Snaga u coveku

23

Snaga u coveku

KAKO FUNKCIONIŠE LJUBAV

Osjećanja su pojave koje se zbivaju u nama i koje se zbog toga spolja ne mogu vidjeti. Kada nekoga volimo, mi znamo da je naša ljubav istinita jer je osjećamo, ali druga osoba ne može imati neposredno saznanje da je volimo. O tome da je volimo, osoba mora zaključiti na osnovu posrednih signala: onoga što joj kažemo i kako se ponašamo. Pa ni onda kada postoje svi ti posredni pokazatelji da postoji osjećanje ljubavi osoba ne može biti sigurna da ljubav zaista postoji, zato što svi ti signali mogu biti lažni. Poznato je da se neko može dobro pretvarati da voli nekoga drugoga iako ga, u stvarnosti, ne voli.

Iz tih razloga ljubav i povjerenje jesu povezani. Kada nam neko kaže da nas voli, mi mu vjerujemo da je tako, naročito ako nema nikakvih signala koji ukazuju da to nije tako. Kada drugome kažemo da ga volimo, očekujemo da nam veruje da je to zaista tako.

Ali i onda kada smo potpuno sigurni da nas drugi voli, kada vjerujemo da to jeste zaista ljubav, ne znamo da li će nas ta osoba voljeti i u budućnosti. Da li će nas voljeti i za godinu dana, za pet ili petnaest godina? I zato je za odnos ljubavi koji postoji u sadašnjosti važno i to da vjerujemo da će nas drugi voljeti i u budućnosti. Povjerenje u stabilnost i trajnost ljubavi druge osobe je veoma važno u svakom ljubavnom odnosu.

Koliko je ovo poverenje veoma važno osjećanje vidimo u onim slučajevima u kojima jedan od partnera ne vjeruje, odnosno sumnja u ljubavnu vjernost svog partnera. Tada se pojavljuje osjećanje ljubomore koje snažno nagriza i destabilizuje sam temelj nečijeg odnosa ljubavi. Ljubomorna osoba teško može razvijati i graditi odnos sa partnerom upravo zbog toga što se neprestano bavi samim temeljem ovog odnosa.

Isto tako i ona osoba koja vjeruje da je partner voli u sadašnjosti, ali koja se plaši da bi on uskoro mogao da prestane da je voli, živi u stalnoj strijepnji. I ova osoba je preokupirana pitanjem opstanka svog odnosa ili braka, tako da se ni ona ne može posvetiti razvoju i izgradnji odnosa. Kao i ljubomorna osoba, i ova je stalno na početku.

Da bi ljudi mogli da zaključe da ih neko zaista voli, moraju imati takvo iskustvo u svom ranijem životu. Tu na prvom mjestu dolazi roditeljska ljubav kojom roditelji poručuju djetetu da ono jeste vrijedno ljudsko biće koje zaslužuje ljubav. Važna su i rana ljubavna iskustva, naročito zaljubljivanja u periodu puberteta. Kada nekoga volimo, kada mu pokazujemo ljubav mi mu poručujemo da je ona ili on za nas vrijedno ljudsko biće. Zbog toga oni koji nisu dobili ljubav u djetinjstvu mogu pogrešno misliti da je nisu dobili jer je nisu zaslužili. I zato je veoma važno pokazati našoj djeci da ih volimo i prihvatamo.

Dr Zoran Milivojević

IVO ANDRIĆ O SEBI


Ne spadam među ljude koji ne vole da rade; u očima lijenih ljudi izgledam čak i vrlo vrijedan čovjek. Ne, nisam od onih što gube dane u neradu, ali u mom radu ima jedan težak nedostatak. Ja ne umijem da rasporedim poslove po stepenu njihove važnosti i neću to, izgleda, nikad ni naučiti. Za jedno poslovno pismo ili kratak odgovor na neku nevažnu anketu meni je potreban isti napor, isti utrošak vremena, snage i živaca kao i za pet strana jedne pripovijetke na kojoj radim već mjesecima. Svaki i najmanji događaj odvoji me od onog što je moj glavni posao, jer nemam dovoljno snage i odlučnosti da ostanem kraj njega i da se oduprem onom što je sporedno. Tako se svaki čas dešava da iznevjerim ono što je glavno za ono što je sporedno. Ponekad me grize savjest zbog toga, ali time stvar ne biva ni malo bolja, jer kod ljudi kao što sam ja, griža savjesti ma koliko da je bolna, nije dovoljno uvijek iskrena i duboka, i naročito ne povlači za sobom tvrde odluke i stvarne promjene na bolje. Vidim da to ne valja, ali ponavljam uvijek istu grešku i uvijek se u sebi jedem zbog nje. A škodi mi mnogo sve to zajedno.

ŠTA JE PROSVJETLJENJE?

Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana naišao je neki stranac.

»Imaš malo sitniša?« promrmljao je prosjak, automatski ispruživši staru bejzbolsku kapu.

»Nemam ništa«, odgovorio je stranac. Tada ga je upitao:

»Na čemu to sjediš?«

»Ni na čemu«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sjedim na njoj otkako pamtim.«

»Jesi li ikada zavirio u nju?« upita ga stranac.

»Nisam«, odgovori prosjak. »A i čemu? Ničega nema u njoj.«

»Ipak, pogledaj unutra«, bio je uporan stranac. Prosjak je uspio odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.

Ja sam taj stranac koji vam nema šta dati, koji vam kaže da se zagledate u vlastitu unutrašnjost. Ne u unutrašnjost bilo koje kutije, kao u ovoj paraboli, nego u unutrašnjost onoga što vam je najbliže: u vlastitu unutrašnjost.

»Ali, ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.

Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo – radost Bića koja zrači te duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posljedica te radosti, prosjaci su, makar imali materijalna bogatstva. Oni u vanjskom svijetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, ondje traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo da obuhvata sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svijet može pružiti.

Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nadljudskog dostignuća, a egu se sviđa da tako i ostane. A prosvjetljenje je jednostavno prirodno stanje proživljene stopljenosti s Bićem. To je stanje povezanosti s nečim neizmjernim i neuništivim, nečim što ste, gotovo paradoksalno, u suštini vi sami, a ipak je mnogo veće od vas.

To je pronalaženje vlastite istinske prirode s druge strane imena i oblika. Ako niste sposobni osjetiti tu povezanost, u vama se budi privid odvojenosti od samog sebe te od svijeta koji vas okružuje. Tada sebe svjesno ili nesvjesno shvatate kao izdvojenu česticu. Javlja se strah, a vanjski i unutrapšnji sukobi postaju redovna pojava.

Sviđa mi se Budina jednostavna definicija prosvjetljenja kao »okončanja patnje«. U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno, kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali, što preostaje, ako više nema patnje? Buda o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um ne može pretvoriti u nešto u što bi povjerovao ili u nekakvo nadljudsko dostignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće dostići. Usprkos tome što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje rezervirano za Budu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.



Biće je vječan, uvijek prisutan, jedan jedini život s druge strane mnoštva životnih oblika što su podvrgnuti rađanju i smrti. Međutim, Biće se ne nalazi samo s one strane oblika, nego takođe duboko unutar svakog oblika, kao njegova najskrivenija, nevidljiva i neuništiva suština. To znači da vam je Biće dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda.

No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti. Spoznaćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće

možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti. Ponovno postizanje svjesnosti o Biću i prebivanje u tom stanju »osjećajne spoznaje« je – prosvjetljenje.

------------------------------------------------------------------------------------------------

“Gdje trebam tražiti prosvjetljenje?”
“Ovdje.”
“Kad će se dogoditi?”
“Upravo se sada događa.”
“A zašto ga ne osjećam?”
“Zato jer ne gledaš.”
“A šta da gledam?”
“Ništa. Dovoljno je da gledaš.”
“U šta?”
“U bilo šta na čemu počivaju tvoje oči.”
“Moram li to gledati na poseban način?”
“Ne. Dovoljno je na običan način.”
“Pa zar ne gledam uvijek na običan način?”
“Ne.”
“Zašto ne?”
“Zato, jer da gledaš morao bi sav biti ovdje. A ti si uglavnom negdje drugdje.”
Ekhart Tol
-------------------------------------------------------------------------------------------

KA PROSVJETLJENJU


Mladi student bio je poznat po svom posebnom žaru. On je meditirao i dan i noć, i nije prekidao tu svoju praksu ni da bi jeo ili spavao.

Tako je on vremenom postajao sve mršaviji i iscrpljeniji.

Učitelj ga jednog dana pozva k sebi i posavjetova ga da malo uspori i da ne zahtijeva previše od sebe. No učenik za to nije htio ni da čuje.

“Ali zbog čega se tako žuriš?” – upita ga Učitelj

“Ja stremim ka Prosvjetljenju.” – reče Učenik. “I nemam vremena za gubljenje.”

“A otkud znaš, da Prosvjetljenje ide ispred tebe i da ti moraš da ga juriš?“ – zapita ga Učitelj. “Možda se, naprotiv, Prosvjetljenje nalazi iza tebe, a ti ne moraš ništa drugo da radiš osim da mirno stojiš u mjestu i čekaš.”

A GDJE TI JE OSMIJEH? - Savremena priča za ozbiljne ljude

Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluvo selo. Gluvo, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluvi, već zato što su bili gluvi za ostatak svijeta.

Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena porodica. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge.

U njihovom govoru nisu postojale riječi kao: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima. Stanovnici tog sela rađali su se sa osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, sa usana im nije silazio taj široki osmijeh.

Muževi su im bili muževni, a žene – ženstvene. Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku. Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih. I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.

I stari i mladi, živjeli su u harmoniji sa Prirodom. Naveče bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama. Svako bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao sa njom. Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima. I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.

Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek i reče:
- Ja sam učitelj.

Svi se ljudi obradovaše pridošlici. I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu sa nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.

Učitelj je započeo sa svojim učenjem. No kako je vrijeme teklo, svi su počeli primjećivati kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjena sa nekom drugom djecom. Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih. Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli.

Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih. Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta.

Prošlo je nekoliko godina. Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio. Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom. Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima. Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka. Svako od njih izgubio je svoju zvijezdu na nebu.

Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjuteri, mobilni telefoni, iznikle auto-garaže. Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote.

A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, posmatrao je sve to sa ponosom i pomislio: U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPIO DA PRIKLJUČIM OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI.

Šalva Amonašvili

PRIČA JEDNE UČITELJICE

Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.

Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”

U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”

U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”

U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”

Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.

Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla
da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:

“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”

Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na
kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.

Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:

“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”

Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:

“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”

- Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?

- Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe! Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, ali isto tako sigurno?

A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

Meša Selimović – odlomak iz “Derviš i smrt” o Bosni.

ČOVJEK S BOLOM

U njegovoj glavi godinama su živjela dva bola, bol za srećom i bol koja ga je povremeno odnosila u drugi svijet, dalek, ružan i samotan.

Nekada, davno kada se Bol pojavila prvi put i donijela mu odvajanje od svega što je tada činilo njegov život, mislio je da je to nekakva slučajna i prolazna dogodovština. Nije ni pomišljao koliko će godina nositi u sebi tu sliku kada je prvi put otišao na čas koji za njega nije nikada počeo.

Profesor je ulazio na vrata kada je kroz njegovu svijest projurila nezadrživa navala piska sličnog lokomotivi koji je pamtio iz ranog djetinjstva kada je Ćiro prolazio našim gradom. Svi su se istog trena skupili kraj njega, a on je skamenjen od Bola ležao na zemlji i gurao glavu među noge nastojeći ga smanjiti.

Od tog trenutka jedini njegov zadatak je bio pobjeći od Bola. Polako je počeo da shvata šta mu se dešava. Išao je sa ljudima koje je volio do ljudi koji su mu pričali razne priče koje nije razumio, niti uopšte htio da čuje.

Nije se više mogao družiti sa likovima koji su ostali u njegovj glavi kao drage slike. Nije više mogao da jednoj lijepoj, suncem obasjanoj slici djevojke koja je u njemu izazivala milion malih nemira, slatkih kao šećerni pilići kod Mehija, dozvoli da ga dotakne.

Vrijeme je prolazilo i on se polako navikavao na stalni bol. Rekli su mu da taj bol neće nikada proći i da mora da se nastavi dalje sa Životom. Pitao se ponekad šta je to u stvari Život za njega? Koliko može da on da nekome i nečemu, a koliko smije da primi.

Nastavio se kretati kao prije, dok Boli nije bilo, mirno i redovno. Nije više išao u školu kao svi ostali. Dovoljno je bilo da nešto kaže i profesori su mu govorili da je to u redu i da sjedne, sa se previše ne napreže.

Ostala djeca su polako počela da ga gledaju drugačije, nisu ga gađala loptom i nisu mu se smijala kad učini nešto neobično.

Kod kuće je zato znao satima da sjedi uz svoj sto i plače. Mlađi brat ga je tada milovao po glavi i ništa nije govorio.

Život je tekao po nekoj ustaljenoj putanji i svi su se polako navikli na Njega drugačijeg. Nije ga niko tjerao ni na šta, nisu ga više ni izazivali zbog novog izgleda, obrijane glave i savijenih ramena koje je bol nosio sa sobom.

Svi su se navikli na njega, a on je samom sebi dao u zadatak da izbriše slike iz glave. Izbrisao je i Nju. To mu je bilo najteže. Danima ju je brisao, a ona se opet pojavljivala, jasna i vedra kao da je malo prije nije ni izbrisao. Pričala mu je čudne priče o ljubavi koja ne poznaje talase na kojima lebdi i poljupcima koji se šalju i primaju preko zvijezda padalica. Slika mu je pričala te priče i onda kada je vlasnica slike prošla kraj njega sa djetetom u kolicima i toplo mu se nasmijala.

Nije je mogao izbrisati Sliku i onda se prestao i truditi, tako da su mu se Njena Slika i Bol smjenjivali u glavi kao noć i dan. Nikome nije rekao za te svoje trenutke. Doktori su se čudili koliko je njegova volja za životom jaka i koliko je smiren i staložen…

Prolazili su dani, dolazile i prolazile nevolje i njemu i njegovim najdražim. Stario je a da to niko nije mogao objasniti kako. Davno je trebala prevladati Bol.

Doživio je Smrti najdražih, ostao je sam. Pred njim su bili samo dječaci njegovog brata koji je nastradao tragično nakon očeve i majčine smrti.

Opet je on bio Mir i Snaga, a ne onaj kojim vlada Bol. Dječaci su odrastali i svi tragovi prošlosti su nestajali u novim naletima Života.

Postepeno su vremena Bola počela da traju tako dugo da se njegov pogled navikao na nepostojanje slika. Njegov dugogodišnji drug, Bol je postajao sve jači i jači.

I dalje je nastavio da se kotrlja sa svojim nepostojećim krugovima i radi uobičajene poslove, ali su mu zabranili da vozi bicikl i to mu je jako nedostajalo.

Dani su proticali, jutra su svitala dočekana sa sve većom boli, nenasmijana i kišna.

Odlučio je da otjera Bol! Sjedio je satima pred kućom i gledao u sunce, zamišljao Njenu sliku, dozivo je i svim svojim bićem, kao plaštom pokrivao da bi je zaštitio od nestajanja.

Jednog sunčanog jutra Njena Slika mu se pojavila tako jasna i vedra. Otvorio je oči koliko je više mogao i Slika je zauvijek ostala u njegovom hladnom i konačno sretnom pogledu…

SEDAM

Bila jednom izvan grada jedna kućica, gotovo straćara. Ispred nje se nalazila malena radionica s nekoliko mašina i alata, dvije sobe, kuhinjom i skromno opremljenom kupaonicom pozada…

Ipak, Žoakin se nije žalio. U posljednje dvije godine tesarska radionica “Sedam” postala je poznata u selu i zarađivao je dovoljno novca da ne mora dirati u svoju skromnu ušteđevinu.

Tog jutra, kao i svakog jutra, digao se u pola sedam kako bi gledao izlazak Sunca. Uz sve to nije uspio doći do jezera. Putem, na nekih dvjesto metara od kuće, naišao je na ranjeno i izmučeno tijelo mladića.

Brzo je kleknuo i približio uho mladićevim prsima. .. Slabo, negdje u dubini, jedno se srce borilo da održi ono malo života koje je ostalo u tom prljavom tijelu koje je zaudaralo na krv, blato i alkohol.

Žoakin je otišao potražiti tačke, u koje je utovario mladića. Kad je došao kući, ispružio je tijelo na krevet, izrezao iznošenu odjeću i pomno ga oprao vodom, sapunom i alkoholom. Momak, osim što je bio pijan, bio je divljački izudaran. Imao je posjekline na rukama i leđima, a desna mu je noga bila slomljena.

Tokom iduća dva dana čitav se Žoakinov život vrtio oko zdravlja njegovog zahvalnog gosta: liječio je i previjao njegove rane, podvezao njegovu nogu i hranio mladića pilećom supom. Kad se mladić probudio, Žoakin je bio uz njega gledajući ga pun nježnosti i zabrinutosti.

“Kako si?” upitao je Žoakin.

“Dobro.. . Mislim”, odgovorio je mladić gledajući svoje čisto i izliječeno tijelo. “Ko me izliječio?”

“Ja.”

“Zašto?”

“Zato što si bio ozlijeđen.”

“Samo zato?”

“Ne, i zato što trebam pomoćnika.”

I obojica su se od srca nasmijala.

Dobro uhranjen, naspavan i trijezan, Manuel, kako se mladić zvao, odmah je povratio snagu. Žoakin ga je pokušavao naučiti poslu, a Manuel je pokušavao izbjegavati posao koliko god je mogao. Žoakin je neprestano pokušavao utuviti u tu glavu iskvarenu razuzdanim životom prednosti dobrog posla, dobra imena i časna života. Uvijek se činilo da Manuel shvata, ali dva sata ili dva dana nakon toga opet bi zaspao ili bi zaboravio obaviti zadatak koji mu je Žoakin povjerio.

Prošli su mjeseci i Manuel se potpuno opravio. Žoakin je dodijelio Manuelu glavnu sobu, udio u poslu i pravo da se prvi kupa u zamjenu za mladićevo obećanje da će se posvetiti radu.

Jedne noći, dok je Žoakin spavao, Manuel je odlučio da je šest mjeseci apstinencije bilo dosta i pomislio da mu jedna čašica pića u selu neće naškoditi. Za slučaj da se Žoakin noću probudi, zaključao je vrata iznutra i izašao kroz prozor ostavivši upaljenu svijeću da izgleda kao da je ondje. Nakon prve čaše došla je druga, a nakon nje treća, pa četvrta i još mnoge druge…

Pjevao je sa svojim drugovima u pijanstvu kad su ispred vrata bara prošli vatrogasci uz zvuk sirene. Manuel nije povezivao taj događaj s onim što se zbivalo dok idućeg jutra nije teturajući došao kući i ugledao okupljenu gomilu na ulici…

Samo pokoji zid, neke mašine i alati spasili su se od požara. Sve drugo uništila je vatra. Od Žoakina su našli samo četiri-pet nagorjelih kostiju, koje su pokopali na groblju ispod ploče na koju je Manuel isklesao sljedeći epitaf:

“Učiniću to, Žoakine, učiniću to!”

Uz mnogo truda Manuel je ponovno sagradio tesarsku radionicu. Bio je lijen, ali sposoban, i ono što je naučio od Žoakina bilo je dovoljno da spasi posao. Uvijek je imao osjećaj da ga Žoakin odnekud posmatra i sokoli. Manuel bi ga se sjetio pri svakom bitnom događaju: na vjenčanju, pri rođenju prvoga djeteta, kupovini prvog auta…

Petsto kilometara odande Žoakin, živ i zdrav, pitao se je li bilo ispravno lagati, varati i zapaliti onu tako lijepu kuću samo zato da spasi mladića. Odgovorio je sam sebi da jest i nasmijao se pri samoj pomisli kako je seoska policija zamijenila svinjske kosti s ljudskima…

Njegova nova tesarska radionica bila je malo skromnija od prijašnje, ali već je bila poznata u selu. Zvala se “Osam”.

Horhe Bukaj

Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno.
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:

“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovori:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?”
Evo, vidi:

“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova, a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionisati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće! I ovo je samo standardni model?”
Pa se ponovo obrati Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.

“Ne želim to!”, protestvovao je Bog. “Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago. Kad se razboli, sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno.”
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.

“Bože, kako si je napravio taku meku?”

“Jeste, mekana je”, reče Bog, “ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”

“A može li misliti?” pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i sarađivati i dogovarati se.”

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju…, pa dotače ženino lice.

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju…”

“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, čemu služi?” upita Anđeo.

I Bog kaže:

“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”

To je istina! Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje. Ona se smije, kad želi vrisnuti. Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je srećna i smješka se kad je nervozna. Bori se za ono u šta vjeruje. Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju porodicu. Ona prati prijateljicu ljekaru, zato što se ova boji. I žena voli bez granica…
Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Srećna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje. Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe. Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila. Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.

“ALI….”, Bog će zabrinuto:

“IMA JEDNA GREŠKA KOD ŽENE… i ne znam kako da je ispravim…

ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI!

STRES I MEDITACIJA


Stres je najmasovniji zdravstveni problem savremenog doba i ima veoma jednostavno rješenje. Samo treba sjesti, prekrstiti noge, okrenuti dlanove nagore, zatvoriti oči i duboko disati. I to je to.

Pitanje stresa nije novijeg datuma, već je ugrađeno u ljudski genetski materijal iz preistorijskih vremena. U suštini stres nije ništa drugo nego drevna naredba ljudskom tijelu koja mu je govorila: sad je u pitanju život ili smrt – bježi ili se bori!

U takvim situacijama dešava se hemijska reakcija u mozgu: munjevitom brzinom iz mozga pristižu hormoni koji funkcionišu kao okidači za lučenje adrenalina i kortizola. Potom nastupa opšta odbrambena reakcija tijela: jetra izbacuje rezerve šećera preko kojih mišići i mozak dobijaju dodatnu energiju. Srce ubrzava rad, krvni pritisak raste, a učestalost disanja se povećava, čime se tijelu obezbjeđuje veća količina neophodnog kiseonika. Istovremeno se aktiviraju različiti zaštitni mehanizmi. Krv se brže zgrušava u stanjima stresa, čime se za slučaj ozbiljnije povrede sprečava njeno prebrzo izlivanje iz tijela. Obilno lučenje znojnih žlijezda sprečava pregrijavanje organizma. Endorfini, hormoni zaduženi za smanjenje osjećaja bola naglo povećavaju koncentraciju u krvi, da bi se smanjila osjetljivost na bol i da ostala čula ne bi izgubila na oštrini.

Ovaj mehanizam se u suštini nije promijenio hiljadama godina, iako su okolnosti u kojima čovjek danas živi bitno drugačije od preistorijskih. Nevolja sa današnjim stresom je u tome što se on javlja u talasima, tako da je savremeni čovjek zapravo stalno izložen pritisku stresa.

Najbolji način da se čovjek efikasno riješi stresa leži u meditaciji. Iako mnogi smatraju da je meditacija komplikovana, u suštini to uopšte nije tako. Sve što treba da uradite jeste da sjednete i prekrstite noge, okrenete dlanove nagore, zatvorite oči i počnete duboko i sporo disati. Meditacija djeluje potpuno suprotno od stresa i pomaže organizmu da se oporavi. Ukoliko u navedenom položaju ostanete 20 minuta i strpljivo posvetite pažnju isključivo disanju, vaš organizam će vam biti beskrajno zahvalan.

Kad smo opušteni i kad zatvorenih očiju mirno razmišljamo samo o šumu koji čujemo prilikom disanja, onda nam se smanjuje brzina pulsa, krvni pritisak se snižava, korišćenje kiseonika u tijelu poboljšava se i znojenje smanjuje. Nadbubrežne žlijezde smanjuju lučenje kortizola i imunitet se polako povećava. Tokom meditacije, misli se razbistre. Ljudi navikli na meditaciju, lako se odriču nekih navika. Ljepota meditacije je u tome što joj je potrebna samo samoća i mir. Korist se osjeća već poslije prve meditacije od 20, ili što je još bolje, od 45 minuta.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 942 korisnika na forumu :: 42 registrovanih, 7 sakrivenih i 893 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: bobomicek, Boris90, BSD, bufanje, comi_pfc, croato, Dežurni pod palubom, FileFinder, FOX, Goran 0000, haris1913, indja, Još malo pa deda, Komentator, kybonacci, ladro, mean_machine, mercedesamg, Milos ZA, Mlav, nenad81, NikolaGTR, pceklic, Polemarchoi, Sirius, stagezin, suton, Tas011, Toni, virked, VladaNS1978, vladulns, voja64, Vojvoda86, vukovi, Webb, Yellow Pinky, yrraf, zillbg, zixmix, zmajbre, 125