Snaga u coveku

18

Snaga u coveku

IZ KOJEG SI TI SVIJETA

Iz kojeg cvijeta dolaziš
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane

koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni bliže
i što mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim

Željko Krznarić

RUŽA U NAMA


Jednog dаna je jedаn čovjek posаdio ružu i svаki dаn je zаlivаo i pаzio. Prije nego je procvjetаlа on je poče detаljno posmаtrаti i ugledа pupoljke koji će se uskoro otvoriti а i trnje po cijeloj stаbljici. Stade rаzmišljаti kаko je moguće dа se jedаn tаko divаn cvijet nаlаzi nа grmu punom trnjа. To gа onerаspoloži i on zаborаvi zаliti ružu kojа se nаkon pаr dаnа osuši i uvenu prije nego je i procvjetаlа.

To se često i namam samima dogаđа! U dubini svаkog od nаs krije se jedna ružа. Kvаliteti koji su nam podаreni nа dаn našeg rođenjа rаstu među bodljаmа nаših grešаkа. Mnogi među nаmа kаdа misle o sebi vide sаmo svoje greške.

Očаjаvаmo, misleći dа sigurno nećemo postići ništа vаžno u životu. Zаborаvljаmo zаliti DOBRO koje je u nаmа…i nа krаju ono umire. Nismo svjesni svojih mogućnosti. Ponekаd ne vidimo ružu kojа se krije u nаmа i zаto nаm je neko drugi trebа pokаzаti.

Nаjveće dobro koje jednа osobа može učiniti je proći kroz trnje i nаći ružu u duši neke druge osobe. To je prаvа ljubаv premа svom bližnjem, dа uz sve njegove mаne otkrijemo i sve njegove kvаlitete. Pomoći mu dа prebrodi svoje greške i ostvаri svoje snove, otkriti mu ružu kojа živi duboko u njemu i kojа se polаko probijа kroz trnje i nа krаju procvjetа stotinаmа cvjetovа.

Nаš zаdаtаk nа ovom svijetu je pomoći drugimа pokаzujući im njihove ruže а ne trnje, i sаmo tаdа ćemo moći dаti i osjetiti ljubаv premа svim ljudimа. Ako nаm to uspije ondа će i u nаšem vlаstitom vrtu procvjetаti ružа!

***

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan krug,
jedna jedina kap mjesečine u travi,
idući ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni riječi.
Sreća je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noć im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
rađaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vječnost prirode.

Pablo Neruda

Branko Miljković - Ljubav poezije

Ja volim sreću koja nije srećna,
pesmu koja miri zavađene reči
slobodu koja ima svoje robove
i usnu koja se kupuje za poljubac.

Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
i sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra,
cvetove koji se prepiru sa vremenom
u ime budućih plodova i prolećne časti.

Ja volim sve što se kreće,
jer sve što se kreće,
kreće se po zakonima mirovanja i smrti.
Volim sve istine koje nisu obavezne.

Ja volim jučerašnje nežnosti,
da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje,
prste, oči, sluh drugačije raspoređene
u šumi negoli u telu.

NEMOJ UMETI DA VOLIŠ - Ratko Petrović


negde između onoga
što bi trebalo da bude
i naših grešaka,
leži ta priča
koju zovemo - sudbina

verovatno će
skoro svako od nas
umeti da uz čašu vina
ispriča neku tugaljivu
priču

i po ramenima ćemo odmah
nekako otežati
nakupljeni, natopljeni i mokri
od te magle,
koja se uvuče u naš džemper,
dok sedimo preko,
s druge strane,
i slušamo priču

i pripovedača koji se lomi

priču
od koje nam se stave violine u uši
i upadnu trunci
u oči...

ljubav,
kad stegneš ode,
kad pustiš - ode

ali da ti šapnem!

ako znaš
šta treba da radiš u ljubavi
ti onda i ne znaš
da voliš...

tek kad nemaš pojma
ja ti potpuno verujem

IZABRANE MISLI DOSITEJA OBRADOVIĆA

"Nema gorih ljudi od onih koji se protive prosvecenju i obrazovanju naroda. Takvi, da mogu, Sunce bi ugasili. ...

Evo šta prostota i sujeverje viče: “Tako su naši stari činili, tako hoćemo i mi!” No, naši su stari zbog mnogih kojekakvih stvari posle ljuto postradali: je li, dakle, pravo i pametno da i mi u njima ostajemo i stradamo? Nipošto! Kad bi ljudi uvek isti ostajali, nikada nijedan narod ne bi se poboljšao ni prosvetio. Razumni idu sve nabolje, a nerazumni ili ostaju kako su bili, ili (što je verovatnije), ako se ne poboljšavaju, a oni idu sve na gore. Celo društvo, i svak ponaosob, kad se ne upravlja po zdravom razumu i mudrim savetima, po nuždi se mora zlopatiti i propadati. Mi smo ljudi slični pticama koje se uvek u istim mrežama hvataju, i opet neće da se čuvaju. Od istih pogrešaka od kojih su naši stari stradali, i mi smo mnogo puta zbog njih zlopatili, i opet nećemo da ih se čuvamo.

Čovek rođen slep smeje se kad čuje da se oni što vide tolikim mnogobrojnim i različitim bojama i cvetovima čude i dive, o kojima on, siromah, nikakova pojma nije kadar imati. Takav nije podsmeha nego sažaljenja dostojan; ali, koji bi mogli što poznati, a zbog uporstva i visokoumlja neće, oni su dostojni poruge i osude. Štaviše kad neko oseća u sebi da mu bilo šta nije jasno i poznato, a o tome nešto tvrdi samo zato što su i drugi to tvrdili, o tome se inati i viče i kaže da on ne mari niti hoće što drugo da čuje ni da zna - ovo je najposlednji stepen nerazumnosti i bezduhovnosti, koji nimalo čoveku ne priliči. Kad čovek hoće da je zao, gori je od zvera, a kad hoće da je glup, gluplji je od samog magareta. Evo uzroka zašto prosvećen čovek ono što misli i veruje rečima dokazuje, a glupi i divlji varvarin potvrđuje svoje mudrovanje i veru silom i oružjem. Svesilni i svemogući Bog ne tera nikog silom da u njega veruje; ko hoće da ne vidi to uvek može - i kad je Sunce nasred neba neka veže svoje oči. Spasitelj naš, nebesku i presvetu nauku dajući evo kako je nalaže: “Ko ima uši da može čuti, neka čuje!” Ovde nema sile ni naterivanja. Kad god se dokaz podupire s proklinjanjem i anatemama i li što je još opačnije sa sabljom po vratu, to se već vidi šta je. ...

Zasto da ne poznadu da u svetkovanju tolikih svetaca ni jedna dlaka pravoslavlja ne stoji? Zasto da im se ne kaze da su ove stvari izmisljene sest i sedam stotina godina posle Spasitelja Hrista i apostola? ...
Kad su Grci i Latini od Hristovih apostola primili hriscanski zakon, onda nije bilo ni casnoga drveta, ni ikona, ni svetih telesa, ni mostiju, ni kostiju, ni kanona, ni irmosa, ni tropara nikakva... Za sve to blazeni i sveti apostoli ni reci ni slova niti su znali niti mislili. A nasi slavenski narodi primili hriscanstvo neki od Grka, a neki od Latina. No kad? Na devet stotina godina posle apostola. Sad neka mi kaze ko zna sta se nije moglo za devet stotina godina izumeti i natrpati? ...

Ljudi smo razumni, umom i razumom od Boga obdareni, a pri tome imamo u rukama Jevandjelje Hristovo i apostolske nauke: zasto je dakle potrebno da nas drugi vuku za nos? ...

Zasto, kad se sta pocne protiv starih plesnivih i zardjalih obicaja ciniti, odmah vicu "Propadosmo! Propade pravoslavlje!"? ... Koja je nauka pravoslavnija i blagocestija od jevandjelja Spasiteljeva, koja razoblicava i ukorava licemerne i druge molitve i postove?

Vice blagi i jedini Zakonodavac istinitoga pravoslavlja i blagocestija: Zasto ljudi radi ljudskih predanja zanemaruju i ostavljaju zapovesti Bozije?

Sad, kada veliki broj ljudi neke lažne stvari za istinite poštuje, ako se ko nađe da te stvari kao lažne izobličava, takav mora biti zlo gledan, i smatra se za nevernika. Za ovakve stvari su svi apostoli, i sam Hristos, gonjeni i ubijeni bili.

Sad se medju prosvestenim ljudima ne pita ko je istocne ko li je zapadne crkve, no ko je dobrovoljan, posten i vredan covek. ... Ne razdeljujte se i ne mrzite se izmedju sebe na crkvu grcku i latinsku; crkva je Hristova, a niti je grcka ni latinska, nego samo gordost i inat i zloba uvele su ova imena i razdelile i omrazile tolike postene i blaga srca ljude."

U Dositejevom delu Zivot i prikljucenija (Zivot i dogadjaji) jedno poglavlje se zove "Pravo reci, pa gledaj te uteci" (smisao: Istinu reci pa gledaj da pobegnes). U tom poglavlju pise i ovo:

"Evi ti politika! Istinu za atar covecanski sakrivati i svetli razum gasiti na veliku i vecnu stetu dobroga i bezlobivoga i za samu prostotu u neznantvu svoje sujevernoga naroda! Sta mislis, zasto su drugo Hrista raspeli i ubili? Nizasto drugo. Nego zato, sto je hteo narodu oci otvoriti i pokazati sta je cisto pravoverje a sta je sujeverje. ... Sudimo, dakle, sebe, i ne bivajmo tako gotovi i brzi druge osudivati. Citajmo prilježnije i sa velikom pažnjom presveto, božanstveno Hristovo Jevandelje, pak cemo tu naci one reci: “Ne sudite, da ne budete osudeni!” A to ce reci: ne mrzite i ne gonite druge, ako hocete da niste mrženi i gonjeni; ne proklinjite ako hocete da niste prokleti; blagosiljajte i ljubite, ako želite da ste blagosloveni i ljubljeni; imajte mir moj i ljubav moju ako ste radi da ste moji ucenici i braca moja, jer “ko sluša rec moju i ko vrši volju onoga koji je mene poslao, taj je brat moj, i sestra, i mati moja”. Budimo samo pravi hrišcani, pa cemo i ovde, na zemlji, koliko je moguce, biti srecni, i potom vo vjeki, amin!"

A sa kakvim duhom je Dositej razgovarao sa svojim neistomisljenicima? Kada mu je jedan svestenik pisao i zavrsio pismo recima da mu treba jos pameti, ovaj mu odgovara krotko i ponizno: "Srdacno ti zahvaljujem sto mi bolju pamet zelis: ja tom nastojim i nastojacu dok sam god ziv. 'Staram se svagda uceci se.'"

Zanimljiv je i dijalog Dositeja sa katolickim svestenikom (prelatem) na brodu posle jedne velike bure:

Oko ponoci oslabi malo vetar i utisa se more, onda ti se mi pocnemo inatiti. Vice prelat na me zasto se i ja Bogu ne molim, nego se jos smejem. "Cekaj", recem mu, "nek dodje samo lepo vreme; ako se i sam svojoj plasnji i viki ne budes smejao, nek sam drugi. A u ovakvim prilikama ja za druge molitve necu da znam, osim: "Blagi premudri Stvoritelju Boze, neka budu sveta volja tvoja! Ako dopustis da se utopim, primi u milost i u ocinska tvoja nedra dusu moju!" "Nisi ni to govorio!", veli mi. Molim ga da me se prodje: sto cu ja s Bogom govoriti? Zar je Bog kao covek?

On bolje vidi i poznaje sto je u srcu mome, nego ja isti.

Prelat: "A nije li ti zao da te ribe izjedu?"

Ja: "Sta ga sam i ja riba izjeo, koje cudo da i one mene jedanput izjedu?"

Prelat: "Ali su ribe za coveka stvorene, a covek nije za ribe!"

Ja: "Ako se ovde utopimo, onda cemo biti bas za ribe i morske rakove. Dusa moja znam da nije za njih, to mi je dosta znati; a za telo, ta ga crvi izeli, ta ribe, meni je to svejedno."

Prelat: "Kakav si covek, dakle, ti sve ovo za salu drzis?"

Ja: "Necu ti lagati: i ja se i plasim i bojim, ali da mi je moguce da se bas nimalo ne bojim, mnogo bih bolji i pametniji bio, i sam bih sebe hiljadu puta vise postovao. Nije li pametnije i postenije onde ne strasiti se, gde strah ni najmanje mrve niti koristi, niti pomaze."

Prelat: "Zar ti za smrt ni malo ne maris?"

Ja: "Marim, te veoma! A da zasto sam iz Carigrada pobegao? Ali ovde moja marnja nista mi ne pomaze. Ko se prosto smrti boji, u gorem strahu valja da zivi nego zec, i nista da ne cini, nego da se plasi, zato sto se svaki Bozji dan umreti moze."

Prelat: "Karisime, ti, ili si lud, ili si pravi svetac, kad tako mislis."

Ja: "Da me oprostis gospodine, svetac znam da nisam, a lud ne bih rad biti; ali, ovako misliti zeleo bih srcem i dusom. Svaki, ne samo posten oficir, nego i najposlednji vojnik, ovako valja da misli, ako zeli da je svoga zvanja dostojan.

A to sto je njima posteno, zasto i nama ne bi bilo?"

Pocuta malo dobri prelat, pak onda mi rece:

"Najsladji druze, blazen onaj cas kad si ti k meni dosao!"

Jovan Skerlic o Dositeju Obradovicu kaze:

"Dositej traži ono isto što je saobrazno zdravom razumu i korisno društvenoj celini; romantičari ističu ono što je najosobenije i najekscentričnije, proglašujući pravo jedinke da živi na svoju ruku i za svoj račun. Dositej u narodnim običajima gleda dokaze naše zaostalosti, tragove našega varvarstva, i hoće da ih nepovratno uništi, - romantičari u njima gledaju svete ostatke prošlosti, najviše izraze narodne duše i osobenosti, izvestan dokaz narodne superiornosti, i hoće da ih sačuvaju da bi se imalo čime stajati van, a i iznad drugih naroda. ... Dositej je prosvećeni zapadnjak i hoće da srpski narod prihvati izrađenu i iskustvom overenu bogatu kulturu naprednih zapadnih naroda; romantičari preziru »truli Zapad« i veruju u »srpsku kulturu«, koju nikada nisu ni definisali u čemu se sastoji.

Između Dositeja i romantičara naših postoji razlika koja je između razumna čoveka koji vedro gleda preda se u budućnost i zbunjenih ljudi koji bunovno gledaju za sobom u prošlost. ... Dositej Obradović nam danas ne izgleda kao običan popularan pisac kakvih je obilno bilo u XVIII veku. Njegovi učenici proglašavali su ga za »črezvičajnog Serbina« i »serbskog Sokrata«, a Jovan St. Popović nazivao ga je »preslavnim«. Za Srbe on je nešto više od toga, on je učitelj, ravi, u bibliskome smislu reci, ono što je Jan Hus za Čehe, i mi danas oberučke potpisujemo ono što je Magazin za hudoiestvo i modu pisao 1835 godine: »Što je bio Voltaire ili Rousseau kod Francuza, don Miguel Cervantes-Saavedra kod Španjola, to je Dositej Obradović bio u srpskom rodu.«

Ako se vrednost jednoga pisca određuje po plodnosti uticaja koji je vršio na duhove, po tragu koji je za sobom ostavio, po koristi koju je doprineo svome narodu, Dositej dolazi na prvo mesto među svima književnim radnicima srpskim, i Pavle Solarić je imao puno prava kad ga je nazivao »prosvetonačalnikom naroda serbskog«. I kad god se baci pogled na srpsku književnost u jednom istorijskom razvitku i naceo duhovni život srpskoga naroda u prošlosti, ističe se velika ličnost Dositeja Obradovića ne samo kao svedoka onoga što se učinilo, no i kao putokaz onoga što se još ima učiniti.

KARAKTER

Kod Dositeja Obradovića je zanimljiv pojava kako se njegova intimna priroda, njegov karakter, poklapa sa idejama koje je propovedao i sa knjigama koje je pisao. Kao retko u kom slučaju, između pisca i dela postoji puna saglasnost. On je bio tih, krotak, dobrodušan čovek, sa jakim unutrašnjim životom. I ta vrlo skladna mešavina s jedne sirane suzne osetljivosti i starinske »čuvstvilelnosti«, a s druge strane jedan vrlo vedar i krepak duh, kult za »bogomdanu slobodu uma«, čini od Dositeja, jednu od najsređenijih i najujednačenijih priroda koje se mogu zamisliti. Svojim karakterom Dositej je činio vrlo jak utisak na sve koji su ga poznavali. ... Iako je ispovedao jeretičke ideje i udarao na tolike predrasude, tradicije i interese, Dositej je dosta dobro prošao kroza život, zahvaljujući svojoj pitomoj i krotkoj duši, jer je bio ljubazan pristupačan i prilagodljiv čovek, stvoren da živi među ljudima i da im se dopadne. Jovan Subotić mu je pevao u jednom »natpisu« 1858 godine: »Ceo ti je život bezlobno i sladko detinjstvo.« ... Tako ljubazan i sladak, sa jednom tako filozofskom blagošću prema ljudima, on će proći toliki svet, provesti gotovo sedamdeset godina, živeti u jednom burnom dobu, a ne će sresti rđavih ljudi i velikih neprijatelja.

On se ispoveda: »Po višoj česti savršen uzrok sam imao s ljudima s kojima sam živio zadovoljan biti«, pripisujući to skromno »njihovoj dobroti«, dok je uzrok bio njegova lična dobrota, njegovo jako razvijeno socijalno osećanje i čovekoljubivost. (...)

Ako je bilo čoveka koji je u to vreme mogao igrati neku ulogu, to je ovaj čovek, koji je više video i više znao no i jedan živi Srbin, i koji je imao poštovalaca koji su išli do obožavanja. 1808, vojvoda Petar Moler mu laskavo piše da bi voleo da ga vidi lično, a Dositej mu sasvim trezveno odgovara: »S moje strane ja bi pametniji bio da se čuvam i ne dam da me gdi vidite, zašto ja kroz to ne samo ne bi ništa dobio, nego bi mnogo štetovao i izgubio. A kako to? Evo kako. Dok me ne vidite, Bog zna šta o meni mislite: da sam nekakav veliki čovek, da mi se na čelu, na nosu, na svem telu i na samim haljinama neki znaci nauke i mudrosti vide i poznaju, i kad bi me videli, mogli bi glasno, kao i mnogi drugi reći: Ho! Međer to li je onaj o kome sam ja čudesa mečtao i sebi predstavljao.«

On ne prima laskanja, i 1790 piše jednom svom velikom poštovaocu: »A što mi velite da su vam moja pisma milija nego svi carski erariumi, to su reči u vetar, i morao bi ko punu glavu vetra imati, pa da im veruje.«

Jedan takav prirodan čovek, racionalist bez poze, nije se mogao dopasti poznijim romantičarima našim koji su u književnosti naročito voleli stav, gest i reč, u piscu gledali biće višeg reda, neizbežno drukčije od ostalih smrtnih ljudi, van njih, ako ne i nad njima. Zato je Dositejev karakter i život bez ikakvog obzira osudio jedan naš pisac koji je imao u sebi mnogo romantizma, Svetislav Vulović. U oceni komada Koste Trifkovića Mladost Dositija Obradovića, on veli: »Žao mi je dobrog Dositija, ali moram istinu reći. Ja ga štujem i volim više nego iko; divim se njegovom umu; ali njegovo srce ne cenim mnogo.«

Dositej, kao razborit i sređen čovek u prvom redu, kao dete jednoga objektivnog i intelektualnog veka, nije u lirskim strofama govorio o svojim ljubavima i vezama sa ženama, — a Vulović ga zbog te diskretnosti i dobrog ukusa naziva čovekom bez srca koji nikad nije voleo! Dositej koji je dao tako lepe i stvarne dokaze o svome istinskom rodoljublju, čiji je sav književni rad imao jedan zadatak: dobro »mile nacije« i korist »srpskoga roda«, koji je položio temelj širokom nacionalizmu srpskom, koji je ostavio miran i udoban život u Trstu i došao u poludivlju Srbiju, koju su Turci svaki čas mogli opet pregaziti, i tu rečju i delom organizovao narodnu prosvetu, — taj, takav Dositej proglašen je od Vulovića za »samoživoga starca«, kome je »do njegova života a ne do slobode narodne«, samo zato što ne frazira o »bednoj raji«, i »tužnom Kosovu«, i što nije svoje staračke kosti ostavio negdje u deligradskim šančevima! Vulović mu zamera što je vodio računa o svome podrumu i stanu kao da je Dositej ikada propovedao asketizam i tartifski igrao heruvima na zemlji; zamera mu što je više čovek od razuma a manje od srca, kao da je razum neka mana, i kao da se osećanja ogledaju na jeziku i u romantičarskim frazama; zamera mu što je kao sedamdesetogodišnji starac mislio na štampu svojih knjiga, kao da to nije vrlina kod jednoga pisca; zamera mu, najzad, u svome romantičarskom gnevu protiv pametnoga racionalizma, čak i to što je doživeo skoro sedamdeset godina, jer — »ljudi od srca ne žive dugo«! ... Takve romantičarske kritike danas niko ne bi činio. Dositej Obradović kao duhovni tip i karakter sve više dobiva ukoliko se više proučava. Ne samo u oskudnoj srpskoj književnosti, no i u opštoj evropskoj književnosti XVIII veka, on predstavlja vrlo lep tip čoveka toga vremena. On ima svu duhovnu radoznalost i vedrinu, svu ljubav prema istini, sav kult nauke, koji je bio u njegovu dobu. Sa svojim urođenim vrlinama, sa čestitošću, krotkošću i pitominom jednog blagog i duševnog čoveka, on je sjedinio krepki optimizam, žarki idealizam i plemenitu filantropiju svoga doba. I to sve u skladnoj meri, sa potpunom duhovnom ravnotežom, sa razboritom skromnošću jednog istinski višeg čoveka. Kao tip i karakter, Dositej Obradović, kakav je bio u svome običnom životu i kakav se vidi kroz svoje knjige, nesumnjivo je jedna od najljepših i najrazvijenijih ličnosti koje je srpska rasa i do danas dala.

CRKVENA REFORMA

Raskaluđer, učenik grčkih crkvenih reformatora i evropskih racionalista, pobornik reformi Josifa II, Dositej Obradović se najviše izrazio i najjače istakao u verskoj kritici, na polju crkvenih reformi. On u srpskom društvu otpočinje otvorenu borbu protiv verskog fanatizma i kaluđerskoga parazitizma, protiv zastarelih i štetnih verskih ustanova i običaja, a za versku snošljivost i preobražaj crkve prema zahtevima zdravoga razuma. Propovedajući te nove i smele ideje, Dositej nije samo presađivao u srpsko društvo ono što je kod drugih naroda video, nije samo teorijski i ideološki razvijao opšte evropske ideje onoga vremena i zastupao antiklerikalnu delatnost Josifa II. Dositej tom svojom akcijom zadovoljava jednu stvarnu potrebu srpskoga društva, on samo daje naučnu osnovu i književne formule stanju stvari koje je kod Srba doista postojalo, onoj borbi građanstva protiv teokratije, i svetovnog i opšte nacionalnog duha protiv crkvenoga i uskog staleškog gledišta. ... Kao i u celom svetu, po nepromenjivim zakonima istorijskoga razvoja, i u srpskom društvu bilo je došlo do sukoba između nasilničkoga i koruptivnoga duhovnoga staleža i prosvećenog građanstva. Na svima srpskim saborima, počev još od početka XVIII veka, bivali su ti sukobi. Svetovni poslanici žigosali su grabljivost, nesavesnost i samovolju arhijereja, kaluđera i sveštenstva, tražili su da se duhovni stalež uredbama utera u granice morala, čovečnosti i hrišćanskih vrlina, da narod vrši kontrolu nad radom svojih crkvenih starešina, da crkva bude sviju vernih, a ne samo nekoliko vladika, sveštenika i kaluđera. ...

Iz dokumenata iz budimpeštanskih arhiva, koje je objavio Gavrilo Vitković, vidi se kako je strašna i neprekidna bila borba između prosvećenih građana i sveštenika, koji su gledali samo svoj interes. ...

U svojoj verskoj kritici. Dositej u prvome redu udara na versku zaslepljenost; zajedno sa celim svojim vekom on objavljuje rat fanatizmu, i traži da u duhove, u običaje, u zakone ude moderno i filozofsko načelo verske snošljivosti. On je za versku snošljivost, i kao racionalist koji odbacuje ritualizam, formalizam i dogmatizam crkve, i kao pobornik Josifa II koji u donde katoličkoj Austriji proklamuje filozofsku ideju da je sloboda savesti najveća svetinja čovekova, i kao Srbin, član jednog nepriznatog i potlačenog naroda, koji je ceo jedan vek bio izložen surovim verskim gonjenjima. Njegova ideja je da obredi i običaji, dogme i forme bez evangelske ljubavi samo su praznoverice, koje sa pravom religijom, religijom savesti, nemaju ničega zajedničkog, »Sad se medu prosveštenim ljudima ne pita ko je istočne ko li je zapadne crkve, no ko je dobrovoljan, pošten i vredan čovek.« Dužnost je crkve da u ljubavi sjedinjuje ljude, a ne da zavada i u divlju mržnju baca. »Ne razdeljujte se i ne mrzite se između sebe na crkvu grčku i latinsku; cerkov je Hristova, a niti je grčka ni latinska, nego samo gordost i inat i zloba uvele su ova imena i razdelile i omrazile tolike poštene i blaga srca ljude.« Verske mržnje među ljudima raspiruju oni za koje je vera postala zanat i koji od nje vuku materijalne koristi; magi, bramini, bonze, jerofanti, lame, hodže, fratri, popovi i kaluđeri.

U svome delu Ljubazni Haralapmije, Dositej se visoko stavlja na celim svojim dobom i proklamuje istine koje danas mogu izgledati proste i obične, ali koje su u ono vreme bile sasvim nove i smele, i koje su za sobom povlačile mržnje i opasnosti: »Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i naravi poboljšati. Neću nimalo gledati ko je kog zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosveštenom.« Sve su vere dobre, i po svakoj veri svi bi ljudi mogli biti dobri, ali stvari u svetu idu rđavo zato što je mesto čiste i prave vere zavladalo »nerazumije, slepota uma, pokvareno, pakosno i zlo srce, i preko mere ljubav k samom sebi«. Prvi među svima srpskim piscima pravoslavne vere, prvi u onoj lokalnoj i konfesionalnoj književnosti ugarskih Srba u XVIII veku, on svojim duhom obuhvata ceo narod srpski, bez obzira na pokrajine, bez obzira na veroispovest, »koliko grčke crkve, toliko i latinske sledovatelje, ne isključavajući ni same Turke, Bošnjake i Ercegovce, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada«. On prvi i jasno vidi da se sva budućnost srpskoga naroda, podeljena u tri razne i zavađene vere, nalazi u primeni ideje verske snošljivosti, u uticanju narodnosti nad verom. »Serbija, Bosna i Ercegovina izbaviće se s vremenom od Turaka i osloboditi; ali ako narod u ovim zemljama ne počne otresati od sebe sujeverje i bogomrsku vraždu, mrzost za zakon, oni će sami sebi biti Turci i mučitelji.«

On usvaja i podupire crkvene reforme koje je Josif II počeo ostvarivati, uperene u prvom redu protivu katoličke crkve, ali koje su se neizbežno prenosile i na pravoslavnu crkvu, i protiv kojih je kod Srba ustajala i materijalno zainteresovana crkvena jerarhija i neprosvećeni prosti narod, konservativan u svojim vekovnim navikama i u strahu da se iza reforama krije Unija. ... Na kraju prvog dela svoje autobiografije, Dositej se pita: »Oće li što najmanje vreda iblagočestiju i pravoslavlju biti ako kaluđera nestane, koji nisu ničim razve crnim aljinama, neženidbom i imenom kaluđeri? Ne bi li mnogo poleznije i bolje "bilo i za pravoslavije i za narod da se svi manastiri u škole i učilišta preobrate, i s njiovi doodtki da se vaspitaju sirota narodnja deca...«

Ta jozefinistička ideja kod Dositeja je tako jaka da izgleda da su cele njegove knjige pisane samo protivu kaluđerstva. I dok je građanstvo, čak jedan deo sveštenstva u njima uživao, prirodno je da su ih kaluđeri proglasili za jeretične, spaljivali gdje im je koji primerak dopao šaka, i da je još 1850 Sinod u Karlovcima rešavao da se učine koraci kako bi se sprečilo novo, Medakovićevo izdanje celokupnih dela Dositejevih. ...

U njegovom nacionalizmu, kao i u celom njegovom duhu ima nečega zdravo kosmopolitskog i kulturno evropskog. On ne mari za nacionalna hvalisanja i razmetanja. «Ne valja lasno verovati što jedan covek ili narod o sebi govori...« A na drugom mestu: »Dokle ćemo tuđe pogreške osuždavati, a naše sakrivati i opravdavati? Niko se neće va vek veka ispraviti i poboljšati druge ukoravajući.«

U dobru čovečanstva on vidi i dobro svoga naroda: »Što je za sve narode bolje nego samo za jedan narod, to je rodu čovečeskomu u opšte i poleznije i pravije.« Kao što ustaje na one koji u ime načela narodnosti zavađaju ljude, tako žigoše i one koji u ime načela narodnosti zavađaju narode, i otvoreno propoveda večiti mir na zemlji: »Napolje dakle između svi pošteni i pametni naroda lukave lisice, koje za čovečeska sujeverna izmišljenija, nesjedinenije vraždu i mrzost propovedaju i oružavaju brata na brata svoga i poštene komšije jednog na drugoga. Jedini Bože, sojedini u ime tvoje sve care i kralje, i ako koji od njih ushote nepravednim biti, da mu drugi ne dadu. Sojedini sve ljude u ljubavi, pravdi i dobrodetelji.« ...

KNJIŽEVNE OSOBINE

U celom svom književnom radu, Dositej ima kao glavnu misao: biti koristan svome narodu. On ne stavlja sebi u zadatak da u svojim knjigama izražava sebe, da stvara osobena. originalna dela, koja će mu obezbediti slavu u potomstvu. Kao što u njegovim očima nauka nije sama sebi cilj, tako je i književnost samo jedno sredstvo opšteg duhovnog i moralnog napretka. I u tome pogledu on je đak praktičkog, utilitarnog, tendencioznog, bezličnog i objektivnoga racionalizma XVIII veka, dok je romantizam XIX veka stvarao jednu idealnu, subjektivnu i egotičnu književnost, u kojoj je pisac sam sebi bio cilj, a umetnost bila radi umetnosti. I Dositej nijednu svoju knjigu nije napisao sa književnim ambicijama, da obeleži svoju unutrašnju ličnost, da svojoj misli i osećanju da umetnički izraz i oblik. On nije tražio stilske efekte nego filozofske argumente, on se ne obraća mšti nego razumu. Ono što je napisao za svoju prvu knjigu važi i za sve ostale: »Niti ću biti ja, no polza bližnjega moga, prva i glavna namera ove knjige.«

U kulturnom razvitku srpskoga naroda pojava Dositeja Obradovića je od epohalnoga značaja. Sve do njega Srbi su potpadali pod duhovnu hegemoniju Srednjega veka i živeli su u duhovnoj atmosferi prošlosti. On prekida sa tom nekulturnom istočnjačko-pravoslavnom tradicijom, i odlazi neposredno u školu prosvećenoga Zapada i njegove slobodne, racionalne i humane kulture. Bizantiski duh i ruska teologija gube zemljišta kod Srba, i srpski narod ulazi u kulturnu zajednicu zapadnih evropskih naroda. U tome pogledu, Dositej Obradović je inicijator kulturnog i naprednog zapadnjaštva, vođ u duhovnom oslobođenju srpskoga naroda od Srednjega veka i Istoka i u uvođenju u moderno doba i u Zapad. I to mu je možda najveća i najtrajnija zasluga." (Jovan Skerlić o Dositeju Obradoviću)

KAKO TE PREDOSETITI

Kako Te predosetiti
u trenucima turobnim
natovarenim odbojnošću
svih gorčina
uzdisanja.

Dajući mi užitak
Tvoje bele ruke,
dajući mi odanost
Tvoje jasne oči
sramežljive i tople.

I, kako predosetiti
veseli osmeh
Tvojih svežih usana,
tužan osmeh
mojih starih usana.

U trenucima dugim
moje odbojne teskobe
osećam da ničeš
iz tužne tišine.

Kako Te predosetiti,
kako Te predosetiti?



Pablo Neruda

SAPUTNICI


Sve za svojim putem, ja sam žudno hteo
Sve za svojim putem! Ali zaman muke:
Na raskršću svakom uvek sam se sreo
S kažiprstom kobnim nevidljive ruke.

Htedoh u svom srcu da glas sebe čujem,
A ja čuh u sluhu glas ko zna otkuda.
Htedoh da se otmem, da snevam, da snujem:
Društvo nevidljivih pratilo me svuda…

Ja gde sam? zavapih. Moje delo gde je?
Koga sledim večno, nesvesno i strasno?
I u meni samom koliko je mene?
Koliko? Sve ćuti. Ah! to je užasno.

Jovan Dučić

KAD POČNEMO DA SE PITAMO


Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.

Poslije toga mi još “živimo” neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju.

Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas.

U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.

Ivo Andrić, ‘Znakovi pored puta’

НЕВЕРНА ЖЕНА

Поведох је до реке
мислећи да девојка је,
али удата она беше.

Ту би, у ноћи Светог Јага,
скоро по договору
фењери гасили се,
свици почели да светле.
Иза задњих градских кућа
дотакох јој груди снене,
и оне се расцветаше
као зумбул гране нежне.
Шуштање сам слушао
уштиркане сукње њене,
као кад комад свиле
десет оштрих кама сече.
Крошње дрвећа без сјаја
постајале су све веће.
Видик паса лајао је
у даљини изнад реке.

И прођосмо крај купина,
трња и трске зелене.
Испод њене пунђе на тлу
направи се удубљење.
Тад одвезах своју машну,
она скиде вел са себе,
ја опасач с револвером,
она јелеке свилене.
Нити смиље нит пужеви
нису коже тако лепе,
ни кристали месечеви
таквим сјајем не трепере.
Ноге њене бежаху ми
као рибе уплашене,
допола још увек хладне
а отпола сасвим вреле.
Најлепшим сам од путева
јездио те ноћи целе,
на ждребици седефастој
без дизгина и опреме.
Сад не могу поновити
ствари које она рече,
да обазрив будем памет
налаже ми и поштење.
Прљава од пољубаца
и од песка пође с реке,
а на ветру љиљани су
потезали сабље беле.
Као прави Циганин сам
владао се цело вече,
најзад сам јој поклонио
кошару од свиле меке,
али у њу се не заљубих
јер удата она беше,
а рече да девојка је
кад поведох је до реке.

Федерико Гарсија Лорка

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1031 korisnika na forumu :: 58 registrovanih, 8 sakrivenih i 965 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, arsa, babaroga, bojank, dane007, dankisha, DeerHunter, djboj, Djokislav, Djokkinen, Djordjevic, Doca, doklevise, DonRumataEstorski, Dorcolac, dragoljub11987, dule10savic, GandorCC, gorican, havoc995, ikan, Istman, Još malo pa deda, Klecaviks, kunktator, kybonacci, lord sir giga, LUDI, Luka Blažević, mercedesamg, Metanoja, mgolub, milenko crazy north, MiroslavD, Misirac, mnn2, mrav pesadinac, Nemanja.M, nemkea71, Neretva, oldtimer, pein, sap, sasa87, slonic_tonic, Stoilkovic, tubular, vathra, VJ, Vlad000, vladulns, voja64, Volkhov-M, Wrangler, yufighter, zixmix, zlaya011, 79693