Snaga u coveku

31

Snaga u coveku

KRISTALNI BROD


Prije nego što pređeš granicu svijesti,
poljubi me još jednom
da okusim blistavo blaženstvo
još jednog poljupca.

Dani su vedri i prepuni bola.
Obavij me svojom mekom kišom,
dani bez tebe su ludilo bez kraja
sve dok se ne sretnemo ponovo.

Reci mi gdje se krije tvoja sloboda,
ulice su polja koja nikada ne umiru,
oslobodi me razloga zbog kojih
ti radije plačeš, a ja radije letim.

Kristalni brod se sprema na putovanje,
sa hiljadu djevojaka, sa hiljadu drhtaja,
vrijeme se ubija na milion načina.
Kada se vratim, napisaću jedan stih.

Džim Morison

Na obali reke Pjedre, sedela sam i plakala

" Dugo smo tako sedeli držeći se za ruke. Čitala sam u njegovim očima strahove nasleđene od davnih predaka, koje prava ljubav postavlja na našem putu kao iskušenja koja moramo da prebrodimo. Pročitala sam sećanje na moje odbijanje od prošle noći, na dugo vreme koje smo proveli odvojeni, godine u manastiru koje je posvetio traganju za jednim svetom gde se takve stvari ne događaju.

Pročitala sam u njegovim očima da je bezbroj puta zamišljao ovaj trenutak, mesto događaja, izgled moje kose, boju moje haljine. Htela sam da kažem "da", da mu kažem da je dobrodošao i da je moje srce dobilo bitku. Htela sam da mu kažem koliko ga volim, koliko ga želim u tom trenutku.

Ali i dalje sam ćutala. Prisustvovala sam, kao u nekom snu, njegovoj unutrašnjoj borbi. Videla sam da ima pred sobom moje "ne", strah da me ne izgubi, grube reči koje je slušao u sličnim prilikama, jer svi mi prolazimo kroz to iskustvo i gomilamo ožiljke.

Oči su počele da mu sijaju. Znala sam da upravo savlađuje sve te prepreke.

Slomi ovu čašu, molim te, i oslobodi nas svih tih prokletih predrasuda, te manije da sve treba da se objasni i da treba raditi samo ono što drugi odobravaju.

Ustao je, zgrabio me za kosu i počeo da me ljubi.

I ja sam njega stezala za kosu, zagrlila ga svom snagom, grizla njegove usne, osetila njegov jezik kako se kreće u mojim ustima. Bio je to poljubac na koji se odavno čekalo, koji se rodio kraj reke našeg detinjstva, kad još nismo razumevali šta ljubav znači. Poljubac koji je ostao da visi u vazduhu dok smo rasli, koji je putovao svetom kroz sećanje na jednu kolajnu, koji je bio sakriven iza hrpe udžbenika. Poljubac koji se gubio nebrojeno puta, da bi sada, napokon, bio pronađen. U tom poljupcu bile su sadržane godine i godine traganja, razočarenja, nemogućih snova.

I ja sam njega ljubila istom žestinom. Ono malo ljudi koji su se zatekli u kafani sigurno su nas posmatrali uvereni da vide pred sobom jedan običan poljubac. Nisu znali da je u tom poljupcu bio sažet čitav moj život, i njegov život, i život svih osoba koje se nadaju, sanjaju i traže svoj put pod suncem. U tom trenutku ljubljenja bili su sadržani svi radosni trenuci koje sam ikada doživela."

Paolo Koeljo

Čovek koji se smeje

Sav van sebe, pun prezira i grčevito pribravši svu snagu Gviplen se isprsi i netremice baci pogled na sve :

- Šta ću ja ovde? Dolazim da budem strašan. Vi kažete da sam čudovište. Ne, ja sam narod. Da li sam izuzetak? Ne, ja sam kao i svi ostali. Izuzetak ste vi. Vi ste varka, ja sam stvarnost. Ja sam strašni Čovek koji se smeje. Čemu se smeje? Smeje se vama, sebi, svima. Šta predstavlja njegov smeh? Vaš zločin, a njegovo mučeništvo. Taj zločin tresnuću vam o glavu. To mučeništvo pljunuću vam u lice. Smejem se, znači : plačem.

Ovde zastade. Nasta tišina. Još su se smejali, ali tiše, tako da je mogao da u sebi pomisli kako je privukao pažnju. On predahne i nastavi :

- Ovaj smeh na mom licu urezao je jedan kralj. Ovaj osmeh izraz je opstečovečanskog bola. Ovaj smeh znači mržnju, prinudno ćutanje, bes, očajanje. Ovaj smeh je posledica mučenja. Ovaj smeh potiče od nasilja. Kada bi ovaj smeh imao Satana, to bi bila osuda Boga. Ali večito nije nalik na prolazno; pošto je ono apsolutno, ono je pravedno; bog mrzi ono što rade kraljevi. Ah, vi me smatrate za izuzetak! Ja sam simbol. O, vi bezumni silnici, otvorite oči. Ja oličavam sve. Ja predstavljam čovečanstvo onakvo kakvim su ga učinili njegovi gospodari. Čoveka su unakazili. Ono što je meni učinjeno, učinjeno je ljudskom rodu. Unakazili ste mu pravo, pravdu, istinu, razum, kao meni oči, nozdrve i uši; i njemu su kao i meni u srce stavili izmetlište gneva i bola, a na lice masku zadovoljstva. Milordi, kažem vam, ja sam narod. Danas me ugnjetavate, danas ste me izviždali. Ali budućnost je mutna jugovina : što je bilo led, postaje talas! Što je izgledalo postojano, biće satrveno. Jedna grmljavina, jedan tresak - svršeno je. Blizi se čas kada će jedan grč srušiti vaše ugnjetavanje, kada će rika biti odgovor vašem zviždanju.

Viktor Igo

LJUBAV JE ŠALICA PILEĆE JUHE

Da pobliže objasnim ljubav
Počinjem s Ja
I s pitanjem zašto?

Ljubav ne može nikada biti ponovo ista
Postoji ljubav prije i ljubav poslije
Ljubav je Anno Domini broj jedan

Ljubav je stablo što se grana u meni
Granice preko kojih i onkraj kojih dopirem
Ljubav to je neprestano iznova rađati se

Ljubav je Chagallova plava boja
Godunov i Guérnica
Neizgovorena riječ
Nada poslije smrti
Proljeće ujesen
Sretna tuga puna pupoljaka cvjetnih

Naći utočište u svagdanjem trenutku i čekati

Istraga pomoću otisaka prsta
Tragovi uspomena zajedno proživljenih
Ljubav je drhtanje vjetra u časovima svježine
Kada su sjećanja stvarnost i se takvim čine

Ljubav je zelenkastoplavi mozaik u Izniku
Tepih iz Gordesa pohaban i crven

Osvrt na prošlo vrijeme bliskosti
Ljubav ispunjava očaj živom lavom

Ljubav je šalica pileće juhe

Ljubav je portret plavuše
Nebeski plave oči
Ona osjećajna i sramežljiva

Ljubav je jutarnji osmijeh

Bjelina drevnog mramora koji oblikujem nježno
S bjelokosnom kožom šapata
Zajedničke uspomene
Sjedinjene velikim slovima toplim i muževnim

Ljubav je čekanje onda kad ona neće doći

Telefonski poziv svake noći u ponoć
Nazvati te u ponoć nakratko
Onda kad svaki trenutak postaje ponoć

Ljubav je onda kada se nema vremena
Njen izgled izgubljen u svakoj ženi
Udarac srca u mnoštvu
Sresti je za vrijeme prve pauze
Razodijevanje srca
Uključena električna struja
Zaboravljena žestina skrivena pod kožom

Ljubav je drugo popodnevno brijanje
Kada se moja koža budi samo za tebe
Dostižući te u žudnim snovima

Ljubav je pojava istog lica u svakom trenutku
Osjećaj vremena u kojem nismo živjeli
Potraga za divljinom minulih vremena

Ljubav je dugo čekanje vječnosti

Ljubav to je žena u samo jednom dodiru

Voljeti ne samo dva oka nego čitavu ženu
Ljubav to je biti potpun u jedinstvenoj množini

Ljubav to znači živjeti tebe
Osjećati se dijelom tvoje kože
Svakog te dana gubiti
I ponovo te nalaziti

Voditi ljubav s tijelom duše
Ljubav to je voljeti iznutra prema van

To su valovi plime koji brišu tvoju prošlost
Želje nezadovoljene strasti neispunjene

Ljubav to su daljine koje se rastaju
Da bi se srele u svakom dahu u svakom
treptaju srca

Ljubav to je napisati istu pjesmu s više ljubavi

Razbiti samotnu školjku
Uzvišeno putovanje
Zajedničko jednozvučje

Zaklon pod kvadratnim korijenom radosti

Zamisao u plodnom tlu uma
Ljubav je imati zamisao u snu
Stvarna više nego istinita

Ljubav je u pravu kad je sve drugo u zabludi

Povećani spas u očima vremena

Ljubav je težnja za vječnošću

Nikada više ne biti nevoljen
Nikada se ne vratiti u bilo koju prošlost
Kada je vrhunska, ljubav je kompas
tvoga života

U željeznoj hladnoći neljubavi
Kada ljubav zadugo iščezne iz polumrtvih srca
Kada je svatko zatvoren u svoju dušu
Zatvoren u svoju ćeliju
Zatvoren u svoju nesputanost
Us red mnoštva u gradovima
U potrazi za nečim
Kada se može naći još mnogo ljubavi
Neistrošena rabljena nova
Ljubav krvari ljubav

Kada gledam u tvoje guste trepavice

Ljubav ne postoji ako ne postoji za tebe i za mene
Ljubav ne postoji ako je ne otkriješ

Čekanje u praznoj sobi
Zvonjenje telefona, kucanje na vratima

Ljubav je zov milljun godina stare zvijezde
Božanski delirij na žrtveniku
Kada dva srca zatrpa lavina ljubavi

Ljubav je uskrsnuće
Sudbina ponovo napisana i proživljena

Ljubav je Deus ex machina
Dosegnuti i biti blizu

Izokrenuti vrijeme
Revolucija buntovnog srca
Pobuna ugnjetenih srca
Dok bubnjevi glasno tuku u daljini

Doći na isto sudbinsko mjesto
Prerano i prekasno
Ljubav ipak nikad ne stiže na vrijeme

Ljubav je kada više nema nikakvih alternativa
Ljubav je kada samo jedna dolazi u obzir
Ljubav je kada vrijeme stane

Ljubav je potres srca
Iznenadni monsun
Grom na rubu živčanog sloma

Najdublja razina duha
Nadiranje bujica
Elvira Madigan u jednom švedskom filmu
Mozartov koncert za klavir broj
dvadeset i jedan

Vodopad radosti na ulaznim vratima
Ljubav može čekati zatvorena
Daleke planete koje promatramo
Dvoje djece koja se igraju šesnaestogodišnjaka

Jutro je sličilo na tebe budnu i svježu
Zaljubljenu u glazbu čulnu i plemenitu
Plivala si kroz moje oči u praskozorje dana
Telefoni zvone bez odgovora kad je ljubav gola

Dvoje djece što sjede na stepeništu
Razbijajući zidove vremena
Dodirujući ljubav
Otkrivajući po prvi put
Svu ljubav koju su drugi ljubavnici izgubili

Čarobni dodir u noćima tisuću i jednoj
Molitveni tepih iz Buhare na kojem ležimo

Kupka je zaljubljen čovjek
Prva postaja ispred prve slike
Fuga u dvije boje
Ja živim ovdje
Crno bijelo i crvenkasto
Ljubav će te čekati u plavetnilu i zelenilu
Ljubav je rođendanski dar
Ljubav je proljeće
Priđi mi u bijelom prostoru
Sakrit ću se u ljubav
Dvije se leće stapaju u jednu
U jednu Chagallovu plavu
Krugovi prekriženi plavim i crnim

Kretanje izvan vremena u oblinama
jednog tijela
Jednadžba plavih boja je ljubav

Nađi me u dubinama bjeline
Esej u crnom

Ljubav je uspravno buktanje vatre

Kad ugine mrav
Vrijedi koliko i jedna suza
Osjećam se kao mrtvi mrav

Prošle nedjelje epitaf je glasio ovako
Ljubavi sjećaj me se
Sastani se sa mnom u jednoj ljubavnoj pjesmi
Riječi izrezbarene u mesu
Ja sam izgubljeni stih

Ljubav je vrijeme bez naslova

Ljubav je povratak pobjeglih jednoroga

Ljubav će te naći u crno-bijelim snovima
Ljubav će doći ako je čekaš
Na uglu svoga srca

Ljubav je istinska bajka
Postoji dok u nju vjeruješ
Ljubav to je naručiti dva džina i tonik
I zaboraviti ih popiti
Ljubav to je zaboraviti imena i brojke
Adrese naređenja ljude mjesta

U nestvarnom neistinitom nejednakom
Ljubav se vrti oko nas
Nježno nas zatvara u svilenu čahuru

Ljubav je erekcija svijesti
Potpuni orgazam srca
Čulna glad u zubima tvog jezika
Kad erotsku pjesmu treba napisati u mraku
Kad ti nedostaje samo jedan dodir

Ljubav je kada zriju breskve

Ljubav je vrh Fujiyame
Održava vatre parfema u jastucima

Raspakirao sam svoju ljubav i svoj kovčeg
Hotelske sobe u nepoznatim gradovima
Male ruke i sitna stopala
Ne zaboravi ih na plaži

Mi smo slike
Nismo stvarni
Iz nekog drugog vremena
Iz neke druge ljubavi
Samo nas ljubav čini stvarnim
Ljubav vjeruje u nas

Vidim tvoj trag
Kada se pogledam

Razgovaram sa zrcalima onda kada
su zrcala ti
Kada se grle dva gola odraza

Kada odrazi ponosno prkose vremenu
Kada se zrcala zaljube da i ostala na životu
Sjećanje će izblijedjeti i iščeznuti
Ali zrcala će se sjećati nježno i s ljubavlju

Zadržat ću osmijeh tvojih usana
Posljednji snimak prije nego što zatvorim kapke na prozorima

Danas je četvrtak
Promijenio sam tulipanima vodu i nalio suze
Ljubav je ono što posuđujemo od vječnosti

Uzeti prvi taksi i odjuriti na broj šesnaest i sedamnaest
Još možeš biti ja
Još mogu biti ti
Ti si moje ime
Ti si moja zemlja

Natrag u vrijeme premještena stoljeća
Meki jastuci od satena sjećaju se
Ljubavi koju smo vodili u staroj turskoj kući
Sakrila si moje ruke u sultanovu svilu svog tijela

Bio bih došao
Iz nekog drugog stoljeća
S neke druge planete
Došao zbog odjeka ljubavi
Samo za tren bio bih došao

Ljubav to znači ne vjerovati u vrijeme i daljine koje spajaju

Prevalio sam šest tisuća milja
Uđi ljubavi
Šest tisuća stihova da bi se ostvarila pjesma
Uđi ljubavi
Šest tisuća suznih milja
Uđi ljubavi
Devetnaest otkucaja srca u sekundi
Uđi ljubavi
Kad si propustio čas

Ljubav je trajna čežnja
Kad ti je četrdeset i četiri ili približno toliko

Vjenčavam te ovim rimskim prstenom starim dvije tisuće godina

Ljubav je let iz krute sadašnjosti
Bijeg od prošlosti
San jači nego stvarnost
Duga igra skrivača u duši

Oči su dom ljubavi
Ljubav je doživotni zatočenik
U dvorcu sagrađenom od suza
Jedno na drugom
Ljubav i ekstaza

Dekodirao sam ljubav

Ljubav to je znati
Bez kako i zašto

Ljubav je odlazak k tebi
Kada svi putovi ne vode nigdje nego k tebi

Telefonske linije u transu
Ljubav je bila u žicama
Ljubav na aerodromima i u pauzama
Što suze izmjenjuje s Mozartom

Ljubav nepismena
Zna čitati tvoje srce
Pisati pisma nikamo
Kad je to nikamo ti

Zaljubio sam se u ljubav
Pjesmu koja je bila ti
Tvoja ljubav je moja najbolja pjesma

Voli me ljubavi
Ljubavi nikni u mojim očima

Ljubav je novo biće koje se ponovo rađa
Ljubav nas stvara i razara

Isprazni svu ljubav iz svojih žila
Poput elegije samoći
Ljubav je osamljenost koja je otputovala
Ljubav je onda kad mora biti

Oči koje se susreću na trajnoj zvijezdi
Šest milijuna godina udaljene a ipak zajedno
Ljubav je angažirana

Budem li morao otići bez pozdrava
Znat ćeš gdje ćeš me naći
Na prvoj krivini tvog srca

Ljubav je kad sunce nije dovoljno veliko
Da zagrije tvoje srce
Ljubav to je bojati se ljubavi
Srušiti jedno po jedno da se dosegne dvoje

Nikakav kompromis uma i srca
Ljubav ne poznaje disciplinu
Ljubav je red srca
Nered uma
Voli biti slaba i poražena

Možeš priuštiti ljubav
Ljubav nije luksuz
Možeš priuštiti ljubav ako možeš priuštiti čežnju

Bio sam utarak iz bajke
Fotografija trenutka
Razvijena u lećama ljubavi
Utorci umiru u očima
Čekanje to je kalendar ljubomoran na vrijeme

Bez subota i nedjelja
Odbrojavanje od vječnosti
Naći jednu ženu od milijunâ pa na niže

Strasti se miješaju i oblikuju ruke, noge, usne
Depiliranje brade
Trljanje srca iznutra

Ljubav to je predati se
Zajedničkoj prošlosti zajedničkom snu

Nesavršeni trenuci
Kada kišom isprani fascikli prolete
Silazak na dno uspomena na strah rastanka
U hladnoći utoraka

Zajednička samoća na plaži
Dva oblutka pristigla iz daleka

Ljubav je ono što ljubav jest
Kratki trenutak vječnosti
Nada pri svakom pomaku kazaljki
Nikada ne biti
Čitavi svesci propusta

Kad Ljubav dođe
Ljubav je Bog
Kojemu se pokoravamo i molimo

Juksal Sojlemez (prevod Luka Poljetak)

ŽIVOT JE ONO ŠTO NAPRAVIŠ OD NJEGA

Ovaj život je ono što napraviš od njega. Bez obzira na sve, univerzalna je istina da ćeš jednom zabrljati. Dobra stvar je u tome što ti odlučuješ kako ćeš zabrljati.

Djevojke će ti biti prijateljice – i one će isto tako zabrljati. No ne zaboravi, neke će doći, a neke će proći. One koje ostanu uz tebe kroz sve živo su tvoje prave, najbolje prijateljice. Ne puštaj ih od sebe. Zapamti isto tako da su sestre najbolje prijateljice na svijetu.

Isto tako će i ljubavnici doći i proći. I znaš šta dušo, mrzim što ti to moram reći, ali većina njih – zapravo skoro svi oni – će ti slomiti srce, ali ne možeš prosto odustati jer ako udustaneš, nikad nećeš naći svoju sličnu dušu. Nikad nećeš naći onu polovinu koja te čini potpunom i koja će biti s tobom zauvijek.

To što jednom pogriješiš ne znači da ćeš pogriješiti svaki put. Nastavi pokušavati, izdrži i uvijek, uvijek, uvijek vjeruj u sebe, jer ako ti ne vjeruješ, ko će drugi dušo? Zato drži glavu visoko podignutu i što je najvažnije, nastavi se smijati jer život je divna stvar i toliko je mnogo stvari vrijednih osmijeha.

Merilin Monro

TAJNA SRETNIH VEZA


Ako ste jedni od onih koji su u neprestanoj potrazi za ljubavnim savjetima koji bi vam mogli pomoći, evo rješenja. Stručnjaci tvrde da je ključ uspjeha veza i brakova u malim stvarima, te da upravo one mogu učiniti čuda za međusobni odnos.

Tajna uspjeha je u upornosti. Ako se trudimo pridržavati tih malih pozitivnih promjena, one će postati navika, što će dovesti do skladnog odnosa.

No, o kojim je tačno promjenama riječ, pitate se? U nastavku donosimo šest strategija stručnjaka koje bi trebale kompletno uticati na pozitivne promjene u vašoj vezi.

Čitanje misli ne prolazi
Ono što želite znati pitajte. Ljudi ne mogu jedni drugima čitati misli i zato otvoreno razgovarajte.

Opuštenost
Dajte si oduška. Recite partneru sve što vas muči jer dijeljenje problema povećava prisnost. I zapamtite, nije vam cilj riješiti problem pod obavezno, već ostvariti što veću povezanost.

Pohvale
Pohvalite svog partnera ili partnericu. Recite jasno i glasno šta volite na njemu ili njoj. To će im dati veće samopouzdanje, a takvi ljudi mogu puno više pružiti.

Odvojite se na neko vrijeme
Ako niste dobrog raspoloženja odvojite se neko vrijeme. Vaša bolja polovina nije kanal za ispuštanje frustracija.

Zajednički obroci
Jedite zajedno barem jednom dnevno. Na taj način potvrđujete vrijednost onoga što imate, a to je jako bitno za budućnost.

Neprestano upoznavanje
Nikada nemojte misliti da u potpunosti poznajete partnera. Problem u vezama često nastaje jer ljudi misle da znaju sve. No, činjenica je da uvijek imate još nešto za otkriti, te je važno da to nikad ne zaboravite.

ZAŠTO MORAMO DA SLUŠAMO SVOJE SRCE?

Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.
- Jer tamo gdje ono bude, tamo će biti tvoje blago.

- Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahtijeva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.
- To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže.

Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su vidjeli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Svijeta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli.

Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspjeti da nađe blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.

- Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim.
- To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promijeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.

- Zašto onda trebam da slušam svoje srce?
- Zato što nikad nećeš uspjeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budes pravio da ga ne slušaš, ono će uvijek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svijetu.

- Čak i kad je sklono izdaji?
- Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umjećeš da se nosiš sa njima.
Niko nije uspio da pobjegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.

Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da osjeća strah i više nije želio da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno.

“Čak i ako malo izvoljevam”, govorilo je njegovo srce, “to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspjeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koji su mogli biti lijepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena u pijesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo”.

- Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez mjeseca.
- Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Vječnošću.

“Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja” – reče mladić svom srcu.
“Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svijetli, jer sam znao da je svaki taj čas dio sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.”

Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Svijeta.

Ispričalo mu je kako je srećan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog pijeska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno pijeska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne hiljade miliona godina da bi ga stvorila.

“Svakog čovjeka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago”, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo djeci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smjerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slijede put koji im je obilježen, a to je put Lične Legende i sreće. Smatraju da je svijet pun prijetnji – i da zbog toga taj svijet postaje opasan.
Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše riječi čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu slijedili svoje srce.

Paolo Koeljo – Alhemičar

Ivo Andrić - Gospođica (odlomak)

"U toj neveseloj sobi provodi Gospođica veći deo svoga vremena, jer je to jedina prostorija koja se greje. Tu spava, tu provodi dan, tu radi, tu i kuva na maloj peći svoj oskudni ručak koji je u isto vreme i večera. A Gospođica ne troši mnogo vremena na takve poslove kao što su spremanje kuće i kuvanje. Već zbog toga što ona ne voli trošenje uopšte, pa ni taj glagol-trošiti-ni u kakvoj vezi i ni u kom obliku. Druga je stvar sa poslom koji sada radi, sa krpljenjem. To je prijatan i koristan posao; u njemu se istina, gubi vreme i zamaraju oči, ali štedi sve ostalo; a vremena i očiju ima čovek napretek, u svakom slučaju više nego svega ostalog. „Krpež i trpež kuću drže“, kaže ona sebi tu narodnu poslovicu, sedajući pored prozora i uzimajući svoje stare, već toliko puta krpljene čarape, a zatim je nesvesno i nečujno ponavlja i okreće u sebi, po bezbroj puta-krpež, trpež!-kao što mlade devojke pri radu, bezglasno i nagonski, ponavljaju reči ljubavne pesme koja je, sama po sebi beznačajna, nikla bogzna gde i bogzna kad, ali u kojoj one, začudo, nalaze živu sliku i tačan izraz svojih najdubljih želja.

„Krpež!“ To je slast. To je, istina, večita borba i zamorno nadmudrivanje sa moćnim, nevidljivim neprijateljem. U toj borbi ima suvoparnih, teških, prividno bezizlaznih trenutaka, ima i poraza i klonuća, ali ima, i mnogo više, svetlih trenutaka predanog, svetačkog služenja i pobedničkog zanosa. Istanji se i pocepa jedno mesto na tankim papučama ili nekom komadu rublja, tako da cela stvar nije više ni za što, ni za nošenje ni za bacanje. Ali tu, gde druge žene popuštaju i predaju se toj svemoćnoj sili koja sve troši i tanji na vama i koja prati svaki ljudski život i svaki pokret, kao prokletstvo koje je sa grehom prvog čoveka palo na ljudsko postojanje, tu za Gospođicu tek počinje prava borba i tek se otvaraju mučni i daleki, ali sjajni izgledi velikih pobeda. Svima svojim tihim i nevidljivim, ali velikim i upornim devičanskim snagama ona se baca na taj predmet i ne pušta ga iz ruku ni ispred očiju dok ne bude izušivan i iskrpljen za novu, dugu upotrebu. „Svaka bi druga, na mom mestu, ovo bacila, ali ja ne bacam ništa. U mene nema štete ni rastura.“ Tako govori Gospođica sama sebi i zaneseno, sa ljubavlju, gleda tu papuču što je spasena i oteta onoj dušmanskoj sili koja sve na nama i oko nas nagriza, buši, kida i rastvara. Istina, ta papuča nije više lepa na oči, a i inače, suzila se i iskrivila i žulji i grebe i ranjava kožu na nozi, ali šta je to prema zadovoljstvu koje daje ta pobeda i ta ušteda? Neka boli i neka ranjava, to je sladak bol i srećna rana. I mnogo više od toga ona je spremna da podnese. A što se tiče lepote, za nju je još manje briga mori. Lepota je skupa, ludo skupa a ništavna i varljiva stvar. Nema goreg rasipnika ni veće opsene. Nikad je nije mnogo veolela i uvek je zazirala od nje, a životno iskustvo samo je još bolje utvrdilo u tom. Nikad nije pravo razumela zašto ljudi prave toliku razliku između onog što je lepo i onog što nije, i šta je to što ih zanosi i opija da zbog toga što nazivaju lepotom gube zdravlje i troše novac, moćni, sveti, veliki novac koji je iznad svega i sa kojim se nikakva lepota ne može ni približno meriti. Ali sada, kako ulazi u godine i kako joj se sve više i jasnije otkrivaju neslućene i nepregledne lepote i slasti štednje, ona počinje sve jače i određenije da mrzi tu lepotu, kao jeres, kao zlog, suparničkog idola koji zavodi ljude na žalosne stranputice i odvraća ih od jedinog pravog božanstva, od štednje. „Krpež“, to je tiha, pravedna služba tome božanstvu. Krpiti, znači boriti se protiv propadanja, znači pomagati večnosti u njenom trajanju. Zato je taj neugledni i sitni posao tako velik i svet i ispunjava celu dušu mirom i zadovoljstvom. Zbog toga vredi i pomučiti se i štošta podneti i otrpeti.

„Trpež!“ I to je slast. Ona to zna, jer je i mnogo trpela u životu i mnogo zadovoljstva od toga osetila. I zašto da čovek i ne otrpi ponešto kad zna da time izbegava mnogo gore zlo i iskupljuje mnogo veće dobro? Čovek ne bi bio razumno biće kad ne bi mogao da uvidi koliko je koristan i siguran posao koji tako pravi. Jer, šta su sitne muke i odricanja koja podnosimo u službi štednje prema onome što nam ona daje i od čega nas spasava. Ona održava život i trajnost oko nas, obogaćuje nas stalno i čini, tako reći, večnim ono što imamo; ona nas čuva od troška, gubitaka i nereda, od siromašenja, od bede koja dolazi na kraju a koja je gora i crnja od smrti, pravi pakao, još na zemlji i za života. I kad čovek pomisli kako sve oko nas stalno i neprimetno čili i nestaje, kida se, troši i izmiče, a kako je malo i slabo ono što možemo i umemo da preduzmemo i učinimo u borbi protiv toga, onda bi pristao na svaku patnju i svako odricanje, samo da se odupre tome zlu, onda mora da se zastidi zbog svakog trenutka odmora, kao zbog dangube, i zbog svakog zalogaja, kao zbog bacanja i raskoša. Sa fantastičnom hrabrošću mučenika treba podnositi sve u toj borbi bez izgleda.

Od toga zanosa u mislima Gospođicu proće stvarna jeza. Zadrhta i zabode iglu u čarapu pa se, onako sva ukrućena, teško diže i ode da prigleda vatru u peći. To i nije vatra nego oskudni plamičak koji nikad ne uspeva da zagreje sobu, ali koji, tako se Gospođici čini, guta drvo i ugalj kao Vezuv i Etna ili kao onaj neki američki vulkan čijeg se imena više ne seća, ali za koji zna da još više proždire i sažiže svojim plamenom nego ovi naši poznati vulkani. Pođe da doda još malo uglja, pa se odmah trže, kao da je htela da uradi neko veliko i nepopravljivo zlo, stegnu zube i hrabro se vrati na svoje mesto. Tu nastavlja da krpi čarapu. Zadovoljna je samom sobom i ovim svetom u kome svuda i uvek ima mesta za štednju. (Seća se da je nekad, negde u novinama pročitala da je u kasarnama, za zimskih meseci, propisana temperatura od petnaest stepeni Celzijusa.) Sa tim mislima i ne oseća mnogo studen. Greje je ona lopatica uglja koju nije potrošila. A u isto vreme, ruke su joj modre, usne sive, nos crven. Na mahove prođe joj celim telom duboka, unutarnja drhtavica od studeni. Ipak, Gospođica ne ustupa, i ne napušta svoje mesto. Tako i dobri, sposobni ratnici ne mogu da izbegnu kratku drhtavicu u trenucima opasnosti, ali je savlađuju junaštvom, i idu napred.

Tako Gospođica i krpi i trpi, ali ne žali i ne popušta. Premrzla i ukrućena, ona učvršćuje prosenjeno mesto na čarapi, provlači konac pažljivo između žica koje su popustile i razmakle se, jednu žicu zahvati iglom, drugu propusti, tako sve redom, napred pa natrag, dok ne pojača i ne učvrsti to načeto mesto.

I kad ga tada pogleda, ispuni je od glave do pete, kao neka toplota, svest da je još jedna tačka iz njenog kućanstva zabeležena na pozitivnu stranu u složenom knjigovodstvu gubitka i dobitka. I više od toga: da je u velikoj i večnoj borbi protiv kvara, štete i troška odnesena još jedna pobeda, da je na velikoj, vasionoj galiji, koja je stalno ugrožena, zapuštena još jedna podmukla pukotina. I često, u srećnim trenucima, ta svest poraste do pobedničkog zanosa.

A zatim dolazi na red druga rupa, na istoj ili na drugoj čarapi. I svaka u početku izgleda beznadna i nepopravljiva. A nad svakom se, na kraju, ipak, osmehne pobeda. Tako prolaze sati u tom naoko jednoličnom i suvoparnom poslu. Jer, on samo izgleda jednoličan. U stvari, dok hvata i ispušta žice, provlačeći konac, Gospođica pušta maha i svojoj uobrazilji i svojim uspomenama, i misli i mašta na svoj način i seća se, uporedo ili naizmenice. Sve tako od žice do žice i večeras prolazi pred njom ceo njen život..."

“Najsladje što ljudske usne izgovaraju je riječ »majka«, a najljepši kliktaj je »Majko!« To je mala i velika riječ u isti mah, bremenita nadom, ljubavlju i osjećajima uopšte, neizmjernom nježnošću i zanosom koje sadrži ljudsko srce. Majka je sve na ovome svijetu: ona je utjeha u tuzi, nada u očaju, izvor snage u slabosti; ona je izvor nježnosti i samilosti, saosjećanja i praštanja. Ko majku izgubi, izgubio je grudi na koje glavu naslanja, ruku koja ga blagosilja, oko koje nad njim bdije.

Sve u prirodi govori o majčinstvu i simbolizuje ga: Sunce je majka Zemlje koju zadaja toplinom, grli je svjetlošću i uveče je napušta tek kada je uspava pjesmom morskih valova, pjevom ptica i žuborom potoka; Zemlja je majka drveća i cvijeća koje radja i zadaja, a zatim ga od grudi odbija. Drveće i cvijeće postaje brižna majka ukusnim plodovima i živome sjemenju. Majka svemu u Svemiru je Duh Univerzalni i Vječni, prepun Ljepote i Ljubavi.”

Za Adelu Fuše, januara 1820. godine

Nekoliko reči od tebe, voljena moja Adela, ponovo je promenilo stanje mog uma.
Da, ti možeš sve da učiniš sa mnom, jer zaista bih bio mrtav kada nežni zvuk
tvog glasa, blagi dodir tvojih obožavanih usana, ne bi bili dovoljni da dozovu
život u moje telo. Sa kakvim ću osećanjima, potpuno drugačijim od jučerašnjih,
leći večeras! Juče, Adela, juče, više u ljubav tvoju verovao nisam. Čas smrti
došao bi mi kao olakšanje.

Ali ipak, rekoh sebi: "Ako je istina da me ona ne voli, ako ništa u meni ne bi
moglo da zasluži blagoslov njene ljubavi, bez koje život više nema nimalo čari,
je li to razlog da umrem? Postojim li zbog svoje lične sreće? Ne. Čitava moja
egzistencija posvećena je njoj, čak i protiv nje. I sa kojim pravom bih mogao
da se usudim da žudim za njenom ljubavlju? Jesam li ja, onda, nešto više od
anđela ili od božanstva? Volim je, istina, čak i ja. Spreman sam da rado žrtvujem
sve za nju - sve, čak i nadu da će me ona voleti. Nema te privrženosti za koju
nisam sposoban zbog nje, za jedan njen osmeh, za jedan njen pogled. Opet, zar
je moglo biti drugačije? Zar nije to jedini cilj mog života? Ako bude ravnodušna
prema meni, čak i ako me bude mrzela, biće moja nesreća, i to je sve. Kakve veze
ima, ako to ne narušava njenu sreću? Da, ako me ona voleti ne može, moram kriviti
samo sebe. Moja je dužnost da pratim je u stopu, da obavijem njenu egzistenciju
svojom, da joj služim poput barijere koja je štiti od svih opasnosti, da joj
ponudim svoju ruku kao pomoć, da se neprekidno postavljam između nje i bilo kakve
tuge, i da za to ne tražim nikakvu nagradu, ne očekujem bilo kakvu nadoknadu.
Samo da budem srećan ako se udostoji da ponekad baci sažaljivi pogled na svog
roba, i da ga se seti kada kucne čas opasnosti! Avaj! Kada mi barem dopustila
da dam svoj život kako bih preduhitrio svaku njenu želju, sve njene hirove.
Kada bi mi samo dopustila da sa poštovanjem poljubim otiske njenih obožavanih
stopa.Kada bi mi barem dozvolila da se osloni na mene kada je snađu nevolje u
životu: tada bih dobiojedinu sreću za koju imam drskosti da joj težim. Zato što
sam spreman da žrtvujem sve zbog nje, duguje li mi ona bilo kakvu zahvalnost?
Da li je ona kriva što je volim? Mora li ona, na račun toga, verovati da je dužna
da me voli? Ne! Može se razmetati mojom privrženošću, uzvratiti na moje usluge
mržnjom, i odbiti moje idealizovanje sa prezrenjem, a da ja ni na tren nemam prava
da se žalim na tog anđela. Niti smem ni na čas da prekinem da je obasipam svime
što bi mogla da prezre. I bude li svaki moj dan obeleežen nekom žrtvom za nju, ja
i dalje neću, do dana kada budem umro, otplatiti beskrajni dug koji moja
egzistencija duguje njoj."

To su, najvoljenija moja Adela, bile misli i odluke mog uma juče u ovo vreme.
Danas su i dalje iste. Samo se sada sa njima meša izvesnost sreće - tako velike
sreće da ne mogu da mislim o njoj a da ne zadrhtim, i jedva da se usuđujem da
vjerujem u to.

Onda je istina da me voliš, Adela? Reci mi, mogu li da verujem u tu čarobnu
ideju? Zar ne znaš da ću biti lud od sreće ako ikada budem mogao da provedem
čitav život pod tvojim stopalima, siguran da te činim srećnom kao što sam i
sam srećan, siguran da me obožavaš kao što ja obožavam tebe? Oh! Tvoje pismo
vratilo mi je mir, tvoje reči večeras ispunile su me srećom. Hiljadu puta hvala,
Adela, voljeni moj anđele. Želeo bih da mogu da se bacim pred tebe kao pred
bpžanstvo. Kako si me samo usrećila! Adieu, adieu, provešću veoma srećnu noć,
sanjajući o tebi.

Lepo spavaj, i dozvoli svom mužu da ti ukrade dvanaest poljubaca kao što si
mu obećala, pored svih onih koje još nisi obećala.

Viktor Igo

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1331 korisnika na forumu :: 32 registrovanih, 3 sakrivenih i 1296 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: babaroga, bladesu, Brana01, DonRumataEstorski, dozorni, Fabius, Goran 0000, goxin, jackreacher011011, Karla, kjkszpj, Kubovac, kybonacci, ljuba, lord sir giga, Lucije Kvint, marsovac 2, Mcdado, Mihajlo, milos.cbr, nemkea71, NoOneEver Dreams, RiV, S2M, slonic_tonic, ss10, Vlad000, voja64, yufighter, zdrebac, Zoca, zzapNDjuric99