Snaga u coveku

21

Snaga u coveku

Бранково писмо Ђури Даничићу


Ђуро Брате,

Ево већ два месеца како ми у Загреб писа. Ја сам од то доба био једанпут у Броду, једанпут у Карловцима, једанпут у Вуковару, трипут у Митровици, трипут у Земуну, двапут у Београду, двапут у Руми, де сам и сад. Што ти до сад јоште не одговори ни сам не знам.

Наше ствари добро стоје, ако и несу баш како би ја и ти тели, али се надам да ће све по нашој вољи искочити. Јунаштва се чине да не могу бити већа. Десет Срба по сто Маџара отели. Код Сирига су 27 Србијанаца 5 до 600 Маџара растерали. Оби су нам дана Маџари шанац код Сентомаша отимали, њи је било око 30.000, наши око 2500. Кажу да је ту Маџара пало око 1000, наши су изгубили само тројицу. Тај су дан Маџари и на Турију ударали, Срби и дочекају и убију око 200 људи. Од наши код Турије није ни један пао. – Само код Футога и Вршца (пре 8 недеља) два мала боја изгубили, први лудошћу, други издајом,

Кажи Максу да се још коју недељу претрпи, јер за сад му не могу ништа послати.

Ја сам код Вука оставио неки Schuldschein и Vollmacht за кројача. Зато пиши кројачу да теби дође, и подај му она писма, још му кажи да пише на Judicium delegatum militare mixstum у Праг, од кога ћу чути кад ће новце добити. ( Кројач седи: Neue Wieden, Lange Gasse 745). Учини ми то лепо те молим.

У Београду сам седео код твог брата. Ту сам и твоју матер нашао. Како ме виде одма запита: Шта је с мојим Ђоком? Њој неко каза да си у Прагу погинуо, те сам ти тако доста муке имао док сам је уверио да си жив, и да не беше писама што си ми у Загреб писао, би богами све моје речи узалуд биле... Други пут више.

Поздрави ми Вука и његову госпу и Мину његову. Збогом.



У Руми 13. 8. 848.
Твој
БРАНКО

Кад на ме адресираш додај: Beim Oberstuhirichter Јовани Стојчевић abzugeben.
Поздрави ми Натошевића ако је још у Бечу. Ни њему не могу још дуга да вратим.

KADA SAM ZAISTA POČEO VOLJETI SEBE

Misli koje je za svoj 70. rođendan, 16. januara 1959. godine, Čarli Čaplin poklonio čovječanstvu.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvrijedljivo kada pokušavam da natjeram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo ustvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u tačno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim da radim i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTVANOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE dešava. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo da koristim svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

Napisano: 19 Jun 2011 17:18

NISU DOVOLJNE SAMO RIJEČI

Jedan mladić je otišao kod svog duhovnog učitelja i rekao mu: “Učitelju, ti si me savjetovao da stalno ponavljam u mislima frazu, ‘Ja želim radost u svome životu!’ Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i prije bio. I šta sada da radim?”

Mudri učitelj je tiho položio ispred mladića predmete koji su mu prvi dopali ruke – kašiku, čašu i svijeću – i upitao ga:
- “Reci mi, šta bi želio da imaš od ovih predmeta?”
- “Kašiku” – odvrati mladić.
- “Izgovori to sada pet puta.” – zatražio je starac.
- “Ja hoću kašiku. Ja hoću kašiku…” – ponovi učenik pet puta.
- “Eto, vidiš li”, reče mu učitelj, “možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašiku, ali je nećeš imati. Treba da pružiš ruku i da je uzmeš! Same riječi nisu dovoljne, treba nešto i da uradiš.”

_____________________________________________________________________________

NISU NA PRODAJU

Mladi bračni par uđe u najbolju prodavnicu u gradu. Muž i žena dugo su posmatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o plafonu, u veselom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektronskih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pice i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.

“Vidite”, objašnjavala je žena, “mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i naveče.”

“Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije”, nastavio je čovjek.

“Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti”, ponovo će žena, “I onda kad nas nema…Nešto što će je veseliti kad bude sama.”

“Žao mi je “, nasmiješi se ljubazno prodavačica. “Mi ne prodajemo roditelje!”

Dopuna: 19 Jun 2011 17:22

Prosječan čovjek voli više ženu nego ljubav. Kod žena je sasvim obratno: rijetko je kojoj ženi dovoljan samo čovjek, i koja ne čezne da bude voljena. Istina, mnogo se na svijetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svijetu održavaju samo žene i pjesnici. Čovjek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost.

Najljepše oči ima slovenska žena, jer uvijek izgledaju začuđene. Ne padaju samo poročne i pokvarene, nego često i savršeno čiste, i po prirodi vjerne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz roamntike, iz osvete.

Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne, u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čovjeka koji je dobar samo kad je srećan. Kod žena je urođeno da vara i na malo i na veliko, svjesno i nesvjesno, namjerno i nenamjerno, a vrlo često i bez ikakve zle namjere, ipak sasvim često iz najbolje namjere u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo vrijedi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli.

Jovan Dučić – Blago cara Radovana

BLAGO CARA RADOVANA


Car Radovan je car careva, vladar sudbine, gospodar svemira. On nosi zlatnu sekiru na ramenu, jaše konja koji je beo i visok kao brdo pod snegom, i na ruci drži buljinu sa ognjenim očima kako bi mogao noću videti pred sobom. O njemu govore u mojoj zemlji samo ljudi koji su poludeli. Ali su zatim u njega poverovali i svi mudraci. Car Radovan ima krunu od hartije i po plaštu ludačke praporce. Ima noge i ruke zelene kao trava, jer živi na kopnu i u vodi. Niko ne pamti njegovo poreklo, ni ime njegove porodice, niti zna za njegove prijatelje i neprijatelje. On prolazi kroz nebeski prostor kao crni oblak pun grmljavine, i po vodama kao brod koji gori. Niko ne zna njegove bitke ni trijumfe, jer njegova moć nije nad vojskama, ni njegova slava u bojnim podvizima. On carstvuje u miru svoje veličine i sunča se na suncu svoje snage i lepote. On se krije od svakog, a ipak svako ima njegovu sliku u očima i njegov glas u ušima. Gde su njegove palate i njegovi vrtovi? I gde su njegove bele žene, i njegovi brzi konji, i njegova svilena stada, i njegovi ljuti psi za stadima? Čuvaju li njegova vrata ljudi ili zmajevi? Samo ludaci, čiji je on jedini car i gospodar, samodržac i pokrovitelj, znaju puteve koji vode u njegovo carstvo, i znaju gde su mostovi preko kojih se prelazi i njegove pokrajine pune sjaja i pune muzike. Jer je ljudski um ograničen na ono što je video i čuo, a ludilo je jedino bezgranično i slobodno od svih ledenih zakona svesti i saznanja. Sloboda, to je ludilo; i samo ludaci su slobodni.
Car Radovan je car ludaka koji su uvek dobri. On zato pliva u ljudskoj krvi samo kad je otrovan, i prebiva u njihovom umu tek kad je već pomrčao, i zato su ga samo oni koji su izgubili sve puteve našli na svojim tamnim bespućima. Njega poznaju samo ludaci koji više nikog drugog ne prepoznaju; i s njim govore samo oni čije reči više niko ne razume; i za njim vape jedino oni koji su se već odrekli svega zemaljskog i ljudskog. – Svi ljudi imaju istovetne sreće i nesreće otkad su postali, a samo ludaci imaju svaki sopstvenu sreću. Samo oni nisu jednaki samom sebi, nego se obnavljaju uvek novi. Svi ljudi vide stvari skoro podjednako, a samo ludaci imaju svoja lična mišljenja. Velika mudrost se nalazi po dnu mračnog ponora; i samo su najluđi ljudi govorili najdublje reči. Car Radovan nije postojao drugde nego u očima koje su izgubile svoj pogled. Samo ludaci govore o blagu tog cara, i zato kopaju noću i na pripeci, probijaju led, buše studenu zemljinu koru. Svu su zemlju bezbroj puta ispremetali. Po samotnim vinogradima, zaboravljenim crkvinama, po dvorcima porušenim i punim trnja, svud su kopali, bušili, obarali, prevrtali. Bezbrojne vojske ludih kopali su s kraja do nakraj po mojoj zemlji. Svuda su prošle te crne čete izgubljenih za život, bivši ljudi koji su se odrekli svakog dodira sa nama. Oni od pamtiveka traže blago cara Radovana; kopaju železom i kamenom, i granjem, i noktima, i zubima; kopaju dok ne popadaju mrtvi! Čitava pokoljenja poludelih ljudi tražili su blago carevo, zakopano negde neizmerno duboko, ko zna gde, u našim poljima. Dopirali su često do u samu utrobu zemlje, bušeći bez sna i odmora; ali je to blago tonulo sve dublje, i mamilo sve svirepije. Tako će trajati dokle bude sunca i meseca.
I uvek će kopati, a nikad dvojica zajedno. Jer je carev naslednik samo onaj koji bude najdublje kopao, i koji umre kopajući, i koji ne bi kazao i kada bi najzad njegov ašov odista udario u crna vrata podzemne palate u kojoj je blago cara Radovana, cara svih careva, i vladara svih sudbina. Uvek kopati, dok drugi ne dođe da kopa! Jer samo drugi smetaju da nađemo sreću gde hoćemo. Ludaci to znaju bolje od mudrih. – Ali znaju to i mudri.
Nisu samo ludaci koji kopaju za blagom cara Radovana. Svi ljudi znaju da ima u životu još uvek jedno zakopano blago za svakog od njih. Svi ljudi kopaju: svi ljudi od akcije, ljudi od poleta, od sile, od vere u život u cilj, i od vere u neverovatno i u nemogućno. Jedni kopaju u polju i u šumi; drugi u ideji, u idealu, u himeri; treći u intrigi i u zločinu. Svi traže i vape za carem tog večnog nespokojstva i večnog traganja. Svet bi nestao da nema tog cara, i oslepeo bi da ne sja u pomračini njegovo neslućeno blago, i očajavao da nema njegove manije ni opsesije. – Jer svaki čovek nešto traži; svako je upro svoj pogled bezumlja i sebičnosti u neko mesto gde misli da stoji zakopano blago cara Radovana. Nema nikog ko ne veruje da nema još nešto njegovo koje treba pronaći. I svako veruje da svoje blago treba krišom tražiti, krišom i od najbližih i od najmilijih. Svi su ludaci. Svi su ljudi omađijani i otrovani. Jer careve palate su visoke do iznad sunca danju, i do iznad zvezda u mraku kada sedam vlašića prolaze mirno sve granice nemira i očajanja. Svi su ljudi ludaci.
Carevo blago je otrov ovog sveta. O njemu sanjaju Pesnici, koji žive u večnom nespokojstvu da objasne božanstvo kroz njegova dela, i da ga posvedoče svojim sopstvenim stvaranjem.

O njemu sanjaju i Heroji, jer misle kako samo oni treba da sebe bace u oganj pa da sutradan bude dobro svima, i da zatim svi ljudi nađu svoje blago.

O njemu sanjaju i Proroci , koji u svom ludilu, proriču uvek neku novu sreću i novu obećanu zemlju. I, najzad, o njemu sanjaju Kraljevi, što hoće da vladaju silom ljubavi ili silom mržnje.

O njemu je sanjao Mojsije kad je išao za ognjenim stubom, i Cezar kad je prešao Rubikon, i Kolumbo kad je svoje jedro poverio vetru koji ga je vodio u zemlju o kojoj nije znao ni šta je ni gde je. To blago carevo traži i zvezdar koji gleda maglu na zvezdama; i botaničar koji traži svu tajnu plođenja u srcu jednog cvetića; i sveštenik koji vraća veru u okorelo srce nevernih. Svi ljudi traže jer su svi ludi! Krv sviju je otrovao car Radovan koji živi i u travi i u vodi, silni car koji prolazi nebom kao oblak pun grmljavine, i morem kao brod koji plamti u požaru.

Car ludaka, ali i car sviju ljudi od akcije i ideala! Car onih koji u ludilu srca ili u ludilu mozga veruju u neverovatno i ostvaruju nemogućno! Car Radovan je car careva, silniji nego heroj Agamemnon, bogatiji nego Midas, dublji nego prorok Jezekilj, i mudriji nego car Solomon. Sve oči ovog sveta uprte su u njega.

Jovan Dučić

10 EMOCIJA MOĆI


1. LJUBAV i SRDAČNOST – njegujte emocije ljubavi i srdačnosti. Prelijepo vjerovanje koje preporučujem da usvojite dolazi iz knjige “Kurs o čudima”: svaka komunikacija je ili odgovor prožet ljubavlju ili vapaj u pomoć. Ako vam se neko obrati u stanju povrijeđenosti ili gnjeva, a vi odgovorite sa ljubavlju i srdačnošću, stanje te osobe će se vremenom promijeniti, a njezin intenzitet emocija će oslabiti.

2. UVAŽAVANJE i ZAHVALNOST – njegujte emocije uvažavanja i zahvalnosti. Te su emocije među najduhovnijim emocijama koje možemo osjetiti i one naš život čine boljim više od bilo čega drugoga. Živite sa stavom zahvalnosti!

3. RADOZNALOST – njegujte radoznalost. Ukoliko se zaista želite razvijati, naučite biti radoznali poput djeteta. Znatiželjnim ljudima nikada nije dosadno, a život za njih postaje beskonačno otkrivanje radosti.

4. UZBUĐENJE i STRAST – njegujte emocije uzbuđenja i strasti. Te emocije mogu izazov pretvoriti u veliku životnu priliku pružajući nam ujedno i snagu da napredujemo u životu brže nego ikada prije. Raspalite svoju strast.

5. ODLUČNOST – odlučnost čini razliku između zaglavljenosti u nekom poslu i predanosti tome poslu. Puko „prisiljavanje“ samoga sebe neće biti dovoljno; potrebno je dovesti se u stanje odlučnosti.

6. PRILAGODLJIVOST – budite prilagodljivi. Ako ijedna emocija jamči uspjeh, tada je to sposobnost promjene pristupa. Zapravo svi signali za akciju, samo su poruke koje govore da trebamo biti prilagodljivi. Tokom života naći ćete se u situacijama kojima nećete biti u stanju da upravljate. Vaša sposobnost da budete prilagodljivi po pitanju svojih pravila, značenja koja pridajete situacijama i svojih postupaka dugoročno će odrediti vaš uspjeh ili neuspjeh, a da ne spominjem vašu ličnu radost i ispunjenost.

7. SAMOPOUZDANJE – dosljedno njegujte samopouzdanje. Ako ste ikada nešto uspješno učinili, u stanju ste to ponoviti. Međutim, uz moć vjere, samopouzdani možete biti čak i u okruženjima i situcijama sa kojima se još niste susreli. Zamislite emocije koje zaslužujete i osjetite njihovu izvjesnost umjesto da čekate da se jednoga dana u dalekoj budućnosti spontano pojave.

8. RADOST – radost jača vaše samopoštovanje, čini život zabavnijim i uveseljava ljude koji vas okružuju. Biti radostan ne znači da morate zatvarati oči pred stvarnošću, promatrati svijet kroz ružičaste naočale i odbijati priznati da postoje i izazovi. To znači da ste nevjerovatno inteligentni jer znate da, živeći u stanju ugode i pozitivnog iščekivanja, toliko intenzivnog da osjećaj radosti širite na sve oko sebe, posjedujete moć prevladati bilo koji izazov na koji naiđete.

9. VITALNOST – od presudne je važnosti njegovati svoju vitalnost; ne vodite li brigu o svome zdravlju, mnogo je teže uživati u ostalim emocijama. Suprotno opštem vjerovanju, mirnim sjedenjem ne štedite energiju. Čovjekov se nervni sistem mora kretati da bi posjedovao energiju. Dok se krećete, kiseonik kola kroz vaš sistem, a taj fizički nivo zdravlja stvara emocionalan osjećaj vitalnosti koji vam je potreban da biste izazove pretvarili u prilike.

10. DAVANJE DOPRINOSA – lično ne poznajem dublju emociju od osjećaja davanja doprinosa: osjećaj da ste svojom ličnošću, svojim načinom života duboko i smisleno uticali na druge najveći je životni dar. TAJNA ŽIVOTA JE U DAVANJU.

Toni Robins, “Divovski koraci.”

NAĐI VREMENA

Nađi vremena za rad, rad je cijena uspjeha.
Nađi vremena za razmišljanje, razmišljanje je ključ moći.
Nađi vremena za igru, igra je tajna vječne mladosti.
Nađi vremena za šutnju, šutnja je osnova mudrosti.
Nađi vremena za ljubaznost, ljubaznost otvara put ka sreći.
Nađi vremena za smijeh, smijeh je muzika duše.
Nađi vremena da voliš i budeš voljen, ljubav je privilegija bogova.
Nađi vremena da se osvrneš oko sebe, u samoživosti je dan kratak.

Irska narodna molitva

NE DOLAZITE, ALI AKO VEĆ DOĐETE…


da, naravno da ću biti tu, osim ako nisam napolju.
ne kucajte ako su svjetla pogašena
ili ako čujete glasove ili…
možda čitam Prusta
neka neko proturi Prusta ispod mojih vrata
ili neku od njegovih kostiju za moju čorbu,
…i ne mogu da vam pozajmim novac, a ni
telefon
ili ono što je ostalo od moga auta.
doduše možete dobiti novine od juče,
staru košulju ili sendvič sa salamom
ili prespavati na kauču
ali da ne vrištite noću…
i možete da pričate o sebi
…to mogu podnijeti;
teška vremena sve nas pritišću.

samo što se ja baš i ne trudim da stvorim porodicu
da pošaljem djecu na Harvard
ili da kupim neko lovište,
ne ciljam visoko
samo pokušavam da ostanem živ
barem još malo,
i zato, ako ponekad pokucate na moja vrata
a ja se ne javim
i unutra nema žene,
…možda sam slomio vilicu
i tražim neku žicu
ili lovim leptire po
mojim tapetama,
znači, ako se ne javim
onda se nisam javio, a razlog je
što još nisam spreman da vas ubijem
zavolim, ili prihvatim
…znači da ne želim da razgovaram sa vama
zauzet sam, lud sam, zadovoljan sam
ili možda pletem omču;
i zato, ako su svjetla čak i upaljena
i čujete zvuke disanja
ili molitve ili pjevanja radija
ili kotrljanja kockica
ili kucanja na mašini – odjebite,
nije pravi dan,
nije prava noć,
nije pravi čas;
ne, to nije dokaz neučtivosti,
ja ne želim nikoga da povrijedim, pa čak ni mrava
ali ponekad skupljam dokazni materijal za onu vrstu ljudi
za koju treba ipak malo sortiranja,
a vaše plave oči, recimo da su plave
i vaša kosa, ako je uopšte i imate
ili vaše misli… e oni ne mogu da uđu
sve dok ovu omču ili ne presiječem
ili ne stegnem u čvor
ili dok se ne obrijem staklom
mojih novih ogledala,
sve dok svijet ne nestane
ili se ne otvori
zauvijek.

Čarls Bukovski

Odlomak iz romana „Nije o tebi“, Nataše Blagojević – Ristić

Ivan Mirić je sedeo zavaljen na svojoj senovitoj terasi. Upijao je jutarnje zrake sunca svakom svojom porom. To je bio njegov svakodnevni ritual. Punio se energijom. U ovim trenucima nije razmišljao ni o čemu. Činilo mu se da bi i misli narušile jutarnji mir, da bi otežale protok energije.

Ljutio se Ivan na svakoga ko bi mu prekinuo ove seanse. Nije se ustezao da svoju ljutnju pokaže. Nije se ovaj čovek nikada i ni od čega ustezao. Uzimao je ono što je želeo, odbacivao je nepotrebno. Govorio je sve što mu je dospevalo na jezik, tako da se ni reči ni želje nisu kod njega dugo zadržavale.

Prihvatili su ga ljudi kao takvog. Naučili su da je takav. Kada su mogli, zaobilazili su ga, kada nisu imali izbora, prihvatali su njegova pravila ponašanja. Nisu ga voleli. Nije imao prijatelja. Iskreno govoreći, Ivan ih nije ni želeo. Prijateljstvo je za njega bilo specifična vrsta egzibicionizma, potreba čoveka da prikaže svoje nakićeno „ja“ nekom, nazovi bliskom. Niti je „ja“ bilo „ja“, niti druga osoba može biti bliska, smatrao je Ivan Mirić. Zapravo, on o tome uopšte nije ni mislio, samo bi to tvrdio kada je bilo prilike za tako nešto.

U ljudima je video samo ličnu korist. Ne, nije ona morala biti materijalna, dovoljno je bilo da bude upotrebljiva na bilo koji način. Sva društvena bića su takva upravo iz lične koristi. Tako je odvajkada bilo, tako će uvek i biti. Današnji ljudi pokušavaju da pokažu da su nešto iznad toga, pa se često sami slupaju u svojim nastojanjima. Nerviralo je to Ivana. A kad bi njega nešto nerviralo, postajao bi vrlo agresivan. Nije uspevao da svoj bes kontroliše. Iskreno, reklo bi se da najčešće nije ni pokušavao. Zato je tako rano i otišao u penziju. Osetili su njegov nekontrolu mnogi. Žena je trpela par godina, pa otišla i odvela decu. Smenjivale su se ljubavnice. Oduvek je bio slab prema ženama, iako je sa sigurnošću mogao tvrditi da je svaka od njih osetila njegovu čvrstu ruku. Ta činjenica mu je laskala. Lepo se osećao u tim trenucima svoje nadmoći. I to je bilo iskonsko, još od čopora. Uvek su slabiji morali da se pokore jačima. U svakom pogledu. A najjači su dobijali sve što žele.

I Ivan je zahvaljujući svojoj jačini dobio penziju u godinama u kojima je niko drugi ne bi mogao ni sanjati.

Preispitivao se neko vreme šta će, kako će, gde će, a onda mu je sasvim iznenada iskočila prilika da kupi kuću u ovom zabačenom bosanskom selu. Odmah je znao da je to mogućnost koja se ne propušta.

Dolazio je ovamo par puta, kao mladić, kod rođaka. Zapravo, u susedno selo. Dobro su se provodili tada, sve do prve izdržane kazne. Baš ovde su napravili glupost, sa nekom klinkom. Ništa posebno, ali bili su uhvaćeni. Od tada je obeležen. Ostatak života je proživeo u skladu sa tim pečatom.

Upravo ovde je našao i svoj mir. Kuće su uglavnom bile napuštene. Rat je većinu meštana rasterao. Rasuli su se na sve strane sveta- ko je koga gde imao. Retki su ostali. Još ređi su se vratili. I tih par komšija što je imao nije mu dosađivalo. Brzo su uvideli kakav je, pa su gledali da im se putevi ne ukrštaju bespotrebno. A to je i njemu odgovaralo.

Žmurio je Ivan, zavaljen i potpuno opušten. Ništa nije moglo poremetiti ravnotežu ovoga letnjeg jutra. Topli zraci sunca su se probijali kroz trščani krov terase. Ispred njega se lagano hladila kafa. Pravio je neobične kolutove dima. Svaki put kada bi prineo cigaretu ustima ispuštao je mljackajući zvuk.

Zaškripa ulazna kapija. Nije dozvolio sebi da ga ovaj zvuk poremeti. Začuše se koraci. I dalje ostade miran. Često je to radio svojim komšijama. Pravio se da ne primećuje njihovo prisustvo, pa su ako im nije baš ništa hitno trebalo, odlazili, plašeći se da ga uznemire. Ivan pomisli da će i ovaj put biti tako, ali ga nepoznato, zvonko „dobro jutro“ uveri da greši. Od čuda nije uspeo da odmah otvori oči, a ni da se pridigne. Učini mu se da liči na izvrnutu bubu koja pokušava da se okrene, a zapravo samo bespomoćno mlati nogama.

-Izvinite ako sam Vas uznemirila- nastavi glas.

Ivanu zastade onaj uvučeni dim u grlu, pa se zagrcnu. Poče sav da se trese. Ana mu pritrča, povuče ga napred, da se ispravi ne bi li došao do daha. Ovaj ga dodir dodatno zaprepasti. Kakvo bunilo!

Trebalo mu je vremena da se povrati. Osećao je da čudesna prilika stoji kraj njega i pomno prati svaki njegov pokret.

-Očigledno da jeste!- uspe nekako da izgovori otvarajući oči. Glas mu je trebalo da zvuči ljutito i oštro, ali zbog onog kašlja izgubi svoju boju i postade smešan. To ga još više razljuti i spremi besan pogled, ali se ovaj razbi susrevši se sa Aninim pitomim očima.

- Oprostite, nije mi to bila namera. Došla sam samo da Vam se javim. Videla sam da ima nekoga. Sada smo prve komšije.

Upitno ju je gledao. Nije bio siguran da li je prilika ispred njega stvarna ili ga je prevario san. A ona je nastavila da priča. Čuo je samo glas. Teško mu je bilo da razdvoji njene reči. Kao da su se slepile jedna za drugu. Njegov sluh i njegov um su kasnili za njima, i to poprilično.

- Ovo , preko poljane je moja kuća.-reče pokazujući na oronulu i napuštenu straćaru. On je još čudnije pogleda. Ona se nasmeši. Rasu se neka blagost sa njenih usana.- Mislim, biće moja kuća. –a onda ponovi onu čaroliju sa smeškom- Bila je. I jeste.

„Kakvo je ovo stvorenje i šta mi ovo priča?“, upita se Ivan Mirić. Gledao ju je sa nevericom.

- Pa?- otegnuto se izvuče sa njegovih usana.

Žena se u trenu zbuni, ali ne potraja to dugo.

- Htela sam samo da se upoznamo. Ja sam Ana.

Njena ispružena šaka je hitala ka njegovoj. Odmeri je hladno. Ona je već krenula da je povuče shvatajući na kakvog je čudaka naišla, ali je njegova gruba, čvrsta desnica uhvati i stisnu. Bio je to čudan stisak. Jak. Gromovit. Protresla ju je jeza od njega, kao da je dodirnula prazninu. Pokuša da uhvati pogled svoga sagovornika, ali joj to ne pođe za rukom. Piljio je u njenu pripijenu majicu i njoj postade neprijatno. Požele da što pre nestane.

- Ništa. To bi bilo to. Još jednom, izvinite na smetnji.- izgovori u dahu i okrete se da pođe. Čudak ništa nije izgovarao, a onda je negde na kapiji stiže njegovo promuklo i odsutno „Ivan“. Osvrte se. Nije bila sigurna da li je to bio njegov glas ili joj se samo pričinilo.

- Ivan. Rekoh, zovem se Ivan.- nije bilo prepoznatljive grimase na njegovom licu, niti u njegovom pogledu.

Ana se usiljeno nasmeši i klimnu glavom.

Gledao ju je kako hitrim korakom grabi kroz šljivik. Znao je da želi da se osvrne, da se uveri da nema nikog iza nje. Njegov pogled ju je u stopu pratio.Bio je siguran da ga je osećala i tog a i narednih dana.

HOĆU

Hoću da te ljubim, da prođe
sve loše, što su ti ikada rekli.
I kad po tebe zli mesec opet dođe,
bez straha se mojom ljubavlju prekri.

Hoću da te grlim za svaki onaj put
kad nije imao ko da stane uz tebe
kad ti je neko hladan i sasvim krut
posek'o snove mlade, još pre berbe

Hoću da ljubim sve ožiljke tvoje
svaki, koji su ti mila, ikad zadali
Da te čuvam,od onih što ti setu kroje
i koji su tvoju ljubav večito potkradali

Ratko Petrović

ŽENA JE KAO KNJIGA

Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče.

Naslovni list kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige.

Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepilom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove.
Istina, lažna bjelina koje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je već postala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova.

‘Možda’, misli on u sebi, ‘knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog smiješnog spoljnog omotača.’ I on je tada počinje ovlaš prelistavati, ali on još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude pročitana kako valja. I i tako knjigoljubac biva žrtvom koketarije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.

Kazanova

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 532 korisnika na forumu :: 8 registrovanih, 5 sakrivenih i 519 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Dorcolac, krkalon, milenko crazy north, minmatar34957, samsung, voja64, zlaya011, zziko