Snaga u coveku

24

Snaga u coveku

ČARLS DARVIN

Jutros sam razmišljao o tome kako je došlo do toga da ja, koji volim da pričam i skoro nikada nisam neraspoložen, treba tako u cjelosti da se odreknem svojih predstava o sreći i miru, i svoje samoće. Ipak, vjerujem da je objašnjenje veoma jednostavno i pominjem ga zato što će ti ono dati nadu da ću postepeno postati manji nečovek nego što sam bio tokom pet godina mog putovanja, a mogao bih dodati i ove dvije posljednje godine, za koje se, zbog aktivnog načina na koji su prošle, može reći da su početak mog pravog života, kada je sve moje zadovoljstvo proizlazilo iz onoga što mi je prošlo mislima dok sam se divio pejsažima, putujući kroz divlje pustinje ili veličanstvene šume.
Oprosti mi ovoliku samoživost – predajem ti je zato što mislim da ćeš ti od mene napraviti čovjeka, i ubrzo me naučiti da postoji nešto što će me usrećiti više od stvaranja teorija i skupljanja činjenica u tišini i samoći. Najdraža moja Ema, iskreno se molim da nikad nećeš zažaliti zbog ovog velikog, a dodao bih i veoma dobrog djela koje ćeš učiniti: draga moja buduća ženo, Bog neka te blagoslovi.

Za Emu Vedžvud
20. januar. 1839 god.

Živjeli su srećno i izrodili desetoro djece.

ZAKON PRIVLAČNOSTI - TAJNA

Vječno pitanje stoji pred svakim od nas: možemo li postići sve što poželimo? Oni realni među nama reći će da je to jako teško. Optimisti će pozitivno gledati na stvari i zaklinjati se da je to moguće. Negdje u sredini između zakletih optimista i nauke stoje sljedbenici pokreta proisteklog nakon objavljivanja knjige i polu-dokumentarnog filma “Tajna” (The Secret).

U filmu se pojavljuju brojni naučnici, filozofi i spiritualisti što mu daje dozu ozbiljnosti. Nakon objavljivanja filma i knjige stasao je cijeli pokret koji vjeruje u tzv. Zakon privlačnosti. U najkraćim crtama, Zakon privlačnosti tvrdi da mi u svoj život privlačimo sve ono o čemu razmišljamo. Tojest, cijeli naš život, uključujući zdravlje, uspjeh, finansije itd. nisu ništa drugo do plod našega razmišljanja od prije nekoliko dana ili mjeseci. Donosimo vam odlomak iz knjige u kojem Bob Proktor objašnjava šta je zapravo Tajna.



Proktor: Sigurno se pitate: »Šta je Tajna?« Reći ću vam kako sam je ja shvatio.

Svi mi djelujemo s beskonačnom moći. Svi vodimo živote prema istim zakonima. Prirodni zakoni svemira toliko su precizni da nemamo nikakvih poteškoća kad treba sagraditi svemirski brod, poslati ljude na Mjesec i predvidjeti trenutak spuštanja do u najmanji djelić sekunde.

Gdje god se nalazili, u Indiji, Australiji, na Novom Zelandu, u Štokholmu, Londonu, Torontu, Montrealu ili Njujorku, svi mi radimo s jednom jedinom moći. S jednim zakonom. To je zakon privlačnosti!

Tajna je zakon privlačnosti!

Sve ono što vam se u životu događa vi privlačite u svoj život. Privlačite ga snagom slika u svom umu. Snagom onoga što mislite. Privlačite sve ono o čemu razmišljate. Najveći učitelji koji su ikada živjeli rekli su nam da je zakon pri­vlačnosti najmoćniji zakon Svemira.

Pjesnici poput Viljema Šekspira, Roberta Brauninga i Viljema Blejka govore o tome u svojim pjesmama. Muzičari poput Ludviga fon Betovena izražavaju tu spoznaju u svojoj muzici. Umjetnici poput Leonarda da Vinčija prikazuju je u svojim sli­kama. Veliki mislioci kao što su Sokrat, Platon, Ralf Valdo Emer­son, Pitagora, sir Frensis Bejkon, sir Ajsak Njutn, Johan Volfgang fon Gete i Viktor Igo zapisali su je u svojim djelima i uče­njima. Imena su im besmrtna, a njihov se legendarni uticaj osjeća vijekovima.

Religije poput hinduizma, hermetičkih tradicija, budizma, juda­izma, hrišćanstva i islama te civilizacije poput drevnih Vabilonaca i Egipćana prenijele su taj zakon u svojim spisima i usmenom predanju. Mnogi su ga vijekovima bilježili u svim njegovim oblicima i možemo ga pronaći u drevnim zapisima. Zapisan je u kamenu 3000. godine prije Hrista. Iako su neki ljubomorno ču­vali to znanje, uvijek se moglo otkriti.

Taj je zakon nastao na početku vremena. Oduvijek je postojao i uvijek će postojati.

Taj zakon određuje sveukupni poredak Svemira, svaki trenutak vašeg života i svako pojedino iskustvo koje u životu doživite. Nije važno ko ste i gdje živite. Svemoćni zakon privlačnosti obli­kuje čitavo vaše životno iskustvo, a to čini putem vaših misli. Vi putem vlastitih misli prizivate zakon privlačnosti u djelovanje.

Godine 1912. Čarls Hanel je zakon privlačnosti opisao kao »naj­veći i najtačniji zakon na kojem počiva čitav sistem stvaranja«.

Naučnici su dobro dokumentovali život drevnih Vabilonaca i njihov veliki napredak. Poznato je da su Vabilonci napravili jedno od sedam svjetskih čuda, viseće vrtove Vabilona. Zahvalju­jući svom razumijevanju i primjeni zakona Svemira postali su jedan od najbogatijih naroda u istoriji.



Šta mislite, zašto jedan posto stanovništva zarađuje oko 96 posto ukupno zarađenog novca? Mislite li da je to slučajnost? Tako je to osmišljeno. Ti ljudi nešto znaju. Oni su upoznati s Tajnom, a sada ćete je i vi upoznati.

Ljudi koji u svoj život privlače bogatstvo svjesno se ili nesvjesno koriste Tajnom. Ispredaju misli obilja i bogatstva, ne dopuštajući bilo kojim drugačijim mislima da se ukorijene u njihovoj glavi. Pr­venstveno misle o bogatstvu. Znaju samo za bogatstvo i u njihovim mislima ništa drugo i ne postoji. Bez obzira na to jesu li toga svjesni ili nisu, prevladavajuće misli o bogatstvu i donose im bogatstvo. To je primjer zakona privlačnosti na djelu.

Evo savršenog primjera kojim možemo predstaviti Tajnu i djelova­nje zakona privlačnosti. Možda poznajete ljude koji su nagomi­lali golemo bogatstvo, izgubili ga i za kratko ga vrijeme ponovno stekli. U takvim su slučajevima dominantne misli tih ljudi svjesno ili nesvjesno bile usmjerene na bogatstvo te su ga na taj način i ste­kli. Tada su dopustili da se u njihovom umu ukorijene misli is­punjene strahom i misli o gubitku bogatstva, sve dok te misli o gubitku nisu postale dominantne. Misli o gubitku postale su jače od misli o bogatstvu te su sve izgubili. No, izgubivši sve što su posjedovali, misli o strahu su nestale te su ponovo prevagnule misli o bogatstvu. I bogatstvo im se vratilo.

Zakon reaguje na vaše misli, kakve god one bile.

SERGEJ JESENJIN - ISPOVIJEST HULIGANA



Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, kao sve da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
Zato usput, ko što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene riječi.

„Uvijek” i „ljubljena” i „upamtiću”,
A u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strasti u čovjekovom biću,
Istinu, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna šta je jeza
Odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga breza,
Stvorena za mene i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u sjeti,
Nikad neću da te ljubomorom gušim,
Nikad neću tebe grditi ni kleti.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, kao sve da sanjam,
Kao mnoge druge ljude na toj zemlji.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u sjeti,
Nikad neću da te ljubomorom gušim,
Nikad neću tebe grditi ni kleti.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, kao sve da sanjam,
Kao mnoge druge ljude na toj zemlji.

NEĆU PROTIV DRUGA SVOG


Evo već drugi poziv ide u rat
neki novi mladići idu u rat
i brane zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
i brane more od kopna
i kopno od mora svog.

A ja neću, neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću, neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.

Godište 72. tišina, pustinja
godište 72. rodna je godina
zelenog stola orgije
ubice silnici
godište 72.
rodna je godina.

A ja neću, neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću, neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.

Godište 73. na desno ravnaj se
godište 73. ostav i vrati se
braniš zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
braniš more od kopna
i kopno od mora svog.

A ja neću, neću i neću
neću protiv druga svog
a ja neću, neću i neću
ne mogu protiv naroda mog.


Rade Šerbedžija

O GOLE KOŽE


Jednom se tako naslonila na dovratak,
prekrstila ruke i potražila me dugim,
tajanstvenim pogledom.
Zamislio sam je kako pegla male dečije stvari,
video sam sebe sa novinama otvorenim na sportskoj strani,
i čuo sam radio sa večernjim željama slušalaca…
Znam, nije to idealna slika,
štaviše,
feministkinje bi je rado iscepkale u paramparčad,
ali ja je nisam spomenuo misleći da je idealna.
Nipošto.
Hteo sam da objasnim šta se događalo sa mnom.
Dotad sam devojke,
razmišljajuci o njima,
uglavnom svlačio do gole kože.
U mojim malim noćnim fantazijama bile su postrojene
kao na sistematskom pregledu,
i retko koja je uspela da sačuva na sebi par crnih čarapa,
ili neku sličnu perverznu krpicu.
Ona je bila prva koju sam obukao u nešto…

Prokleta amnezija, sve se zamaglilo kao ogledalo u kupatilu i nikako ne mogu da se setim te haljine. Jedino pamtim da je bila duga. I svilena. I nežna…
I bela?
Dobro, predajem se, i bela. Pa šta?

Đorđe Balašević

OSAMLJENA KRČMA

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni
šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti…
Ne…
Uvek vidim samo jednu osamljenu prošlovekovnu krčmu (negde na šavu ravnice sa
planinom?), okrečenu belo, sa trščanim krovom natučenim na prozore kao kočijaški šešir, okna tinjaju
narandžasto, u toj viziji je večita noć, i verovatno mi se šuma (preteći navaljena na stražnji bedem),
zato čini tako crna i neprohodna, kao da se ni po danu niko ne bi usudio u nju?
Obronak je strm, uspravan maltene, jedino se nepresušni tanani dim povremeno usudi da se
uzvere uz njega, ali i on posustane daleko od vrha, pa zastane, ukosi, zalomi potpuno levo ili desno
pokušavajući da na prevaru bar zaobiđe planinu, no, i tu se očas zaplete u guste stoletne krošnje, i
ostane da visi, sušeći se od mesečine, kao ukras na novogodišnjoj jelki…
Čudni drumovi uviru u to Raskršće? Svi kao da vode Nekud, ni za jedan ne bih rekao da stiže
Odkuda, možda zato namernici mahom izgledaju kao da odlaze, kao da ih nema koji se vraćaju s puta?
Nema, uostalom, ni putokaza, nikakvih znakova po kojima bih bliže odredio to mesto, znam jedino da
je Krčma udaljena od Svega taman toliko da te sumrak uvek tu zadesi, i da sledećeg jutra moraš ustati
na prstima, da ne probudiš petlove, jer samo tako možeš dospeti da pre večeri začuješ lavež, i spaziš
tornjeve u daljini…
Prostorija je obično puna šarolikog sveta, koji kao da pristiže iz raznih epoha, brkaju se kubure
i helebarde, mundiri i krinoline, sve to pomalo podseća na bife holivudskog studija u kom se
istovremeno snimaju četiri spektakla, ali neprimereno je tiho, nekim čudom, i, ne samo da ne
razaznajem reci, nego ni jezike na kom su izgovorene?
Krčmarica se žustro promeće, dobroćudni klopavi pas njuška oko onih koji mu dopuštaju,
ušunja se, tu i tamo, starac u rubaški, sa sekiricom zadenutom za kožni pojas, i obazrivo ubaci par
cepanica u kamin, ali očekivana larma svejedno izostaje? Da li se U To Vreme živelo tiše, da li su svi
premoreni od celodnevnog truckanja, ili ih ja jednostavno svaki put zateknem baš u zatišju između
večere i počinka, nije ni tako važno…
Štaviše, bar mogu mirnije da ih zagledam…
Gazda je, na primer, prilično oznojan, kao i svi Vredni, mada na njegovom čelu (kao i kod
svih Vrednih), ima i rezervnih bora u koje bi se graške znoja mogle sasvim komotno rasporediti.
Doduše, vrlo je moguće i da se vlasnik krčme na takvom mestu znoji iz stotinu drugih razloga?
Krčmarica, recimo, za svakog Husara koji naiđe otkopča po jedno presvučeno dugme na sve tešnjoj
platnenoj bluzi, a večeras su ih tu čak trojica? Jedan od njih, onaj sa kudeljnim brkovima i dve zlatne
pruge na rukavu, posle svake čaše sve više je okrenut ka njoj, a sve manje ka svojim pajtašima za
stolom, možda je baš u bokalu koji Gazda upravo toči i ona kap koja će se preliti?
Starac Sa Sekiricom, zatim, radi sve i svašta za tanjir čorbe i komad pite sa suvim grožđem, ali
on odavno ne pomišlja da bi išta mogao steći, jedina mu je briga da ne izgubi i to malo što ima. Čiča
jedini zna da Krčmara vidno uznemiruje i prisustvo Konjokradice Sa Zlatnim Zubom, puno su njih
dvojica već trgovali, a par vrsnih vučnih dorata u inat je baš odjutros u štali. Da li su vojnici zaista tu
samo u prolazu, ili se nešto kuva? Na to pomišlja i Lopov, nema sumnje, ali on je pribran i naoko
nezainteresovan (kako to i priliči dobrim lopovima), no, crne uljane okice svaki put iskoriste dim
keramičke lule da provere jesu li husarske sablje još na vešalici, da još jednom trasiraju najkraći put do
vrata, i da usput drsko namignu buckastoj seljančici, koja izviruje kao tekunica iza muževljevih
ramena…
Taj Seljak je od svoje ćurkaste ženice očinski stariji. Svečano somotsko odelo sašiveno je
solidno, “da potraje”, pre dobrih dvadesetak godina, a izgleda da nije mnogo više puta ni oblačeno?
Tek povremeno on svoj bistri čestiti pogled skrene ka Cvikcrašu (jedinoj pričalici za stolom), a onda
ga ponovo vrati na kamin, kao da želi da na žeravici otopi brige koje su se za njega nahvatale? Muči li
ga velika suša, parnica oko međe sa rođenim bratom, ili šlajpik pun para za kupovinu vola na
sutrašnjem vašaru, ne dospevam da pogodim? Onaj Cvikeraš mi uporno skreće pažnju na sebe
iskašljavajući se u ogromnu kariranu maramicu, neuverljivo, bez dovoljno “danfa”, onako kako to
uostalom i čine oni koji baš i nisu jako bolesni, a duboko su ubeđeni da jesu…
Taj čovečuljak mogao bi biti neki činovnik, notar ili učitelj, ali, šta bio da bio, očito je da traga
za službom više no što služba traga za njim? Iskrzana kožna torba, sklupčana kraj njegovih nogu kao
umoran pas, mnogo bolje prepoznaje svet sa krovova diližansi, i nesumnjivo da jedva čeka nastavak
putovanja? Citirajući nešto iz kožne knjižice (od koje je u čitavoj gostionici izlizaniji jedino njegov
smeđi žaketić?), on se zalud udvara radoznaloj popovskoj kćeri kojoj oči plove oko glave kao zlatne
ribice, dok njen Papa (uspavan lepetom krila jata pečenih pataka u svojoj velikoj bibi), drema između
njih dvoje tako vešto i mimikrično, da to pod prevrtljivim svetlom petrolejke deluje kao preslišavanje
nedeljne propovedi, ili, još bolje, kao jedna smerna večernja molitvica koju ne bi bilo pristojno
prekinuti…
To ipak nije razlog što par putujućih glumata tako bešumno vesla drvenim kašikama. Oni
jednostavno nastoje da ostanu neprimećeni, znajući da se komedijašima ne dešava ništa dobro kad ih
primete van pozornice. Ona je lepa (ulogu kraljice igra bez previše šminke), i vidi se da ga zaljubljeno
voli, a on je i Pesnik i Fakir, i Žongler i Smehotvorac, ali je ne bi umeo odbraniti od grubosti. Srećom,
masivni potporni direk ih delimično skriva od grupe raspojasanih svinjarskih trgovaca, zaokupljenih
turnirom u prostačenju, na kom je glavna nagrada naklonost Tri Vesele Gospojice Koje Očito Ne
Putuju Da Se Zakaluđere, i tako redom, kao uhoda, zavirujem od stola do hoklice, od lika do siluete,
od žene do muškarca, pa sve nanovo…
Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ah naše Porodično Stablo vidim samo kao
mladicu na obodu Velike Šume…
Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i
Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne…
I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje
embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan i ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i
tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mojih mladeža?
Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak?
Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno?
Ne…
Brinem jedino da nije bio podlac?
Palikuća?
Bratoubica?
Ili je bio neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve…
Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi…
I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku…
Kada mu je umoran zakucao na Nebo…

Đorđe Balašević

O NOSEVIMA

Drage kolege, šta bismo znali o svijetu bez noseva?

Uvjeravam vas da ne bismo znali ništa!

Nosevi nas povezuju sa nevidljivim svijetom. Obavještavaju nas o zdravim i nezdravim stvarima. Kažu da li je postelja čista i da li je supa vrela. Daruju nam miris jutra i dolazeće oluje. Ujedinjuju nas sa prirodom.

Nosevi se, naime, često porede sa biljkama: svi znamo za baburast, paprikast ili krompirast nos.

Ljudski nosevi se kao most pružaju prema svijetu životinja. Čuli ste o orlovskom, pačjem, surlastom nosu.

Mnogi nesrećni mladić je prozvan tukan, jednorog, nosorog.

Nos nas povezuje i sa godišnjim dobima. On nam donosi miris februarskog mraza i junskih lipa. Vonj paprika na plotni je heraldički simbol avgusta.

Nos je vrsta alatke. Ljudi se pitaju: može li se tim nosem otvoriti konzerva? Često ga porede sa ašovom, sjekirom, sjekačem.

To je i muzički instrument, sličan trubi, fagotu, trombonu. On je zloglasni rezonator hrkanja i zato omrznut među cimerima.

Nos određuje boju glasa, on je blagoslov pjevača i prokletstvo unjkavih.

Ljudi osjećaju miris čak i društvenih odnosa. Znam za „miris novca“ i „miris sirotinje“.

On dočarava lice majke zemlje, podsjećajući i na gorde planinske litice i speleološke ponore.

Nos je lavirint, gdje svjetlo i vazduh sreću mrak ždrijela. On omogućava život. Ne zaboravite da nam nos daruje dah prije nego što će nam pokloniti miris.

Kao tema, nos je oduvijek inspirisao mudrace. Paskal je vjerova da bi lice svijeta bilo drugačije da je Kleopatrin nos bio kraći. Koliko god plakao, svako se na kraju usekne – našalio se Hajne. Volter je rekao da su svi ljudi rođeni sa deset prsta i nosem a niko sa znanjem o Bogu.

Kopanje nosa odaje vječitu nedoraslost i demaskira pretenziju finoće.

Tiho de Brahe imao je zlatni nos.

Kao i uvo, on može biti ukrašen minđušom.

Drage kolege, svi ste vidjeli kako šetač bezuspješno vuče psa, a pas se ne miče dok ne dovrši priču koju mu pripovijeda neki miris ukraj puta.

Nos priča priče.

Taj vrhovni budilac sjećanja još pamti mirise tavana i podruma roditeljske kuće.

Nos je presto za cviker.

Pariski i kelnski proizvođači parfema veliki su prijatelji ljudske duše.

Nos nam daruje mirise bosioka, kafe i kore limuna.

Grci, Jevreji i drugi stari narodi vjerovali su da bogovi, kao i mi, vole miris roštilja. Ti antički bogovi su nosevima – nesumnjivo divnim – primali žrtve paljenice.

Prosjaci pokušavaju da se nasite ispred restorana, razdraženo udišući mirise supe, gulaša, pečenja.

Eskimi se ljube nosem.

On je krhak i osjetljiv a dječaci tu finu stvar vole da razbiju.

- Udri ga u nos – viču – oči će mu se napuniti krvlju. Poslije nije nizašta!

Legenda kaže da je Napoleonov tobdžija odbio Sfingi nos jer je bio previše savršen.

Mnogi ljudi su nezadovoljni svojim nosevima. Vizionari sanjaju o trampi noseva. Ili, čak, berzi noseva koju bi kontrolisala Istočnoindijska kompanija sa svojim centrima u Londonu i Amsterdamu.

- Svako lice s nosom – lijepo – govorio je moj djed.

Za noseve se može reći što i za konje: dobrom nosu hiljadu mana. Rđavom jedna – ne valja.

Drage kolege, inspirisane kolege – slijedite svoj nos!



* Predavanje Nikole Tesle, 3. decembar 1875. godine. *

Hvala Brano za postove... smešak

ZABRANJENO JE


Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.

Zabranjeno je ne smijati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha
da ostvariš svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumjeti sve što ste zajedno proživjeli,
i zvati ih samo onda kad su neophodni.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živjeti svaki dan do posljednjeg daha.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš njegov osmijeh i oči,
a sve samo zato što je on izabrao drugačiji put od tvog,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost
i zamijeniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge
misliti da je njihov život vrijedniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumjeti da je život ono što daje,
a takođe i ono što uzima.

Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živjeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvijek možemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svijet ne bi bio isti.

Pablo Neruda

NOVAC NE MOŽE KUPITI…

Sreću na licu nekoga kome si dala poklon.

Uživanje s prijateljicom koju baš dugo nisi vidjela.

Rečenicu: “Zdrava si!” iz usta tvog doktora.

Kad uspiješ u nečemu za šta su te uvjeravali da si nesposobna.

Osluškivanje kucanja njegovog srca.

Miris čiste posteljine nakon tuširanja i napornog dana.

Kad se neko počne smijati od srca pa i tebe nasmije.

Piškenje u kadi.

Kad ugledaš zaljubljene starce.

Bosonogo hodanje po mokroj travi i blatu.

Kad te neko počeše po leđima tačno gdje treba.

Pucketanje vatre u hladnoj noći.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1006 korisnika na forumu :: 48 registrovanih, 4 sakrivenih i 954 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., ajo baba, amaterSRB, Apok, Boris90, brundo65, bufanje, dankisha, Dejan84, Dežurni pod palubom, djordje92sm, FileFinder, FOX, HrcAk47, hyla, ivica976, Još malo pa deda, kaptain, Komentator, krlebgd77, Kubovac, Leonov, Marko Marković, mercedesamg, miodrag, Mlav, mrav pesadinac, Ne doznajem se u oružje, nenad81, niksa517, opt1, pceklic, Petar35, Polemarchoi, procesor, proka89, Rakenica, raskoljnikov, Ripanjac, RiV, Romibrat, Sale1423, Skakac7, Snorks, stegonosa, Toni, Tragač, VladaNS1978