offline
- Sirius
- Moderator foruma
- Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
- Pridružio: 17 Maj 2006
- Poruke: 18810
- Gde živiš: I ja se pitam...
|
Na jednom hrvatskom forumu prilično korektno pozivaju se na, ni manje ni više mog Pavla Ivića, daljeg rođaka, posle Belića našeg najvećeg lingvistu. Nešto od ovoga će ti koristiti, da ne tražim sada izvornu literturu. Dovoljno je kao ilustracija:
Naš čuveni rahmetli lingvist i dijalektolog Pavle Ivić tu pojavu nerazlikovanja, ili slabog razlikovanja, parova mekih i tvrdih afrikata (dakle, č i ć odnosno dž i đ) u govorima bosanskih muslimana, tj. današnjih Bošnjaka, tumači neposrednim uticajem turskoga jezika i njegove fonologije. Naime, mnogi su naši muslimani za vreme Osmanlija služili u sultanovoj vojsci, a neki su odista i doseljenici turskog porekla u Bosnu, mnogi tadašnji učenjaci su se i školovali u Carigradu itd., te je tako turski jezik znatno uticao na njihove dijalekte, za razliku od onih kojima govore pravoslavni Srbi. A kako u turskom jeziku nema razlike između mekih i tvrdih parova afrikata, to se raširilo i na govor bosanskih muslimana. (Istog porekla je, inače, i bošnjačko tzv. „grleno h“, koje takođe postoji u turskom jeziku i otuda je na isti način došlo.) Zato se, dakle, kod bosanskih Srba bolje drži razlika između č i ć odnosno dž i đ, a ne kao kod Bošnjaka, jer ovi su drugi neposredno bili više izloženi turskom kulturološkom uticaju, je li. Smiley
Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini uvek je bio bliži jeziku Bošnjaka nego Srba. Često bošnjački i hrvatski dijalekti poseduju zajedničke osobine, a srpski ne. Pritom su bošnjačko-hrvatski dijalekti stariji i izvorniji za oblast u kojoj se govore, jer oni kojima govore bosanski Srbi uglavnom pripadaju istočnohercegovačkom dijalektu, dakle doneti su tu kao i u mnoge druge krajeve kasnijim seobama dinarskih Srba. Ponegde ređe ima i srpskog autohtonog, a ne doseljenog, stanovništva koje, onda, zajedno s Bošnjacima i Hrvatima govori starijim dijalektom (recimo istočnobosanskim u predelu od Tuzle do Fojnice, uključujući tu i Sarajevo). A ponegde je i srpsko stanovništvo, uz muslimane, bilo zahvaćeno većim turskim uticajem. U slučaju tvoje bake, radi se o uticaju bosanskog gradskog jezika. Sarajevski gradski govor, uz oslonac u istočnobosanskom dijalektu a s uticajem pre svega muslimana, koji su gradsko stanovništvo i bili su na većem položaju od hrišćana u Bosni, poseduje i ovu osobinu, a onda ona kao dominantna po čestosti utiče i na jezik svih Sarajlija bez razlike u veri.
Naravno, postoji i obrnut slučaj — u krajevima gde muslimansko, ali seosko a ne gradsko, stanovništvo živi sa Srbima i govori mlađim štokavskim dijalektom, i ovo nerazlikovanje mekih od tvrdih afrikata izostaje. Tako je, recimo, u Podrinju, gde i muslimani govore mlađim ijekavskim istočnohercegovačkim dijalektom. No, to je seosko muslimansko stanovništvo, i njegov se jezik razlikuje od muslimanskog gradskog govora. (Događa se, recimo, i jekavsko jotovanje, i izostaje glas „h“, kao kod srpskog stanovništva a za razliku od jezika muslimana po gradovima.)
Što se dijalekata u Hrvatskoj tiče, i tu je stanje podjednako šarenoliko. Dubrovčani, recimo, koji također govore poddijalektom mlađeg štokavskog istočnohercegovačko-krajiškog dijalekta, sasvim zgodno razlikuju meke i tvrde afrikate. Zagrepčani pak slabo, ali kod njih je to uticaj izvornog kajkavskog narečja, kojim se govori u Zagrebu i širom Zagorja. U kajkavskom narečju afrikate su uglavnom otvrdnule, tako imamo samo fonemu „č“ i njezine alofone, neki od kojih se približavaju glasu „ć“ no nedovoljno ubedljivo. Wink Pa ponova kao malopre, zagrebački gradski govor utiče na suvremeni hrvatski govorni jezik, isto kao što beogradski utiče na suvremeni srpski govorni jezik (recimo, dužine se krate ili akcenti se u nekim rečima pojavljuju tamo gde im mesto nije itd.). Dakako, i na drugim mestima, i drugde u hrvatskim dijalektima, postoji pogodno dijalekatsko tlo za nerazlikovanje mekih i tvrdih afrikata, pa se ono stoga i još lakše događa. Srbi u Hrvatskoj, s druge strane, opet po pravilu govore dinarskim istočnohercegovačkim dijalektom jer su takođe doseljeni iz istočne Hercegovine, i kod njih razlika postoji. Smiley
Stvar je u tome što se često u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, a posebno u Bosni i Hercegovini, dijalekti zaista razlikuju na osnovu narodnosti, tj. veroispovesti. Srbi najčešće govore istočnohercegovačkim dijalektom, a Bošnjaci i Hrvati nekim drugim dijalektima. Pavle Ivić je pisao, u vezi s pripremanim i kako to kod nas biva nikad napravljenim dijalektološkim atlasom Jugoslavije, kako je za Bosnu i Hercegovinu moguće napraviti tri dijalekatska atlasa — po jedan za svaki narod i njegove dijalekte! I u Dalmaciji, na primer, iako žive na istom prostoru, Srbi i Hrvati govore različitim dijalektima; uglavnom Srbi ijekavskim a Hrvati ikavskim. Prosto je to tako zbog razlike u veroispovesti i nepoverenja jednih prema drugima, te su svaki i sačuvali svoj dijalekat. Bilo je, kažem, i međusobnih uticaja, ali to su neki slučaji izazvani, jednostavno, društvenim okolnostima — pomenuh muslimane u Sarajevu koji su uticajno gradsko stanovništvo, i muslimane u Podrinju, skoro pa jednake po društvenom statusu tamošnjoj srpskoj raji (uostalom, ovi su muslimani uglavnom i bili poturčeni Srbi). Dakle, iako odrastu u istom mestu, ipak odrastu u različitim porodicama. Wink
|
