|
Poslao: 25 Okt 2011 14:28
|
|
MUŠKARČINE
Pijaca je predivno mjesto za izlazak. Ništa oku ne nudi više boja, zvukova, mirisa na istom mjestu. Nema kičice velikog majstora koja ne bi ustuknula od divljenja pred tim vatrometom boja što se prosipa sa stolova, kao iz roga Fortune, obasjanog suncem ili u sjeni golemih suncobrana. Profinjeni sluh u toj će zbrci glasova i zvukova pronaći istinski sklad i ritam života. A, kakva je to tek galerija likova, karaktera! Zlatni rudnik za svakog pisca koji iole drži do sebe i koji neće imati straha upustiti se u avanturu odgonetanja mnogih sudbina koje se tu isprepliću.
Bože, kakvo sranje! Uvijek sam se pitao da li oni koji ovako ili slično pišu to rade zato što zaista, iz dubine srca i duše, misle da stvaraju nešto ili se naprosto samo dobro zajebavaju?
Samo znam da meni to mjesto liči na predvorje Pakla. Dok se provlačiš, natovaren plastičnim kesama čije su ručke uvijek na ivici pucanja, stisnut gomilom tjelesa koja ti zabija laktove u sve tvoje meke dijelove, ostavljen si bespomoćan, na milost i nemilost džeparošima, kupuješ gnjecavi paradajz i bojažljivo primjećuješ da bi red bilo da u kesi dobiješ barem par “zdravih” komada, ali se poklopiš ušima kad prodavačica, koja se hladi bistrom tekućinom iz plastične boce kisele vode, a tukne na lozu, to jedva ne dočeka, pa kao kroz megafon zagalami: “Gospodin bi za marku još i birao!” Bježiš kao krivac s mjesta gdje si upravo izgubio bitku za svoje dostojanstvo, praćen podsmješljivim pogledima ostalih prodavača…
Taj dan sam se baš bio iskobeljao iz gungule kad sam naletio na Bracu. Nije mu to pravo ime, ali pošto on svakoga zove “Braco”, tako je on postao i ostao Braco.
“To, domaćine”, tapše me po ramenu.
“Jebo ‘vakog domaćina.”
“Šta si se toliko natovario? Šta ti je to u žutoj kesi?”
“U tržnici sam naletio na svjež mozak. Rijetko se nađe, a ja ga poželio…”
To je dotle istina, a onda, bog bi ga znao šta me, iz čista mira, nagna da počnem lagati: “Ma, u stvari, prava je jebada čistiti ga, rezati, pohovati, ali moja ženska ga obožava”, počnem lagati i sad znam da će biti teško stati.
“Opa, bato! Koja je to? Znam li je ja?”
“Ne znaš. Dankinja je. Jednom je jela mozak kod mene i svidio joj se, pa me pitala šta je to, nikad prije nije jela… Gdje ću joj reći da je mozak – prijavila bi me haškom sudu. Slažem joj da su pileća prsa, ali posebno marinirana i pripravljena… A, ti? Gdje si ti krenuo?”
“Idem kupiti cvijeće. Možeš mislit – u ovim godinama imam prvi sudar. A, i prodavačica je k’o avion. Stalno kod nje kupujem…”
“Učini mi se da si rekao da ti je to prvi sudar.”
“I jeste, ali s ovom.”
“E, jebem te stara. De, bolan, smiri se. Uskoro ćeš i djed postati – ako već nisi?”
“Šuti, složio sam priču ovoj da cvijeće nosim ženi na grob, da je umrla prije godinu dana… Znaš, koke najviše padaju na muškarce koji vole svoje žene, ali ako su pokojne.”
Nije lagao. Prodavačica jeste bila k’o avion.
Poslije smo otišli kod Hame na piće. Pa se Hamo vratio iz ribe, nalovio tonu smuđa, pa mi još malo posjedili, zamezili, pa onda ušao neko koga nismo dugo vidjeli, pa onda ušao neko kojeg svaki dan viđamo, neko koga prvi put u životu vidimo, a svaki ulazak i izlazak je pratila tura pića…
U neko doba je Hamo pitao da mi ostavi kese u frižider. Bio sam na njih i zaboravio. Upitah Bracu:
“Kad ti ono reče da imaš sudar?”
“Sudar?! Kakav sudar?” Onda se sjetio i oborio pogled: “Nema nikakvog sudara. Nije ga ni bilo, niti će ga biti. Otkako sam se rastavio od Žanke, otkako djecu viđam sve rjeđe i rjeđe, sve mi je otišlo u kurac. Osjećam se glupo kao osuđenik na smrt koji se prije smaknuća brije i pazi da se ne poreže.”
Nije bilo potrebe da mi objašnjava. Znao sam kako se osjeća.
“K’o kreten svaki dan kupujem cvijeće, pa ga bacam u kantu za smeće… A, tvoja večera?”
“Isto. Nema nikakve Dankinje. Skuham svakakve pizdarije, postavim sto, upalim svijeće, a onda to što sam skuhao u neko doba noći pokusam kašikom iz šerpe, stojeći… Znaš li šta sam neki dan uradio? Kupio sam nekoliko ljetnih haljina. Znaš kome? Sebi. Jok, ne presvlačim se u ženske haljine – toliko još nisam poludio, ali da sam poludio – to jesam. Oprao sam ih i objesio na štrik na prozoru, sa svojim stvarima… Da komšije misle…”
“Hoćemo li, Braco?”
“Šta, Braco?”
“Još po jednu?”
“Hoćemo.”
Buket cvijeća je ležao sparušen do Bracinih nogu, a moj mozak se ledio u kesi u frižideru…
Moj mozak je ključao…
Dario Džamonja
|
|
|
Poslao: 25 Okt 2011 14:29
|
|
PROKLET BIO ZAUVIJEK PRVI ZANESENJAK
Proklet bio zauvijek prvi zanesenjak
Koji se u gluposti svojoj opi htijenjem
Da jalov čvor razmrsi, kom nema rješenja,
I da tajnu ljubavi miješa sa poštenjem
Ko o skladu mističnom uvijek nekom bunca
Gdje se mrak sjedinjuje sa svjetlošću vrelom
Neće ognjem ljubavi, tog crvenog sunca,
Nikada da ogrije obamrlo tijelo!
Ta opora jalovost vaših bludnih slasti
Kožu vam sasušuje, žeđ vaš jače mori,
I na vjetru pomamnom pohotne vam strasti
Ko stara se zastava vaša put vijori.
Kao vuci lutajte, duše raskalašne,
Daleko od naroda živih, pustinjama;
Idite za pozivom svoje kobi strašne,
Bježeći od beskraja koji je u vama!
Šarl Bodler
|
|
|
Poslao: 29 Okt 2011 11:52
|
|
LOVCI NA SREĆU
Jednoga dana vidješe dječaci nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu, prepunom blistvaih zvijezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz korpe i zavitlao kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.
- Šta to radite? – upitaše dječaci goreći od znatiželje.
- Sijem sreću! – odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dječake gledale tople dugine boje.
Osvojeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
- Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac. Tako je nikada nećete uloviti.
- Zašto? – upitaše začuđeno dječaci.
Nasmiješivši se, starac im odgovori:
- Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bićete pozvani na žetvu sreće.
Onaj ko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću.
|
|
|
Poslao: 29 Okt 2011 11:53
|
|
MISAO O BOGU
Da li postoji Bog? Šta je pravi odgovor, “da” ili “ne”, “Bog postoji” ili “Bog ne postoji”?! Do sada ni jedan odgovor nije potpun, tj. nije zasnovan na provjerenim činjenicama, pa sve to budi sumnju među filozofima, ali i među ljudima. Moj odgovor na to pitanje je jednostavan:
“Da, postoji. Ja to znam!”.
Ja znam da Bog postoji, ali ga ne poznajem dovoljno da bih ga mogao dokazati, ustvari, ja ne vidim ni potrebu za tim dokazivanjem. Naša vjera nam kaže da je Bog ljubav, dobrota, savršenstvo… Mi “znamo” da ljubav postoji, ali kako je dokazati? Znači, mi nismo u stanju da dokažemo jednu pretpostavljenu osobinu Boga, pa kako ćemo onda da dokažemo Njegovo cjelokupno savršenstvo!? Niko od nas nije savršen da priča o savršenstvu! Ali svako od nas posjeduje neki deo tog savršenstva, tako da smo mi sami dokaz da postoji Bog, jedino savršenstvo.
Jednom mi je jedan prijatelj rekao: “Ma Bog ne postoji, to je neko izmislio prije milion godina”. Ja bih samo postavio jedno pitanje na tu njegovu izjavu,
“A odakle toj osobi što je “izmislila” da postoji Bog ta ideja, odnosno ta misao o Bogu?” Odgovor je vrlo jednostavan, sama misao o Bogu je ustvari sam Bog.
“Blago onima koji ne moraju vidjeti da bi vjerovali.”
Saša Ivakić
|
|
|
Poslao: 29 Okt 2011 11:54
|
|
PRVI ZAGRLJAJ
Zagrljena lepotom, i umna,
Bleda kao tuga, mesečina,
Izraza božanstva razumna
I dubokog kao pomrčina,
S krilima polutame,
Kraj klavira
Sedi i svira
Komade osame.
Svirala je nesreću soneta
I svih srdaca kucala što su ikada,
I svih srdaca kojima planeta
Ljubavlju sijala nije nikada.
Svirala je: venac snova, i visine,
Nemir srca i magline,
Što poniču iz bolova
Od kolevki do grobova
Sviju duša i vekova.
A iz venca, a iz snova,
Melodija i zvukova
Zabrujaše pesme cveća,
Pesme sunca i oblaka
I anđela i junaka
I mladosti i proleća:
To je bila pesma straha
I padanja i uzdaha.
To je bila pesma jaka,
Klik orlova, cvrkut ševa:
I u nama sve zapeva,
Sve zapeva, sve zaplaka.
A iz cveća, a iz snova,
Melodije i vukova
Oživeše zemlje, mora,
Cvet nepoznat belih gora,
Novo nebo, strani vrti,
Stara ljubav, mlada nada,
Kolo misli, igra jada,
Zamisao gluve smrti.
Svirala je. I talasi zvuka
Prodirahu tamom i životom:
Probudi se svet rođenih muka
I bolova; potom
Duše naše
Zaplakaše
Za srećom sirotom.
Duše naše
Zaplakaše
I plakaše.
Da li dugo? Za vek ceo?
Za rođenje? Pokrov beo?
Nismo znali.
Nismo znali
Iz te slike
Sa očima punim sjaja,
Punim suza i muzike,
Ni kada smo, kada pali
Sred velikog zagrljaja.
Vladislav Petković Dis
|
|
|
Poslao: 31 Okt 2011 17:28
|
|
Telefonski broj koji lagano blijedi u pamćenju. Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u Esplanadi.
Poslije ljubavi ostaje običaj da se bijelo vino sipa u te dvije čaše, i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi ostaje jedan sto u kafani “Kod znaka ?”, i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
Poslije ljubavi ostaje rečenica “Divno izgledaš, ništa se nisi promijenio…” i “…javi se ponekad, još imaš moj broj telefona.”
I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali…poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostanu melodije sa radija koje izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre:”Ako me voliš počni sutrašnje predavanje sa tri riječi koje će imati početna slova mog imena…”
Poslije ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići.
Klak! – spuštena slušalica kada se javi tvoj glas.
Hiljadu i jedna laž.
Poslije ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi:”Ja ću prva u kupatilo.”
I pitanje :”Zar nećemo zajedno?”…Ovaj put ne.
Poslije ljubavi ostaju saučesnici. Čuvari tajni, koje više nisu nikakve tajne.
Poslije ljubavi ostaje laka uznemirenost, kad u prolazu ugledam tople smeđe oči.. slične tvojima.. na nekoj djevojci u prolazu.
Prepune pepeljare.. i prazno srce.
Navika da se pale dvije cigarete istovremeno, mada nema nikog u blizini.
Fotografije snimljene u automatu.
Taksisti koji nas nikad nisu voljeli (“Hvala što ne pušite!” – a pušili smo), i cvjećarke koje jesu.
Poslije ljubavi ostaje povrijeđena sujeta, metalni ukus promašenosti na usnama.
Poslije ljubavi ostaju drugi ljudi, i druge žene.
Poslije ljubavi ne ostaje ništa…
Momo Kapor, „Una“
|
|
|
Poslao: 06 Nov 2011 09:16
|
|
Jedan čovjek i njegov sin su jednog dana išli šumom.
Odjednom, dječak zape i osjećajući bol kriknu:
“Ahhh!” Iznenada, ču glas koji je dolazio s planine:
“Ahhh!” Znatiželja ga obuze pa dreknu:
“Ko si ti?” Ali, odgovor koji dobi biješe:
“Ko si ti?” Ovo ga naljuti, pa ponovo dreknu:
“Kukavico!” Glas odgovori:
“Kukavico!” Dječak pogleda oca i upita ga:
“Tata, šta se ovo dešava?”
“Sine”, reče otac, “obrati pažnju.”
Tada otac viknu:
“Divim ti se!” Glas odgovori:
“Divim ti se!” Otac ponovo uzviknu:
“Predivan si!” Glas reče:
“Predivan si!” Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek ne shvatajući šta se dešava. Otac mu objasni:
“Ljudi ovo zovu ‘eho’. Ali, to je zapravo ‘život’.
Život ti uvijek vraća ono što ti daješ.
Život je ogledalo tvojih djela.
Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi.
Želiš li više dobra, podari više dobra.
Želiš li razumijevanje i poštovanje, trudi se da razumiješ i poštuješ druge.
Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih.
Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekt života.
Život ti uvijek vraća ono što daješ.
Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih djela.”
|
|
|
|
|
Poslao: 09 Nov 2011 17:34
|
|
Želim se ponovno nadati.
Vaspitan sam po opštim moralnim principima:
Kada sam bio mali, majke, roditelji, profesori, dedovi, stričevi, komšije
su bile osobe vredne poštovanja i ugleda.
Koliko su nam bili bliži ili stariji toliko su nam više osećaja davali.
Bilo je nezamislivo nevaspitano odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.
IMAO SAM POŠTOVANJE.
Imali smo poverenje u starije,
jer su bili roditelji, majke ili rodbina sve dece uulazu, ulici ...
Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horor filmova.
Bojali smo se da ne učinimo nekom nešto nažao
zbog nas samih jer smo se mi tada loše osećali.
Danas sam beskonačno tužan za sve ono što smo izgubili,
za sve ono čega će se moji unuci jednog dana bojati.
Za strah u pogledu dece, mladih, odraslih, starih.
Ljudska prava za kriminalce.?
Neograničena prava za nastrane.?
Platiti dugove i biti budala.?
Amnestija za prevarante.?
Pošteni su glupi.?
Ne iskoristiti prednost, znači li to biti budala.?
Šta nam se to događa???
Profesori pretučeni u školi, trgovci prete mušterijama.
Rešetke na našim prozorima.
Svako zatvoren u svom svetu.
Kakve su to vrednosti?
Auto koji vredi više od zagrljaja,
deca koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.
Mobilni u torbama dece, koja su tek izašla iz pelena.
Šta želiš u zamenu za jedan zagrljaj?
Više vredi jedan Armani od diplome.
Više vredi jedan veliki ekran od razgovora.
Više vredii skupa šminka od zajedničkog sladoleda.
Više vredi IZGLEDATI od BITI.
Kad nam se to dogodilo?
Zašto smo dozvolili da nam se to desi.
Zašto to trpimo???
Hoću da mogu da skinem rešetke sa prozora, da tamo stavim cveće!!
Želim da sednem na stazu i ostavim otvorena vrata u letnim noćima..
Hoću poštenje kao motiv ponosa.
Hoću pravi karakter, čisto lice i pogled u oči...
Hoću da postoji i sram i solidarnost.
Hoću nadu, veselje, poverenje..
Hoću da se vratim stvarnom životu,
Dole "IMATI"
Živelo "BITI"
Obožavao sam moj jednostavan svet,
Imati ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu života
Prezir pred nedostatkom etike, morala i poštovanja..
U osnovi : trebamo uvek biti "LJUDI",
Izgradimo bolji svet, ispravniji, gde osobe poštuju osobe.
Utopija.? Ne..? Da..? Možda..?
Ljudi, pa do nedavno smo bili takvi...
Mi to zaslužujemo
Naša deca to zaslužuju, a naši će nam unuci biti zahvalni zbog toga.
Neko je jednom zapisao
|
|
|
|
