Snaga u coveku

27

Snaga u coveku

Djordje Balašević - Nedostaje mi nasa ljubav

Na jastuku... Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik...
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...

Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje...
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim...
Šta su reči... Kremen što se izliže kad tad...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... A bez nje ovaj kurjak menja ćud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme svemu menja boje... I da je silan sjaj pomračilo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo...

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...

KAKO SAČUVATI LJUBAV?


Bili su vrlo mlad bračni par, tek par mjeseci u braku. No, čak i za to malo vremena mogli su da shvate da brak i nije baš ono kako su ga sebi ranije predstavljali.

U suštini, nije da se više nisu voljeli; naprotiv, još uvijek su osjećali jako silne emocije jedno prema drugome. Ali su ih sve rjeđe iskazivali.

A prije!! Samo do prije par mjeseci, kao da su se takmičili ko će prvi reći „Volim te“. Ili ko će to više puta reći u jednom danu. Ili ko će to da dokaže na interesantniji i origilnalniji način. I nije padalo teško, niti im je moglo dosaditi. Činili su to iskreno i sa ljubavlju; pružalo im je neopisivo zadovoljstvo da svoja osjećanja pokažu jedno drugome.

I u jednom trenu kao da se sve iz korijena promijeni. Do te mjere su bili napeti u posljednje vrijeme, da su i najmanji događaj ili najbezazlenija riječ bili dovoljan povod da se ozbiljno posvađaju i izvrijeđaju.

Već sasvim očajni i istrošeni od novonastale situacije, jedno veče odlučiše da sjednu i porazgovaraju o svemu. I, ako je moguće, da pokušaju da nađu neko rješenje, koje će biti na obostranu korist.

Nijedno od njih dvoje nije htjelo razvod, ali su istovremeno bili i svjesni da je nemoguće živjeti takvim životom. Bilo im je sve jasno, ali nisu nalazili riječi da to i iskažu. Dugo su sjedili tako ćuteći jedno naspram drugog, razdirani iznutra protivuriječnim osjećanjima i mislima, pitajući se neprestano, šta bi bilo najbolje rješenje.

I odjednom muž poskoči:

- „Palo mi je nešto na pamet!“ – reče sa neskrivenim zanosom u glasu. „Hajde da zasadimo jedno drvo u bašti i to neka bude ‘Naše drvo‘!! Ako kroz sljedeća tri mjeseca drvo uvene – razvešćemo se. Ali ako se primi i počne da raste i da se razvija – nikada više nećemo sebi dozvoliti nijednu misao o razvodu. A za to vrijeme, možemo da spavamo i u odvojenim sobama.“

„I šta misliš, jesi li ZA?“ – upita je nesigurno i uperi u nju pogled prepun očekivanja.

U prvi tren ženi se to učinilo kao prilično čudna i suluda ideja – da im budućnost braka zavisi od nekakvog drveta. Ali kad je pak malo razmislila o bezizlasnosti njihove situacije – na kraju pristade.

Sljedećeg jutra otidoše zajedno do obližnjeg rasadnika i kupiše jedno omanje drvo. Dođoše kući, izabraše pogodno mjesto u bašti i međusobno se pomažući – zasadiše ga.

Prošlo je oko mjesec dana od toga dana.
Jedne noći sudariše se, u tami njihove bašte. U pogledima im se izprva vidjelo čuđenje, da bi se zatim pretvorilo u radostan sjaj.

Oboje su u rukama imali po kantu vode.
Svake su noći išli da zaliju drvo…

Dragi sine,
Mogu samo da kažem da mi je žao sto sam te iznevjerila, i da se nadam da ćeš mi jednog dana oprostiti. Sjećam se da si u jednoj pjesmi napisao da je slomiti nekome srce isto kao da ga lomiš sebi, i sada znam koliko je to tačno.
Ubija me pomisao da sam te izgubila. Voli te mama.

Ponovo mi je sedam godina. Moja majka nikako nije mogla da zna da joj je ostalo manje od deceniju života, ali je vjerovatno čula otkucaje sata. Ugledala je djelić plavog neba i pobjegla. Trideset godina je voljela drugog čoveka. Iako sam znao da je morala da slijedi svoj san isto kao i ja, dio mene odbijao je da joj da blagoslov. Osjećao sam da moram da stanem na očevu stranu, zamišljajuci da je život fudbalska utakmica koja se može dobiti zahvaljujući odnosu snaga. Napisao sam joj kako više ne mogu biti blizak sa njom, kao da sam morao da biram stranu. Boljelo me je što sam joj to napisao, i ta rana krvari i dan danas, kada shvatim kakva sam uobražena budala bio, jer ću se ja odmah poslije toga zaljubiti u Trudi i razvesti od svoje žene slijedeći svoj san.
Moja majka je radila kao bolničarka, ali je odrastala naviknuta na tajne, grudvica opake bolesti je rasla u njoj, do trenutka kada bude priznala sebi ili bilo kom drugom da nešto nije u redu, bolest će se proširiti na limfne žlijezde i postaće neizlječiva.
Trudi, ja i djeca došli smo da se oprostimo sa njom.
Eno je sjedi u uglu sobe, vezana za mašinu za dovod kiseonika, lica i tijela otečenog od lijekova i steroida. Pedeset i tri su joj godine.
Oči su joj sjajne, vlažne i još lijepe. Da li se pomirila sa sudbinom da umire?
Malo govorimo, a puno ljubavi dajemo, zakasnjela priznanja pomirenja i opraštanja. Konačno shvatam svoju majku, znam šta je žrtvovala i više ne pokušavam da joj sudim, da budem očev smrknuti zamjenik, i više je nikada neću vidjeti.
“Volim te mama. Uvijek sam te volio”.

Nekoliko mjeseci poslije sahrane, moj otac će se, u pedeset devetoj godini, suočiti sa sopstvenom smrtnošću.
Ležao je u bolnici, rak je zahvatio prostatu i bubrege.
“Tvoj slavni sin došao je da te vidi, Erni”.
“Zdravo tata”
Uzimam ga za ruku i blago masiram meki trougao između palca i kažiprsta. Nisam ga držao za ruku otkako sam bio mali.
“Prevalio si dugačak put da vidiš svog starog”
Tada, uz nešto nalik na električni udar, opažam da su nam šake iste, potpuno jednake. Zašto nisam to ranije primijetio?
“Pogledaj tata imamo iste šake.” Ponovo sam dijete koje se očajnicki trudi da zadobije njegovu pažnju.
“Jeste sine, ali ti si svoje bolje upotrijebio nego ja.”
Osjećam kako mi se u grlu otima nešto poput ptičicie i jedva dišem. Grčevito razmišljam, u uzaludnom naporu da se prisjetim da li mi je ikada rekao nešto ovako pohvalno, da li je ikada priznao da sam nešto uradio ili postigao.
Čekao je ovaj trenutak kada će njegove riječi biti ubistvene. Oči su mu sklopljene, nježno ga ljubim u sredini čela i šapućem mu da je dobar čovjek i da ga volim. Propustiću sahranu oba roditelja. Jednostavno bojao sam se da budem tamo.

Tri godine poslije smrti mojih roditelja, Trudi i ja kupićemo kuću iz šesnaestog vijeka, na imanju od šesnaest jutara parkova i šuma.
Tokom jednog jutarnjeg hodočašća po imanju mojoj će životnoj saputnici sinuti ideja – želi da iskopamo jezero!
Jezero će kako kaže donijeti toliko potrebnu svjetlost na ovoj sumornoj poljani.
Iako ja negodujem zbog pomisli na rvanje sa birokratijom oko papira, nju nije lako obeshrabriti i iskustvo me je naučilo da u većini slučajeva najbolje da vjerujem njenim instinktima. Radovi počinju a ja sam na turneji.
Dobijam telefonski poziv: “Imam loše vijesti o jezeru, morali su da prekinu iskopavanje”, “Pronašli su leš!”
Sada već mogu samo da mucam. “Č-č-čiji leš?”
Riječ je o obrednom ubistvu, ruke su joj vezane na leđima, i desilo se pre oko četiristote godine prije naše ere.
Djevojku je možda ubio neki pljačkaški odred, ili je bila kažnjena kao vještica ili nevjerna supruga.
Okolnosti ne ukazuju na uobičajen pogreb, obredni značaj vode kod keltskih plemena znači da jezera, izvori i rijeke predstavljaju dveri ovoga svijeta. Nikada nećemo saznati šta se desilo, s druge strane mračna energija ovog događaja se održala na tom mjestu gdje je Trudi uporno željela da napravi jezero.
Naša gospa iz jezera leži u otvorenom kovčegu, prvi put u dva milenijuma licem okrenuta prema nebu, s buketom cvijeća na grudima.
U izmaglici na daljoj obali stoji usamljeni gajdaš, i jecanje njegove tužne melodije dopire do nas i naše Gospe.
Poklapaju kovčeg, i molimo se za vječni spokoj njene duše. Ceremonija je završena.
Osjećam potrebu da nekoliko trenutaka provedem sam sa Gospom.
Pitam se zašto je baš naša porodica morala da nađe nju. Polje je vijekovima obrađivano, ali ona je ležala tamo, neotkrivena.
Razmišljam o svojim roditeljima, o tome da im nisam bio na sahrani, i pitam se jesam li u ovom slučaju želio da se na simboličan način iskupim za to.
Oko svježe humke groba obilno rastu divlje perunike, ali i neko sižušno plavo cvijeće koje sam već vidio negdje.
Kleknuvši da ga osmotrim, vidim da u središtu pet plavih latica nalazi se žuta petokraka zvijezda, to je onaj cvjetić koji sam prije mnogo godina vidio, cvjetic između dva kamena koji je žudio za svjetlošću.
Berem stabljiku s tri cvjetića iz bokora i prevozim se preko jezera do kuće.
Pronalazim Trudi u biblioteci.
“Ti si dijete sa sela, i znaćeš kako se ovo zove.”
Ona ih zamišljeno gleda, vrteći stabljiku tako da sićušni plavi cvjetovi plešu na svjetlosti.
“Ovo su nezaboravci”, kaže, smijući se.
“Zašto te zanima kako se zove?”
“O, duga je to priča. Ne mogu da opišem jato uspomena koja naviru”
Livada je danas mnogo veselije mjesto, a novo jezero je stjecište barskih ptica, i na njegovim obalama se gnijezde patke, guske i labudovi.
Naša Gospa tu počiva ispod vrbe, među plavo- žutim nezaboravcima.
Volim da mislim kako je konačno pronašla smirenje, i kako je ono što je bilo raštimovano nekako popravljeno. I moja raštimovana muzika je popravljena.

Sting

ПРВА ЉУБАВ

У шуштавој трави близу раскршћа
сједим немирна срца и чекам оног
којему ноћас дадох, безазлена,
преплашену птицу своје љубави.

У жарко црвеној маховини бријега
већ се заплиће јесен.
Затишје језера расте из полусвјена.

Што ћу чинити ако не дође онај
којему дадох своје срце?
( А ја му дадох срце као птицу
не мислећи ништа, зачуђена ).

С тамних поља допире шапат ноћи.
О, срце моје! Не слушај шум трава.
У тугу ће те одвести.
Погледај:
вода је нестална.

А птице одлазе далеко преко бријега
за хладним сунцем.

Весна Парун

ЉУБАВ НЕМА БОЉЕ ДАНЕ

Љубав нема боље дане
све је сад и никад више
све што иза тога дође
дође само да њу збрише.

Љубав нема боље дане
нема сутра нема јуче
то је школа за лудаке
који мало теже уче.

Љубав нема боље дане
сама креће сама стане
сама пали сама гаси.

Нас уништи себе спаси
немој да јој бројиш мане
љубав нема боље дане.

Душко Трифуновић

Kad sam bio garav

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
Uvek ga je tako mnogo želeo.


Miroslav Mika Antić

Mnogo volim ovu priču. Skoro uvek se rasplačem.

Bele noći (odlomak)

"Seo sam do nje, zauzeo pedantski-ozbiljnu pozu i otpočeo, kao da čitam s napisanoga:



— Ima, Nastenjko, ako to ne znate, ima u Petrogradu prilično neobičnih zakutaka. Na ta mesta kao da i ne zaviruje ono isto sunce što svetli svem petrogradskomu svetu, nego zaviruje neko drugo, novo sunce, kao navlaš naručeno za te zakutke, i svetli na sve drugačijom, posebnom svetlošću. U tim zakucima, mila Nastenjko, kao da se živi sasvim drugačijim životom, ni nalik na život što kraj nas bruji, nego onakav kakav može da bude u sedmoj neznanoj carevini, a ne kod nas, u naše ozbiljno preozbiljno vreme. Taj je život dakle mešavina nečega posve fantastičnoga, žarko idealnoga i u isti mah (žalibože, Nastenjko!) mutno prozaičnoga i običnoga, da ne kažem: neverovatno bljutavoga.

— Pi! Gospode Bože moj! Kakav je to predgovor! Šta li ću ja to čuti?



— Čućete, Nastenjko (čini mi se nikada neću prestati da vas zovem Nastenjkom), čućete da po tim zakucima žive neobični ljudi — sanjari. Sanjar — ako treba da se tačno utvrdi — nije čovek, nego, znate, nekakvo biće srednjega roda. Nastanjuje se ponajviše gdegod u nepristupnu zakutku, kao da se krije u njemu čak i od danje svetlosti, pa kad se zavuče u svoj stan, tako će prirasti uz svoj zakutak, kao puž, ili barem u tom pogledu jako nalikuje na onu zanimljivu životinju koja je u isti mah i životinja i kuća, a zove se kornjača. Šta mislite, zašto on tako voli svoja četiri zida, obojena svakako zelenom bojom, začađena, tmurna i nedopustivo zadimljena? Zašto taj smiješni gospodin, kad dođe da ga pohodi kogod od njegovih malobrojnih znanaca (a on na kraju gubi sve znance), zašto ga taj smešni gospodin dočekuje tako zbunjen, tako promenjen u licu i tako smeten kao da je među svoja četiri zida upravo počinio zločinstvo, kao da je pravio lažne novčanice ili kakve pesmice, da ih pošalje časopisu uz anonimno pismo, u kojem se javlja da je pravi pesnik već umro te njegov prijatelj smatra za svoju svetu dužnost da objavi te stihove? Zašto, recite mi, Nastenjko, razgovor nikako ne teče toj dvojici koji se razgovaraju? Zašto, niti smeh niti živa rečca ne poleću s jezika prijatelju koji je iznenada ušao i smeo se, a inače voli i smeh i živu riečcu, i razgovore o krasnom polu, i druge vesele teme? Zašto, napokon, taj prijatelj, po svoj prilici nedavni znanac, koji prvi put dolazi u posetu — jer druge posete u takvu slučaju neće više biti, i prijatelj neće po drugi put dolaziti — zašto se i sam prijatelj tako buni, tako koči, uprkos svoj svojoj oštroumnosti (ako je samo ima), gledajući preobraženo lice domaćina koji se već i sam sasvim zbunio i posve smeo nakon silnoga ali uzaludnoga nastojanja da ugladi i iskiti razgovor, da i on pokaže kako poznaje otmeni ton, da i on zapodene razgovor o krasnom polu te se makar takvom pokornošću svidi jadnom čoveku, koji nije dospeo na pravo mesto, nego zabasao njemu u goste? Zašto se naposletku gost maši šešira i odlazi naglo, iznenada se setivši vrlo potrebna posla, kojega nije nikada ni bilo, pa nekako oslobađa svoju ruku iz vatrenoga stiska domaćinova, koji svakojako nastoji da pokaže svoje kajanje i da popravi što je izgubljeno? Zašto prijatelj koji odlazi hoće čim iziđe na vrata, odmah se zariče sam sebi da nikada neće dolaziti k tomu čudaku, premda je taj čudak zapravo i divan čovjek, a u isti mah ne može nikako da uskrati svojoj uobrazilji mali hir; da uporedi, makar i izdaleka, fizionomiju svoga malopređašnjega sabesednika, za sve vreme sastanka, s likom onoga nesretnoga mačeta koje su deca verolomno zarobila, izgnječila, zaplašila, svakojako mu nažao učinila i sasvim ga zbunila, te se mače naposletku zavuklo pod stolicu, u mrak i tamo po ceo sat dokono mora da se ježi, da frče i obema šapama mije svoju uvređenu njuškicu i dugo još nakon toga da neprijateljski gleda prirodu i život i čak poklon s gospodarova stola, što mu ga je spremila milosrdna ključarica. "



F. M. Dostojevski

Zapisi iz podzemlja (odlomci)

"Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja cu poći za vama. Vi ćete možda reći da tako ne vredi nastavljati prijateljstvo, u tom slučaju ja vam mogu odgovoriti to isto. Razmislimo ozbiljno, ako nećete da me udostojite svoje pažnje, neću ni ja dalje pozdravljati pri susretu. Imam ja svoje podzemlje.

Za sada, još živim i žalim – i neka mi se osuši ruka ako ja donesem i najmanju ciglu za tu kasarnu – kuću. Uostalom znate li šta: ubedjen sam da ovakav kao ja, podzemni covek mora držati na uzdi. Jer premda je sposoban da presedi u podzemlju četrdeset godina, ali ako na jednom izadje svetlost, ode! Onda će samo govoriti i govoriti."



*



"Ja sam bolestan čovek... Zao čovek. Nesimpatičan čovek. Mislim da me boli jetra. Istina,j a nemam pojma o svojoj bolesti,i ne znam tačno šta me boli.Ne lečim se i nikada se nisam lečio, iako poštujem medicinu i lekare.Pored toga, ja sam još i sujeveran do krajnosti, ili bar toliko da poštujem medicinu... Ne, gospodo, neću da se lečim za inat. Vi to sigurno ne možete razumeti. A ja, vidite, razumem. Naravno, ne mogu vam objasniti kome ću zapravo u ovom slučaju zapapriti svojim inatom. Znam vrlo dobro da lekarima ne mogu napakostiti time što se ne lečim kod njih. Znam bolje nego iko da ću time jedino sebi naneti štetu i nikom više..."

Dostojevski

Duško Radović - Ženski razgovori

" U muškarcima ima nešto ljudoždersko

Pravo da vam kažem, ja muškarce prezirem!

Meni svaki muškarac liči na životinju!Svi imaju neki miris....Strašno!

Kad govore - deru se, kad spavaju - hrču, kad jedu - mljackaju i srču....prave životinje!

Ne mogu nikako da obuzdaju ono životinjsko, primitivno u sebi!

Uvek kad pogledam nekog muškarca, naročito od ovih mlađih, imam utisak da bi bio u stanju da me pojede!

Ima nečeg ljudožderskog u njima....nečeg što još samo imaju zveri!

Jeste li ih gledali kad nešto rade, kad recimo cepaju drva?

Oni to rade sa toliko besa, sa toliko mržnje - da je to užasno!Prosto je neverovatno kako jedan muškarac toliko može mrzeti običan komad drvata!A on ga mrzi - seva očima i škrguće zubima dok radi!

Muškarac je takav - on uvek mora nekoga ili nešto da pobeđuje: u fudbalu, u boksu, na radu, sa ženama....To im je u krvi.Oni se uvek bore protiv nekoga ili nečega!

I uvek se od toga oznoje!Odvratno!Prema tome, moje gledište je sasvim obrnuto od vašeg!Ja bih se pre ubila nego što bih dozvolila da me takne jedan takav oznojeni ljudožder!..





*



Ako mene pitate ja sam za opreznost, za preventivu. Sa muževima

se ne zna ... Žena mora svakog trenutka da bude spremna na

sve. Za svaki slučaj . Zato ja stalno držim u predsoblju spakovan

kofer sa mojim stvarima. Ono sto mi je najpotrebnije, to

držim u koferu. I moj muž to zna. Ako se nešto dogodi, ako me

izda ili izneveri ja uzimam kofer i odlazim. S vremena na vreme

promenim stvari u koferu, operem ih ispeglam, provetrim - pa

opet u kofer! Taj mi kofer stoji kao onaj pesak za gasenje požara
Ako ne bude požara, molim! Nećemo upotrebiti pesak. I da

vidite, moj muž malo cvikuje od tog kofera. Možda bi nekad nešto

i pokušao ali ga taj kofer i isprati i dočeka. Ne može a da ne

misli na njega. To ga razumljivo nervira i iks puta me je molio da

sklonim kofer da ga više ne nerviram, ali ja neću! Samo tako mo-

gu da te sacuvam ako se nerviras. A kad prestaneš da se nervi-

raš, sve je gotovo. Ako uhvatim, ako ti nadjem karte u džepu ja

tog trenutka odlazim i nikad se više ne vraćam. Prema tome, možemo

da se volimo, i sve normalno, ali kofer ima da stoji tamo

gde sam ga ostavila."

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 578 korisnika na forumu :: 5 registrovanih, 1 sakriven i 572 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, bato, cikadeda, JOntra, slonic_tonic