offline
- Pridružio: 17 Apr 2010
- Poruke: 274
- Gde živiš: Beograd
|
Da ne bih sad citirao svakoga ponaosob, jer ima dosta toga, pokušaću da pišem uopšteno uz referenciranje pojedinih izjava, a autori istih će se sami prepoznati.
Elem, prvo, neko je izjavio da psihilogija kao i svaka druga nauka ima negativan pristup čoveku. Bez uvrede, ali to je nešto najgluplje što sam ikada pročitao. Nauka nema negativan pristup čoveku, niti bilo čemu drugom, već ima realan pristup, a sve sa ciljem da pokuša da objasni određene pojave oko nas i da tačnost tih objašnjenja potvrdi eksperimentalnim putem. Ništa manje, ništa više od toga. Pa tako i psihologija kao grana nauke ima za cilj da objasni čovekovu psihu, klasifikuje tipove ličnosti, detektuje određene šablone ponašanja i slično. Šta je tu negativno?
Dalje, nikako da se manemo pogrešnog mišljenja da je ljubav nešto mistično i uzvišeno. Nije, to je samo hemijska reakcija koja se javlja u mozgu inicirana određenim spoljašnjim uticajima. Ništa više od toga. To naravno ne znači da se u tom osećanju ne može uživati. Može, isto kao što se može uživati u sladoledu ili muzici ili gledanju filma i mnogim drugim stvarima.
Ako se tako postave stvari, onda je jasno da ljubav prema nekoj osobi samo znači da ta osoba izaziva prijatna osećanja u nama samima. Taj prijatan osećaj može izazvati nečiji fizički izgled, ponašanje, način razmišljanja, stavovi i dosta toga, ali je suština ta da je ljubav zapravo sebično osećanje. Pa tako, čak i kada se odričemo nečega zbog ljubavi, pristajemo na razne kompromise i radimo dosta toga što bi neko sa strane nazvao glupim, ne radimo to zato što nas na to tera neka nedokučiva sila, već naprosto stremimo ka tom prijatnom osećaju.
Upravo zato ljubav na daljinu retko kada uspeva, odnosno uspeva samo kada oko nas nema nikoga ko bi izazvao isti ili sličan prijatan osećaj, pa nam čak i telefonski razgovor sa tim nekim pričinjava zadovoljstvo. Čim se pojavi sličan uticaj u bližoj okolini, sve to pada u vodu. Ilustracije radi, to je kao kad imaš recimo radio stanicu koja emituje muziku koja ti se dopada, ali je daleko i jedva je čuješ. Međutim, pošto nema drugih u blizini koje puštaju takvu muziku, onda slušaš to što imaš. Međutim, čim se pojavi druga sa jačim signalom, ovu prvu više ni ne možeš da čuješ, ali to prestaje da bude bitno, jer sada imaš ovu drugu radio stanicu koju možeš da slušaš i čija ti muzika podjednako prija.
Kada se radi o uticaju ljubavi na brak ili vezu, ili bilo kakvu drugu zajednicu, naravno da isti postoji i to upravo iz razloga koje sam malopre navodio. Sasvim je normalno da će se zajednica graditi sa nekim ko ti prija i sa kim možeš da funkcionišeš i ko u tebi izaziva osećaj zadovoljstva, jer ako ćeš već sa nekim svakodnevno provoditi vreme, sasvim je normalno da stremiš ka tome da to budu prijatni trenuci, a ne mučenje.
A i ono kad neko kaže kako mu nije bitno da bude sa nekim, već da taj neko bude srećan gde god bio, pa je sad to kao neka prava uzvišena ljubav. Nije, to je patetika koja ima za cilj da se predstavimo kao dobri i plemeniti u nadi da će taj neko zapravo to uvideti i ceniti to, pa se možda i vratiti. To mu dođe kao neki urođeni refleks i koji se javlja u određenim situacijama u životu i kada smo spremni da pređemo svaku granicu ponižavanja ne bi li smo nešto sačuvali ili povratili. Taj refleks nije vezan samo za ljubav, već i za druge životne situacije. Recimo, opšte je poznato da je čovek u situacijama koje ugrožavaju život spreman na stvari za koje nije ni mislio da je sposoban, recimo da jede insekte i koru od drveta kada se nađe sam u divljini, hiljadama kilometara udaljen od civilizacije. E, isti taj refleks čini da dečko koji se u vezi nikada nije potrudio da pokaže emocije, kupi devojci cveće ili učini neki drugi lep gest, odjednom u trenucima raskida krene sa izlivom emocija, gomilom lepih reči, citiranjem kojekakvih umotvorina koje je pročitao, obrsti nečiju baštu i šta ti ja znam. Viđao sam da se dešava i najvećim, uslovno rečeno, mudo*ama koji u društvu uvek pričaju lovačke priče o tome kako su face i kako nijedna devojka ne može da ga vrti oko malog prsta, itd.
I pre nego što me neko napadne da sam bezosećajan, moram da naglasim da sve ovo što sam napisao ne znači da ljubav nije važna. Naprotiv, meni je jako važna. Ne samo prema osobi suprotnog pola, već i prema mnogo čemu drugom. Volim određene bendove, volim određenu muziku, volim određene filmove, volim određena mesta, volim kišu kada udara po prozoru, volim snežne noći, volim kada vidim nasmejano lice na ulici, volim prvu jutarnju kafu, volim da pročitam dobar tekst ili knjigu, volim kada se ostvari nešto što sam zamislio... zapravo sve što u meni izaziva prijatno osećanje.
Eto, to je u suštini ljubav i bez nje se svakako ne može živeti, jer je ljubav jedan od osnovnih pokretača u životu i živeti bez ljubavi bi zapravo značilo živeti isprazan život koji ni u jednom ne trenutku ne pruža nikakvo prijatno osećanje. Ali mistifikovati ljubav lupetajući o tome kako je to neka uzvišena kosmička energija koja čini da volimo ili radimo nešto što nam ne prija je totalna glupost. Ako neko zaista misli da voli nešto što mu ne prija, treba da se javi kod šrinka da se utvrdi šta nije u redu sa njim, jer se tu definitivno radi o psihološkom poremećaju, najverovatnije nekoj vrsti blažeg mazohizma.
I samo da se osvrnem na priču o ambicijama, pošto nekima ti i dalje ima negativnu konotaciju. Ponoviću nešto što sam već rekao na ovoj temi, a to je da ambicija nije ništa drugo, nego imati određeni cilj u životu po pitanju određenih stvari, a koje se mogu ticati posla, ljubavi, društva, naučnih istraživanja i slično. Kao takva, ambicija ne može biti a priori pozitivna ili negativna, već to zavisi od konteksta. To bi bilo isto kao da kažeš da je nož negativan zato što se njime neko može povrediti ili usmrtiti, zanemrajući činjenicu da se istim tim nožemo svakodnevno obavljaju neke druge vrlo korisne stvari, uglavnom u kuhinji. Ista je stvar i sa ambicijom. Recimo, i Hitler i Tesla predstavljaju jako lepe primere ambicioznosti, ali u suprotnim smerovima.
Takođe, neko je uporedio ambiciju sa željom, rekavši da želja za uspšenom vezom nije ambicija nego želja (ili tako nešto, ispravite me ako grešim). Ambicija i želja se ne mogu porediti na taj način, jer i ambicija i želja mogu imati isti cilj. Ono što razlikuje ambiciju i želju jeste to što ambicija uglavnom predstavlja aktivan pristup dolaska do cilja, dok je želja više pasivna kategorija. Dakle, slobodno se može reći da je ambicija zapravo gradacija želje. Pa tako, kada želimo nešto, to obično znači da ćemo manje više čekati da se neki cilj sam ostvari, dok ambicija uglavnom podrazumeva da ćemo aktivno raditi na dolasku do tog cilja.
Prema tome, imati zdravu i stabilnu vezu, brak ili porodicu, svakako može biti i ambicija. Istina je da se najčešće na tome ne radi aktivno, nego se pusti da se to dešava spontano, ali upravo to je i uzrok velikog broja raskida, razvoda brakova i poremećenih odnosa u porodici, jer svaka veza zahteva aktivan pristup rešavanju, ali pre svega sprečavanju problema. Tako da, neko ko ima takvu ambiciju ima mnogo veće šanse da postigne taj sklad, nego neko ko bi eto tako želeo da tako bude.
Zahvaljujem svima koji su imali živaca da pročitaju sve
|