četrdeset i nekoliko godina!) Saopštava svoju neodlučnost Milinku, no on, pobornik ispravnosti, savetuje joj da obećanje verno ispuni. Pa ipak to ne može. Pronalazi srednje rešenje: da svesku više ne čita, već da je skloni s očiju do neke kasnije, zrelije odluke. Tražeći za nju sklonište, pogled joj najpre krene ormanu, pa odmah ustukne, gotovo sujeverno, pred tako upadljivim ponavljanjem. Ne, biće čak skrovitije ako svesku stavi u svoj plakar za knjige, u koji nikad niko ne zaviruje; evo joj i nalazi pravo mesto, između dvaju udžbenika, engleskog i matematike iz nižih razreda, koji tu čame odloženi, nikom više potrebni. Ali pre nego što svesku ostavi, tako reći pokopa umesto obećanog spaljivanja, pomišlja da svom rešenju, koje oseća kao vrstu odricanja i izdaje u isti mah, mora ipak dati i neko spoljno, pametljivo obeležje. Seda za sto, otvara svesku i u nastavku Gospođičinih, odlučnim kosim crtama unetih ispovednih pribeležaka, na prvoj sledećoj praznoj strani ispisuje svojim okruglim rukopisom, sažeto i stvarno, kao nadgrobni natpis: "Ana Drentvenšek, umrla 19. decembra 1940. posle operacije žuči". Upravo ovaj zapis podstaći će Sredoja Lazukića da svesku uzme sebi pošto na nju bude slučajno naišao četiri godine docnije kao vojnik narodno-oslobodilačke vojske. On će prethodno u koloni promaći ulicama grada - nekad svoga - ispod slavoluka s pozdravom oslobodiocima, to jest i njemu, primiće na obraze poljupce nekolikih lepih jedrih devojaka koje će se na vojnike ustremiti s trotoara zasipajući ih cvećem, da bi odmah zatim zaostale i iščezle; utopiće se u mnoštvo na Glavnom trgu da sasluša govor nepoznatog oficira s trorogom kapom španskog borca; uveče će se smestiti u kasarni a zatim učestvovati na igranci, pokušavajući da osvoji bolničarku Valeriju, Slavonku, dok je njena prijateljica ne bude odvukla u susednu manju sobu gde se vesele oficiri na čelu s komandantom brigade, kog će još videti, dok su se vrata odškrinula, kako igra, vitlajući rukama, na stolu zastrtom belim čaršavom. Imaće osećanje da po nečem njegovom gaze nepozvani ljudi, među koje doduše i sam spada, i to osećanje neće ga napustiti ni sutradan dok, čekajući pokret dalje za front, bude obilazio novosadske ulice. Svuda prljavština i palež, slavljeničko šarenilo i galama. Krenuće svojoj nekadašnjoj kući, uz unutrašnji otpor, kao na groblje; osmotriće je sa ugla, samotnu kao kulu, s kupolom na vrhu do koje je njegovom ocu, dok ju je gradio, bilo veoma stalo. Zazvoniće, i po olakšanju što preda nj izlazi nepoznata mlada žena s detetom u naručju (ponetim, kako mu se čini, radi zaštite) shvatiće koliko se plašio da bi u domu, na legalu, mogao zateći nekog od starih komšija, koji zna kako su mu majku odavde izveli i streljali, pa je možda čak sukrivac. Ovoj neznanoj ženi lako će odati ko je i prirodno će prihvatiti njen strašljivi poziv da uđe i osvrne se; obići će sobe kao da vrši smotru, okrznuvši pogledom tuđe stvari koje sasvim menjaju i prostor što je nekad bio njegov, proći će i kroz baštu, ogoljenu sve do tri bora koje je otac zasadio u ime sinova, pa će se okrenuti i otići. Ali ovo zakoračenje u prošlost povući će ga dalje u njene lepljive gvalje i on će, mesto nazad u kasarnu, ili na trg da se zabavi, obići druga znana mesta redom kako mu budu padala uz put i na pamet, poslastičarnicu "Labud", park, Sabornu crkvu, gimnaziju; svratiće do Milinka Božića i od njegove matere saznati da mu je nekadašnji školski drug takođe odskora vojnik, virnuće u prozore bivšeg Gospođičinog stana, a konačno će dospeti i do kuće Vere Kroner. Kako pre rata u toj kući nije nijednom bio (mada je to i te kako želeo), zastaće pred kapijom neodlučno, ali prizor nereda u dvorištu i razjapljenih ulaznih vrata uveriće ga da je to napuštena kuća u koju može slobodno ući. Razbacan ogoljen nameštaj, izgaženi nezastrti podovi, razbijeno posuđe. Proći će kroz taj lom tupo kao što je prolazio ulicama, tražeći po nagonu sobu gde je nekad Vera boravila, i odmah će je poznati, mada nikad viđenu, po belom nameštaju i jednom komadiću bele zavese što se vijori zakačen za kvaku otvorenog prozora, kao zastavica poraženoga. Otvoriće orman, uveriće se da je prazan, opljačkan. Izvući će dve fiokice, takođe prazne. Pogled će mu zapeti za ormančić ugrađen povisoko u zid, s raskriljenim belim vratašcima iza kojih će nazreti, poređane u policama, knjige. Njih naravno niko nije dirao, nasmešiće se podrugljivo. No njega će, kad bude prišao bliže, uzbuditi uzana štampana slova na hrbatima udžbenika, istih koje je nekad i sam s mukom pročitavao, uzeće da ih pretura, razgleda, zapaziće među njima jednu neobičnu, crveno ukoričenu knjižicu, otvoriće je, iznenadiće se kad u njoj nađe rukom pisane nemačke reči, ali njihove crte neće poznati mada će mu se one učiniti odnekud bliske, sve dok u listanju ne bude stigao do poslednje stranice i ugledao druga, drukčija slova, za koja će odmah znati da su Verina. "Ana Drentvenšek, umrla l9. decembra 1940. posle operacije žući." Cela prošlost će mu se vratiti, stuštiti se u njega kao ponornica; staviće svesku pod vojničku bluzu i otrčati s njom u kasarnu. Onde će je pročitati, ali će biti razočaran: Gospođica, koju je znao samouverenu do oporosti, otkriva se najednom raznežena, bespomoćna pred životom. Ipak će zadržati svesku, kao jedinstven predmet izvučen iz požara, a predaće je požaru pet godina docnije, po nagovoru i u saglasnosti sa jedinim licem kome je ona takođe nešto značila. Neće znati da je živ još neko nevidljivo obeležen krugom dnevnikovog postojanja: Milinko Božić, pacijent bolnice za bezimene vojnike u Sauerkammermünde. Bez ruku i nogu, bez očiju, razorenih bubnih opni i glasnih žica, pokriven do vrata ćebetom ispod koga jedna gumena cev vodi do posude na podu. U razmacima vremena, koje on ne može da meri, neko mu prilazi, pušta do njega svežeg vazduha koji mu ponekad hladno oprlji lice, pri čemu se u taj sveži dah umeša i miris tog nekog, miris znoja i sapuna i kože u kom Milinko prepoznaje žensko, neka ruka ga otkrije, skine mu cev sa uda, jedan sunđer natopljen mlakom vodom krene mu preko lica, vrata, prsiju i stegna, pa ga dodirnu šake, nekad meke i tople, nekad tvrde i hladnjikave, stegnu ga i zakotrljaju na trbuh, sunđer mu pređe preko leđa i stražnjice, i on se već kotrlja nazad, dobija cev na vrh uda i ćebe preko trupa. Sada mu se u usta zaglavljuje neka druga cev, i uskoro on počinje da prima, sisajući, gutljaj po gutljaj umereno tople, slane i slatke ujedno, hrane. Ne može da javi kad mu je hrane dosta, ali ipak ima utisak da neko po nečem to saznaje, jer hrana obično prestane da curi kroz cev pošto u njemu nastupi sitost, i on dobija kroz nju vode. Prestaje sve, do sledeće posete. Tada on opet oseti onaj talas mirisa, koji se lagano razilazi i napušta ga, pa pogađa naknadno kakvoj ženi pripada, krhkoj i crnoj, ili punačkoj, neodređenih boja, kakvu sluti u drugom jednom mirisu. Nekad mu se čini da je žensko koje mu se približilo riđe, i setivši se Vere, urlikne u sebi, oštro i otegnuto. Dalje od tog nečujnog urlika nema kud, jer ništa ne zna: ni gde se nalazi ni kako je ovamo gde se nalazi dospeo, ni šta je to da se on uopšte negde nalazi. Pa tako i povodom dnevnika Ane Drentvenšek, kada se seti da je jednom - a šta je to jednom? - negde - a šta je to negde? - bio spomenut, na ulici, kada je kretao noge, jer ih je imao, ako ih je stvarno imao, kraj jedne devojke, ako je nje stvarno bilo, koja mu je o dnevniku govorila - mada više ne zna sigurno šta je govor - on onda opet u sebi urlikne, i to je upravo izraz njegovog poimanja toga predmeta.

Aleksandar Tišma (odlomak, Upotreba čoveka)

------------------------------------------------------------------------------------------------

Tu gde sedne ruka tvoja


Tu gde sedne ruka tvoja
okruži me dom:
danas u kafani
juče u parku na travi
dok vreva drugih ljudi nisko bruji kao pčela let
i sunčani naš vazduh znojno spaja
i tvoje ružičasto toplo grlo
reč svaku našu duboko natapa.

Odeš li, biću sam u hladnom
biću sam
u hladnom
biću sam
sam
i nikad više neću imati doma svog
baš kao ni putnik koga smer ostavi
ili kao gruda koju val odvali.

Aleksandar Tišma

youtube.com/watch?v=l1hyb1VyPLI ovo je snaga u coveku ! Smile

Milorad Pavić - Stakleni puž (poglavlje Upaljač)

"Na Badnji dan arh. David Senmut je opet svratio u stan svoje bivše žene, koja je bila na putu. Tu se okupao i oprao zube, zalizao kosu, seo i zagrlio kolena tako da je bio kao neka kocka. Nekoliko časaka u tom položaju se odmarao. Na trenutak on zažele da u naručju ima neko majušno stvorenje, dete, možda devojčicu, da je štiti i brani... Zatim je iz džepa izvadio onaj upaljač i stavio ga u crveno-belu kesicu posutu prašinom načinjenom od majušnih ogledala. Popio je jedan viski i izabrao u ženinom baru bocu plavog italijanskog penušavog vina. Odlučio se za plavi ženski šampanjac "Blu", onaj slađi, s naznakom "muscadet", a ne za muški, s naznakom "brut". Uvijajući bocu u belu hartiju on pomisli da je vino večiti bolesnik kao žena, a umire kao čovek i samo retka vina nadžive ljudski vek...

Na cedulji prodavačice ženskog rublja pročitao je gde ona stanuje i otišao tamo noseći šampanjac. Ona ga je dočekala u slami posutoj po podu stana i zagrlila pruživši mu kutiju u zlatnoj hartiji s mašnicom.

- Nije mogućno! - uzviknuo je.

- Moj božićni poklon za tebe - rekla je.

Zapanjen pogledao ju je i pomislio da je mrak sišao s neba u njene oči da tu prenoći. Samo zvuk njenih jeftinih narukvica s praporcima vredeo je više od najskupocenijeg psa.

Razmotao je zlatastu hartiju i na svoje zaprepašćenje unutra našao samo jednu prigodnu sveću za jednokratnu upotrebu u vidu neke ljušture pune plave prašine.

- Dakle, moja bivša žena je zaista umela da povredi čoveka. I to je poklon! - pomislio je.

- Razočaran ?- upitala je prodavačica ženskog rublja.

- Ne. Naprotiv - uzvratio je, iz džepa izvadio kesicu sa crveno-belim prugama i pružio je devojci.

- I ja sam ti doneo poklon.

Iz kesice ona je izvukla već poznati joj upaljač koji je pre neki dan ukrala od gospodina u lakiranom kaputu.

- Predivno, baš mi je nedostajao upaljač!

Ona zagrli i poljubi arh. Davida Senmuta dodajući - Upali staklenog puža dok ja iznesem večeru.

- Šta piše na njemu? - dobaci mu poslujući oko jela.

- Na čemu?

- Na upaljaču.

- Misliš na uputstvu za upotrebu? Ne znam. To sam bacio. Šta će uputstvo za upotrebu uz upaljač?

- Ama ne, pitam šta piše na samom upaljaču!

- Ne sećam se, čekaj da vidim...

Tada ga ona preduhitri i izdeklamova napamet:

- "Ako me kresneš tri puta za redom ispuniće ti se želja!" Zar ne piše to?

Arh. David Senmut se zabezeknu još jednom te večeri. Apsolutno nije mogao da se seti kada je prodavačici ženskog rublja ukrao i upaljač. Inače, da nije njen, otkud bi znala čak i šta piše na njemu. Za spavaćicu broj 3 je znao, ali da joj je ukrao i upaljač, to mu nije išlo u glavu.

Nesumnjivo, stvari s poklonima bile su krenule naopako. Moralo se nešto učiniti da ne propadne veče. I on izvali prvo što mu pade na um:

- Ja znam kako se zoveš!

- Stvarno? - odgovori prodavačica ženskog rublja - otkud znaš?

- Ne znam otkud, ali znam. Ti se zoveš Hatčepsut.

- To mi je prvi put neko rekao - uzvrati ona i staklenog puža postavi na srebrni tanjirić koji se našao na sredini stola.

Arh. David Senmut tada kresnu upaljačem. Prvi put upaljač je bacio lep, plavičast plamen. I gospodin Senmut upali staklenog puža. Svetlost se razli po stolu, ozari sobu. Zlatne svetlosti bilo je svuda, čak i u njihovim ustima. To se videlo kad god bi progovorili.

- Kresni još jednom - reče ona - treba tri puta!

I drugi put upaljač se dobro pokazao. Ali treći put nije. Omanuo je.

- Ne vredi! - reče arh. Senmut gospođici Hatčepsut - neće mi se ispuniti želja.

- Hoće, još kako - reče ona i poljubi svog arhitektu Davida Senmuta kako ga niko nikada nije poljubio.

Ispod tog dugog poljupca, ležalo je na podu, u senci stola, bačeno uputstvo za rukovanje upaljačem:

"PAŽNJA! OPASNO PO ŽIVOT! Držati daleko od vatre. Ovo nije upaljač. Ovo je oružje posebne namene. Dinamitsko punjenje u njemu aktivira se posle trećeg uzastopnog paljenja naprave." "

Fernando Pesoa - Knjiga nespokoja

"Gotovo sam ubedjen da nikad nisam budan. Ne znam da li ne sanjam kad živim ili ne živim dok sanjam, i nisu li san i život u meni dve izmešane, ukrštene stvari čijim se medjusobnim prožimanjem obrazuje moje svesno biće.


Ponekad, usred aktivnog života u kome, kao i svi drugi ljudi, jasno sagledavam sebe, okrzne me neko čudno osećanje sumnje; ne znam da li postojim, osećam da je lako moguće da sam nečiji tudji san, učini mi se, s gotovo telesnom opipljivošću, da bih mogao biti lik iz nekog romana, koji se kreće, nošen dugim talasima pripovedačkog stila, kroz stvarnost jedne opštirne pripovesti.


Zapazio sam više puta da pojedini likovi iz romana dobijaju za nas značaj koji nikad ne bi mogli da dostignu naši poznanici i prijatelji, oni koji s nama pričaju i koji nas slušaju u vidljivom i stvarnom životu. I zato mi se javi, kao u snu, pitanje nije li sve u ovom svekolikom svetu samo naizmenični niz snova i romana, poput malih kutija u većim kutijama koje su, opet, umetnute u druge, još veće – nije li sve samo jedna priča sazdana od mnoštva priča, kao u „Hiljadu i jednoj noći“, koja se raspliće i razmotava, lažljiva, u večitoj noći.


Ako mislim, sve mi izgleda besmisleno; ako osećam, sve mi izgleda čudno; ako želim, ono što želim sakriveno je negde duboko u meni. Uvek kad se nešto pokrene u meni, uvidjam da to nisam ja pokrenuo. Ako sanjam, samom sebi ličim na nešto što drugi pišu. Ako osećam, ličim na platno koje drugi slikaju. Ako želim, imam utisak da su me utovarili u kamion kao nekakvu robu i da se vozim, kao po sopstvenoj volji, prema nekom mestu na kome uopšte ne želim da budem, barem ne pre no što do njega stignem.


Kako je sve zbrkano! Neuporedivo je bolje gledati nego misliti, i bolje čitati nego pisati! Ono što vidim, može da me obmane, ali ga barem ne smatram delom sebe. Ono što čitam, može da mi se ne dopadne, ali ne moram da se kajem što sam ga napisao. Kako sve postaje bolno ako o tome mislimo potpuno svesni da mislimo, kao duhovna bića u kojima se odigralo ono drugo udvajanje svesti zahvaljujući kome znamo da znamo. Iako je dan prekrasan, ne mogu da prestanem da mislim. Da mislim, ili osećam il nešto treće što se zbiva medju kulisama gurnutim u stranu. Čamotinja sutona i zapuštenosti, sklopljena lepeza, zamor od prinude da se živi..."

Dragoslav Mihajlović - Kad su cvetale tikve

" Ne, neću se vratiti. Otišao sam još pre dvanaest godina, a ovde, u Estersundu, već sam osam. Imam porodicu. Vidite onog beloglavog dečaka tamo? Da, lièi. I jeste Šveđanin. Moja žena ga je rodila kao devojka, pre mene; drugi su ovde običaji. Dao sam mu svoje prezime; oca ionako nije znao. Sad se zove Arne Sretenović. Jedva se naučio da izgovori celo svoje ime. Učim ga da govori srpski. I, da vidite, ide mu od ruke, dosta je bistar. Već četiri puta sam ga slao, zajedno s njegovom majkom, burazeru Vladi u Beograd. Poneli bi i pare, razume se. Burazer ih je sa svojima — on ima ćerčicu i sinčića — slao na more. A kako bih inače objasnio zašto ih šaljem? Ovi blesavi Šveđani misle da je Jugoslavija čitavo jedno more. Ne bi mogli ni da zamisle da je neko bio u Jugoslaviji a da nije bio na moru. I ja kad pođem, oni kažu: "On je otišao na svoje more. On ne može bez svog mora." Meni je ovde lepo. Pre četiri godine žena i ja smo nekako skupili malo para, uzeli kredit i počeli da dižemo kućicu izvan grada. Ovde je to veliki luksuz. U Beogradu sam živeo meðu dušanovačkim kućercima, pa bih to hteo i tu. Kućica mi je skoro gotova. Nije još sasvim gotova zato što se ja oko toga baš i ne lomim previše. Stalno nešto oko nje ili po baštici prčkam. A i ova ti je zemlja nekako jalova; tek što se jedan sneg skine, već počinje da se sprema drugi. Leta, onog našeg, tako reći i nema. I uvek se nađe nešto posla.


Moj klinac me obožava; a ne mogu da kažem, volim i ja njega. Jedanput, prolazim ulicom, a on stoji s nekim svojinm drugarima i hvali se: "Moj stari je u Jugoslaviji bio šampion. Novine su o njemu pisale." A ja nisam bio jugoslovenski prvak. Bio sam prvak Srbije, dve godine, u velteru i polusrednjoj. I svearmijski prvak u srednjoj, kad sam služio vojsku. A svojoj majci Arne kaže: "Kad smo ono letos bili u našoj Jugoslaviji ..."


Kad smo se Inge i ja uzeli, želeo sam da imamo decu. I rekao sam joj: "Ako mi ne rodiš klinca, ostaviću te." Ali u početku nismo mogli. A posle, kad je prešla tridesetu, nekako je počela da se boji. Naravno, još za to nije kasno, još ona može da rodi. I ako bih navalio, rodila bi ga. Ali onda sam pomislio: možda bih bar tog straha mogao da je poštedim? I rekao sam: "Inge, ti se, izgleda, bojiš da rodiš?" Ona kaže: "Ne znam čega se više bojim: toga da rodim ili toga da ćeš me ostaviti. Znaš šta mi je lekar još onda bio rekao. A meni je sada već trideset i četiri." "Pa, u redu", rekao sam. "Možda nam više dece i nije potrebno. Dosta nam je naš Arne. Ako se ti složiš." A ona počela da mi ljubi prljavu bluzu.


Volimo se ja i moja Inge. Istina, ne onako kao da nam je osamnaest ili dvadeset. Ali — volimo se. Pomalo kao drugari. Pomalo možda kao invalidi. Ali volimo se. I ne pričamo mnogo o tome.


Na Dušanovcu sam išao s najlepšim curama. Bio sam zvezda. Lomile su se oko toga koja će više da trza na mene. I pravile sebi reklamu ako bi išle sa mnom. "Ona ide s Ljubom Šampionom", govorile bi. A moja Inge nije lepa, ima kraću nogu i vanbračno dete. Kad je imala dvanaest godina, slomila je nogu. I ostala joj je kraća, za tri santimetra. Nije ništa strašno, ali — primećuje se. Tako je i Arnea rodila. Mislila je da će to tipa zadržati. A tip sačekao da se on rodi, pa nestao. I, čudna stvar, volim je. Nekad sam cure stalno menjao. A nju čak ni ne varam. Valjda sam omatoreo. Trideset i osma mi je."

Leonard Koen - Dobrodošla u ove stihove

Dobrodošla u ove stihove
Rat se vodi
ali pokušaću da ti bude udobno
Ne prati moj razgovor
to je samonapetost
Nisam li vodio ljubav sa tobom
kada smo bili studenti Istoka
Da kuća je drugačija
selo će biti zauzeto skoro
Uklonio sam sve što bi
moglo ugoditi neprijatelju
Sami smo
dok se vremena ne promene
i oni koji su bili izdani
ne vrate kao hodočasnici u ovaj trenutak
kada nismo popuštali
i zvali tminu poezija

Salman Ruždi - Tlo pod njenim nogama

"Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj."

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1356 korisnika na forumu :: 45 registrovanih, 4 sakrivenih i 1307 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Aleksandar Tomić, aleksmajstor, Apok, BlekMen, Brana01, cemix, Dimitrije Paunovic, Dimitrise93, Djordjevic, draganca, dragoljub11987, dule10savic, Georgius, Griffon vulture, ILGromovnik, Ivan001, Ivica1102, JOntra, kuntalo, ladro, Mcdado, mercedesamg, mikrimaus, milanovic, milenko crazy north, MilosKop, milutin134, nenad81, nick79, NoOneEver Dreams, Seeker, Sirius, SlaKoj, solic, srbijaiznadsvega, Srle993, Sumadija34, suton, Tragač, vathra, Vlad000, vladaa012, VP6919, zzapNDjuric99