Snaga u coveku

26

Snaga u coveku

MOJE VIĐENJE SVIJETA STVARNOSTI

Sve što imamo je dar. Život. Ljubav. Vjera. Nada. Svijet je samo ono što od toga stvorimo. Svijet je i to kada odbacimo ono što nam je dato. Svijet je ono što nosimo u sebi.

Ljubav. Najuzvišenije ljudsko osjećanje. Pokretačka snaga čovjeka i svijeta. Svijet i čovjek u svijetu su savršeno smišljeni i izgrađeni na temeljima ljubavi. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ljubav ne preobražava u ljubomoru iz koje proizilaze zavist, pakost i sva najrđavija ljudska osjećanja.

Vjera. Data nam da se održimo u životu. Da naučimo kako treba živjeti. Da oplemeni dušu i čisti srce. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da vjeru ne preobražava u besmisao i glupost.

Nada. Ono što nas sve označava ovakvima kakvi jesmo. Donde dokle je naša nada stigla, dotle smo i mi kao ljudi stigli. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ne ruši i tuđe i svoje snove i da nadu ne pretvara u očaj i beznađe.

Svijet stvarnosti u svačijem oku je samo ono što nosi u srcu. I ono što vidimo u sebi uvijek ćemo vidjeti i oko sebe.

Danica Radović

PRSTEN NA MALOM PRSTU LIJEVE RUKE

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za šta. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvataj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Neko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvata ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu šta se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.

Dobar dan, reče mali princ.
-Dobar dan, odgovori skretničar.
-Šta to radiš? upita ga mali princ.
-Odabiram putnike, po svežnjevima od hiljadu, odgovori skretničar. Ispraćam vozove koji ih odnose čas na desnu stranu, čas na levu.
Jedan osvetljeni brzi voz, tutnjeći kao grmljavina, zatrese skretničarevu kućicu.
-Prilično se žure, reče mali princ. Za čim jure?
-To ne zna čak ni masinovođa, reče skretničar.
I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvetljeni brzi voz.
-Zar se već vraćaju? upita mali princ.
-To nisu isti, reče skretničar. To je razmena.
-Nisu bili zadovoljni tamo gde su bili?
-Čovek nikad nije zadovoljan tamo gde je, reče skretničar.
I zagrme treći osvetljeni brzi voz.
-Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ.
-Ne gone oni nikoga, reče skretničar. Oni unutra spavaju ili zevaju. Samo deca pilje kroz prozor.
-Samo deca znaju šta žele, reče mali princ. Ona gube vreme oko jedne lutke od krpa, koja im postaje veoma važna, i ako im je neko oduzme, ona plaču…
-Srećni su, reče skretničar.

***

Tada se pojavi lisica:
- Dobar dan, reče lisica.
- Dobar dan, učtivo odgovori mali princ koji se okrenu, ali ne vidje ništa.
- Evo me ovdje, reče jedan glas, pod jabukom.
- Ko si ti? upita mali princ. Vrlo si lijepa...
- Ja sam lisica, reče lisica.
- Hodi da se igramo, predloži joj mali princ.
Tako sam tužan...
- Ne mogu da se igram s tobom, reče lisica. Nisam
pripitomljena.
- Ah! izvini, reče mali princ.
A onda, razmislivši, dodade:
- Šta znači to »pripitomljena«?
- Ti nisi odavde, reče lisica, šta tražiš?
- Tražim ljude, reče mali princ. Šta znači to »pripitomiti«?
- Ljudi imaju puške, reče lisica, i oni love. To je prilično nezgodno! Ali
oni gaje i kokoši. Po tome su zanimljiivi. Tražiš li kokoši?
- Ne, reče mali princ. Tražim prijatelje. Šta znači to »pripitomiti«?
- To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«...
- Stvoriti veze?
- Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama
hiljada drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja
sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me
pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na
svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
- Počinjem da shvatam, reče mali princ. Postoji jedna ruža... mislim da me je
pripitomila...
- To je moguće, reče lisica. Čega sve nema na Zemlji...
- Ah! to nije na Zemlji, reče mali princ.
Lisica je izgledala vrlo radoznala:
- Na nekoj drugoj planeti?
- Da.
- Ima li lovaca na toj planeti?
- Ne.
- Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši?
- Ne.
- Ništa nije savršeno, uzdahnu lisica.
Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao:
- Moj život je jednoličan. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su
slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me
pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznaću korake koji će
biti drugačiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoji će me
kao muzika pozivati da izadjem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole,
polje puno žita? Ja ne jedem hljeb. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna
polja ne podsjećaju me ni na šta. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata.
Biće divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsjećaće me na
tebe. I ja ću voljeti šum vjetra u žitu...
Lisica ućuta i dugo je gledala malog princa:
- Molim te... pripitomi me, reče ona.
- Vrlo rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Treba da pronadjem
prijatelje i da se upoznam s mnogim stvarima.
- Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju
više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A
kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako
hoćeš prijatelja pripitomi me!
- Šta treba da učinim? upita mali princ.
- Treba da si vrlo strpljiv, odgovori lisica. Najprije ćeš sjesti malo dalje od
mene, eto tako, na travu. Gledaću te
krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti.
Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog
dana sješćeš malo bliže...
Sutradan mali princ ponovo dodje.
- Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme, reče
lisica. Ako dolaziš, na primjer, u četiri sata
popodne, ja ću biti sretna već od tri sata.
Ukoliko vrijeme bude odmicalo biću sve sretnija. U četiri sata biću uzbudjena i uznemirena; upoznaću cijenu sreće!
Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji čas
da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to.
- Šta je to obred? upita mali princ.
- I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se
jedan dan razlikuje od drugog, jedan čas od drugih časova. Kod mojih
lovaca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom igraju sa seoskim
djevojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda.
Kad bi lovci igrali sa djevojkama kad im padne na pamet, svi bi dani ličili
jedan na drugi, i ja ne bih uopšte imala odmora.
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi:
- Ah! reče lisica... Plakaću.
- Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želio zlo, ali ti si htjela da te
pripitomim...
- Naravno, reče lisica.
- Ali ti ćeš plakati! reče mali princ.
- Naravno, reče lisica.
- Znači, time ništa ne dobijaš!
- Dobijam, reče lisica, zbog boje žita.
Zatim dodade:
- Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatićeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati
se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruže.
- Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Niko
vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja
lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje
napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu.
Ruže su se osjećale vrlo nelagodno.
- Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može da umre za vas.
Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona
sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam je zavolio. Zato što sam
nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što
sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptirova). Zato što
sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja
ruža.
I on se vrati lisici:
- Zbogom, reče joj on...
- Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek
samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.
- Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
- Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom.
- Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne treba da je zaboraviš. Ti si
zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu...
- Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.


Mali princ - Antoinea de Sainta

KREDO

Vjerujem da jedinstvenost čovjeka, nasuprot ostalom živom svijetu, potiče iz činjenice da je čovjek svjesni život po sebi. Čovjek je svjestan sebe, svoje budućnosti, koja je smrt, svoje sićušnosti, svoje nemoći; svjestan je drugih kao drugih; čovjek je dio prirode, predmet je njenih zakona čak i kada ih nadilazi svojom mišlju.

Vjerujem da je čovjek proizvod prirodne evolucije koja je rođena iz suprotnosti zatočeništva u prirodi i izdvojenosti iz nje, i iz potrebe da sa prirodom pronađe sklad i jedinstvo.

Vjerujem da je čovjekova priroda protivrječnost ukorijenjena u uslovima ljudskog bivstvovanja koje zahtijeva traganje za rješenjima, što sa svoje strane stvara nove protivrječnosti i potrebu za odgovorima.

Vjerujem da svaki odgovor na te protivrječnosti može da zaista zadovolji uslov da pomaže čovjeku da prevaziđe osjećanje izdvojenosti i da postigne osjećanje saglasnosti, jedinstva i pripadanja. Vjerujem da u svakom odgovoru na te protivrječnosti čovjek ima mogućnost da bira između stvaralaštva i rušilačkog nasilja; između stvarnosti i opsjena, između nepristrasnosti i netrpeljivosti, između bratstva-nezavisnosti i gospodarenja-potčinjavanja.

Vjerujem da se ‘životu’ može pripisati značenje neprekidnog rađanja i razvoja.

Vjerujem da se ’smrti’ može pripisati značenje onemogućenog razvoja, neprekidnog ponavljanja. Vjerujem da čovjek regresivnim odgovorom pokušava da nađe jedinstvo, oslobađajući se neizdržive usamljenosti i nesigurnosti, izopačujući ono što ga čini humanim i što mu zadaje bol. Regresivni odgovor se javlja u tri vida, odvojena ili spojena: nekrofiliji, narcizmu i incestuoznoj simbiozi.

Pod nekrofilijom podrazumijevam ljubav prema nasilju i uništavanju; želju da se ubija; obožavanju sile; sklonost ka smrti, samoubistvu, sadizmu; želju da se organsko pretvori u neorgansko sredstvima ‘reda’. Nekrofil, lišen sposobnosti da stvara, u svojoj nemoći uništavanje smatra lakim jer služi samo jednoj sposobnosti: SILI.

Pod narcizmom podrazumijevam odsustvo autentičnog interesovanja za spoljni svijet, koje zamjenjuje snažna privrženost sebi, svojoj grupi, klanu, religiji, naciji, rasi itd. – uz posljedična ozbiljna iskrivljenja racionalnog suđenja. Uopšte, potreba za narcističkim zadovoljenjem proističe iz neophodnosti da se nadoknadi materijalno i kulturno siromaštvo.

Pod incestuoznom simbiozom podrazumijevam sklonost da se ostane vezan uz majku i njene zamjene – krvi, porodici, plemenu – kako bi se pobjeglo od nepodnošljive težine odgovornosti, slobode, svijesti i našla zaštita i ljubav u stanju sigurne zavisnosti, za koje pojedinac plaća zaustavljanjem svog ljudskog razvoja.

Vjerujem da čovjek koji bira napredak može da pronađe novo jedinstvo kroz pun razvoj svih ljudskih mogućnosti, koje se iskazuju kroz tri orijentacije. Te orijentacije mogu biti predstavljene izdvojeno ili zajedno: biofilija, ljubav prema čovječanstvu i prirodi, nezavisnost i sloboda.

Vjerujem da je ljubav glavni ključ koji otvara vrata ljudskog razvoja. Ljubav i jedinstvo sa nekim ili nečim izvan sebe, jedinstvo koje dozvoljava čovjeku da sebe dovede u odnos sa drugima, da se osjeti jedan među drugima, a da ne ograniči lični integritet i nezavisnost. Ljubav je produktivna orijentacija za koju je najvažnije da su istovremeno prisutni: staranje, odgovornost, uvažavanje i poznavanje onoga sa čime se čovjek povezuje.

Vjerujem da je iskustvo ljubavi najčovječniji i najčovjekotvorniji čin koji je čovjeku dat na uživanje i da, kao i razum, nema smisla ako je shvaćena na djelimičan način.

Vjerujem u nužnost ’slobode od’ unutrašnjih i/ili spoljašnjih prinuda, kao preduslov ’slobode za’ stvaranje, građenje, saznavanje itd. kako bi nastala slobodna, aktivna, odgovorna ličnost.

Vjerujem da je sloboda sposobnost da se slijedi glas razuma i znanja, nasuprot glasu iracionalnih strasti; da je to emancipacija koja čovjeka čini slobodnim i stavlja ga u položaj da koristi vlastite racionalne moći i da objektivno shvati svijet i svoje mjesto u njemu.

Vjerujem da je ‘borba za slobodu’ nekada značila jedino borbu protiv nametnutog autoriteta, koji nadilazi volju pojedinca. Danas bi ‘borba za slobodu’ trebala da znači lično i kolektivno samooslobađanje ‘autoriteta’ kome smo se dobrovoljno podvrgli; samooslobađanje od unutrašnjih sila koje čine neophodnim to podvrgavanje jer nismo u stanju da podnesemo slobodu. Vjerujem da sloboda nije stalno svojstvo koje ‘imamo’ ili ‘nemamo’; možda je njena jedina stvarnost: čin samooslobađanja kroz proces izbora. Svaki životni korak koji uvećava čovjekovu zrelost, uvećava i njegovu sposobnost da izabere oslobađajuću alternativu.

Vjerujem da ’sloboda izbora’ nije uvijek istovijetna za sve ljude u svakom trenutku. Čovjek sa isključivo nekrofilnom orijentacijom, ili narcističkom, ili simbiotički-incestuoznom, ima samo regresivan izbor. Slobodan čovjek, oslobođen iracionalnih veza, ne može da ima regresivan izbor. Vjerujem da problem slobode izbora postoji samo za čovjeka sa suprotstavljenim orijentacijama i da je ta sloboda snažno uslovljena nesvjesnim željama i umirujućim racionalizacijama.

Vjerujem da niko ne može da ‘izbavi’ svog bližnjeg birajući umjesto njega. Da bi mu pomogao, može da naznači moguće alternative, iskreno i sa ljubavlju, bez sentimentalnosti i iluzija. Poznavanje oslobađajućih alternativa i svjest o njihovom postojanju može u pojedincu da probudi njegovu skrivenu energiju i uputi ga da izabere poštovanje prema ‘životu’, ne prema ’smrti’.

Vjerujem da se jednakost osjeća onda kada se pojedinac, u potpunosti otkrivši sebe, prepoznaje kao jednak drugima i poistovećuje sa njima. Svako nosi ljudskost u sebi, ‘ljudska sudbina’ je jedinstvena i jednaka za sve ljude, bez obzira na neizbježne razlike u inteligenciji, talentu, visini, boji itd.

Vjerujem da jednakost među ljudima mora biti zapamćena naročito da bi se spriječilo da jedan čovjek postane oruđe drugog.

Vjerujem da je bratstvo ljubav usmjerena prema bližnjem. Ostaće, međutim, riječ bez smisla, sve dok ‘incestuozne’ veze, koje čovjeka onemogućavaju da objektivno sudi svog ‘brata’ ne budu iskorenjene.

Vjerujem da pojedinac, koji nije na putu da nadiđe svoje društvo i uvidi na koji način ono unapređuje ili ometa razvoj ljudskog potencijala, ne može da dođe u bliski dodir sa svojom ljudskošću. Ako mu tabui, ograničenja, iskrivljene vrijednosti izgledaju „prirodni“, to je jasna naznaka da mu nedostaje stvarno poznavanje ljudske prirode.

Vjerujem da je društvo, koje istovremeno podstiče i sputava, uvijek bilo u sukobu sa ljudskošću. Jedino kada se ciljevi društva poistovijete sa ciljevima ljudskosti, društvo će prestati da parališe čovjeka i ohrabruje gospodarenje.

Vjerujem da čovjek može i mora da se nada zdravom društvu koje unapređuje čovjekovu sposobnost da voli svog bližnjeg, da radi i stvara, da razvija svoj razum i objektivnost samoosjećanja, zasnovanog na iskustvu vlastite produktivne energije.

Vjerujem da čovjek može i mora da se nada kolektivnom povraćaju duševnog zdravlja, koje obilježava sposobnost da se voli i stvara, oslobađanjem čovjeka od incestuoznih veza sa klanom i tlom, osjećanjem identiteta zasnovanog na iskustvu koje pojedinac ima o sebi kao subjektu i činiocu svojih moći; sposobnošću da se osjeti realnost u sebi i izvan sebe i uticajem na razvoj objektivnosti i razuma.

Vjerujem da će, kako naš svijet postaje lud i dehumanizovan, sve veći broj pojedinaca osjećati nužnost da se poveže i radi sa ljudima koji dijele njihove brige.

Vjerujem da bi ti ljudi dobrih namjera trebali ne samo da prispiju do humanog tumačenja svijeta, već i da bi morali i da ukažu na put moguće promjene i rade na njoj. Tumačenje bez želje za promjenom je beskorisno, promjena bez prethodnog tumačenja je slijepa.

Vjerujem u moguće ostvarenje svijeta u kome bi čovjek mogao biti mnogo čak iako ima malo; svijeta u kome prevladavajuća motivacija egzistencije nije potrošnja; svijeta u kome je ‘čovjek’ cilj, prvi i posljednji; svijeta u kome bi čovjek mogao da pronađe svrhu svog života kao i snagu da živi slobodno i bez iluzija.

ERIH FROM

KRISTALNI BROD


Prije nego što pređeš granicu svijesti,
poljubi me još jednom
da okusim blistavo blaženstvo
još jednog poljupca.

Dani su vedri i prepuni bola.
Obavij me svojom mekom kišom,
dani bez tebe su ludilo bez kraja
sve dok se ne sretnemo ponovo.

Reci mi gdje se krije tvoja sloboda,
ulice su polja koja nikada ne umiru,
oslobodi me razloga zbog kojih
ti radije plačeš, a ja radije letim.

Kristalni brod se sprema na putovanje,
sa hiljadu djevojaka, sa hiljadu drhtaja,
vrijeme se ubija na milion načina.
Kada se vratim, napisaću jedan stih.

Džim Morison

BAJKA O ČASTI

U neka davna vremena živješe ljudi bistrog uma i plemenite duše. Lutali godinama po različitim krajevima tražeći mjesto za svoj dom. Kad dođoše do Velike Rijeke, riješiše da tu i ostanu. Podigoše svoje kuće, napraviše svoje selo, i izradiše veliko, brojno i zdravo potomstvo. Izabraše sebi i kralja po imenu Razum. Dobiše i vjeru, jezik i pismo. I tako nastade narod. Biješe nadaleko poznat po svojoj čestitosti i mudrosti.
Vrijeme je prolazilo. Život im biješe bogat. Ali sve što je dobro, privuče i zavidne ljude. Iz vrlo udaljenih krajeva, gdje su vladale nesloga i mržnja, a kraljica im bila Zavist, krenuše da napadaju ovaj narod. Rušili su im kuće, otimali djecu, palili knjige…
No, narod biješe hrabar i neustrašiv. Zato Zavist riješi da ubije Razum. Tako i bi. Narod osta bez kralja te odluči da vlast pripadne njegovoj ženi. Ona se zvala Čast. Imala je kćerku Slobodu i sina Život. I umjesto da bez razuma narod propadne, oni su sa Časti postali još jači. Čast je vladala pošteno i dostojanstveno. Bila je skromna, iskrena i pravedna. Kćerka joj je u svemu pomagala. Sloboda je bila najljepša djevojka na svijetu i voljena u narodu.
Zavist, već bijesna, pokuša da ubije i Čast, ali bez uspjeha. Zatim pokuša da otme Slobodu, ali je i ona bila neuhvatljiva. Narod ih je dobro čuvao, baš kao što se čuva najveći zavjet predaka. No, Zavist nije mirovala. Tražila je put do zla. Tako nagovori Život da se odrekne majke i sestre dobijajući za uzvrat obećanje – vječnu slavu i vlast. Život je povjerovao. Na prevaru zatvori Čast i Slobodu u kutiju zaborava. Postade kralj. Narod se uplaši novog kralja jer Život bez Časti i Slobode je Život sa strahom. Tada su istina i nada daleko, a tuga i zlo prve komšije. Zavist je imala kćerku Laž koja se po nagovoru majke uda za kralja. Uz nju Život postade još suroviji, a narod nesrećniji. Život i Laž dobiše kćerku Prevaru i sina Zaborava. Dođoše još crnji dani. Narod je propadao svakim danom sve više. Od razumnog, časnog i slobodnog, ostade samo prevareni narod. I – zaboravljen.
Ne prođe mnogo, a Zavist odluči da ode odatle jer više nije imala na čemu da im zavidi. Sa njom odoše i kćerka Laž i unuk Prevara jer im je, ovakav kakav je, Život dosadio. Kad je kralj ostao sam, sa sinom Zaboravom, osjeti neizmjernu tugu i pokajanje za ono što je učinio svom narodu, te pade u postelju. Sin se sažali nad svojim ocem te odluči da nađe kutiju zaborava. Nije je bilo teško naći.
Bila je na putu, zaboravljena. Obradovao se, ali ju je uzalud pokušavao otvoriti. Sjedio je tužan danima pored očeve postelje nadajući se da će nekim čudom ozdraviti.
Jednog dana vidje ga mali dječak zlatne kose i upita ga:

“Poznaješ li ti Čast i Slobodu?”

“Ne, ja sam se rodio poslije njih,” odgovori Zaborav, “ali ih poznaje moj otac Život.”

“Slušaj me dobro,” reče zlatokosi, “ako želiš da Život ozdravi, moraš ispuniti tri zadatka-želje. Tako će se kutija zaborava otvoriti.”
Prva želja: Učini da Život zauvijek zaboravi na Zavist, Laž i Prevaru.
Druga želja: Vrati narodu Čast i Slobodu!
Treća želja: Ne dozvoli da jezik tvog naroda padne u zaborav!
Zaborav sve tako učini, pa se Život iznova probudi. Uz njega su i Čast i Sloboda živjeli dugo i srećno. Žive i danas ali ih treba čuvati od kutije zaborava.

Nikola Borovčanin

KAKO SU MUŠKARCI I ŽENE POLAGANO UČILI DA VODE ZANIMLJIVE RAZGOVORE

Zašto su nakon toliko vijekova iskustva ljudi i dalje tako nevješti, grubi, nepažljivi u konverzaciji? Odgovor je u tome što je konverzacija još uvijek u povoju.
Sloboda govora bila je jalovo pravo sve dok se ljudi nisu oslobodili osjećanja da ne znaju da se izražavaju kako treba.
Prvo je bilo potrebno da prevaziđu staru, duboko usađenu odvratnost prema tome da ih neko prekida, što su oni doživljavali kao da ih taj neko zlostavlja. Potom ih je na pričanje natjerala potreba da raspravljaju o onome u šta nisu bili sigurni, a i to što nisu znali u šta da vjeruju.
Prvi poznati umjetnik razgovora bio je Sokrat, koji je rat riječima zamijenio dijalogom. Imao je sjajnu ideju da će dvije nesigurne osobe, ako se spoje, moći da dosegnu ono što nikada ne bi mogle ponaosobno: moći će za sebe da otkriju istinu koja je samo njihova. Postavljajući jedan drugom pitanja i međusobno ispitujući predrasude, rastavljajući svaku od njih na više dijelova, iznalazeći nedostatke, nikada ne napadajući i ne vrijeđajući, ali uvijek tragajući za onim oko čega bi se moglo složiti, krećući se pažljivo od jedne do druge podudaranosti, ljudi bi postepeno spoznali svrhu življenja.
Sokrat je bio neobično ružan, gotovo groteskog izgleda, ali je pokazao kako dvije osobe mogu jednu drugoj da postanu lijepe kroz način na koji razgovaraju. Rekao je:

“Od onih koji se samnom druže neki su na prvi pogled prilično neinteligentni, ali kako rasprava odmiče svi koji su u milosti neba mogu da napreduju toliko da se iznenade i drugi i oni sami, iako je jasno da nikad od mene nisu ništa naučili. Mnoge divljenja dostojne istine koje su iznjedrili u sebe samima su i otkrili.
No, njihovo porađanje djelo je neba, a i moje sopstveno.”
Sokratova majka bila je babica, a tako je i on sebe zamišljao. Da bi se rodile ideje, potrebna je babica. Upravo je to bilo jedno od najvećih otkrića. Ali konverzacija nije sacinjena samo od pitanja. Sokrat je izumio samo jednu polovinu konverzacije.

I dalje je bila potrebna jedna drugačija pobuna, a došla je u vidu žene. Pobunila se jedna žena. Uzor koji su svi podržavali bila je Madam de Rambuje. Kao što je Merlin Monro čitavu generaciju naučila šta znači biti seksi, Madam de Rambuje je pokazala šta znači biti društven, tako da više nije bilo važno koliko je neko bogat ili kakvog je porijekla ili pak koliko je fizički lijep da bi umio da učestvuje u konverzaciji. Sokrat je izmislio konverzacijski duet. Madam de Rambuje nije ni pokušala da stvori kamerni orkestar razgovora, pošto je svaka osoba govorila sopstvene riječi, već se radije pobrinula da za pozorište u kojem je svako učestvovao. Ljudi svih staleža i nacionalnosti sretali su se u njenom salonu i raznim salonima koji su podržavali tu ideju, i umjesto da se kinje samoispitivanjem, oni su se usredsredili
na elegantno izražavanje misli.
Spajanje pametnih žena i pametnih muškaraca dovelo je seks i intelekt u drugačiju vezu. Muškarci i žene su naučili da jedni druge cijene po karakteru prije negoli spoljašnjosti, koristeći se međusobnim razlikama kako bi pokušali da se razumiju.
Ulagao se napor da se održi sve što je bilo novo u književnosti, nauci, umjetnosti, politici i načinu ponašanja, ali žene koje su vodile ove salone nisu bile stručne ni u jednoj od ovih oblasti. Njihovo postignuže sastoji se u tome što su proćistile muškarce od glomaznog akademskog naslijeđa što ih je pritiskalo, a u kojem je cilj rasprave bio da se drugi smlavi težinom vlastitog znanja.
Žene, čineci to, bodrile su ozbiljnost da bude istovremeno vedra, razum da se opominje osjećanja, a uljudnost da se pridruži iskrenosti. Ukus koji su njegovali saloni ubrzo je postao despotski, iako su žene pokušavali da nauče ono što je Montenj nazvao “raznolikost i nesklad prirode”, nerijetko su dolazili do obožavanje sopstvenog sjaja. Rješenje u konverazicji bio je odnos tete-a-tete. Tako je rasla žudnja za intimnijim razgovorom i iskrenost je postajala sve bezuslovnija.

Prepeku u konverzaciji čini “nepoznavanje srca” osobe s kojom se razgovara, jer je ono potrebno “da bi se moje riječi njemu saobrazile”. Ljudi su jedna velika misterija i zato su i zanimljivi, vrijedni da se sa njima razgovara. Ako bi bili predvidljivi, ne bi imala svrhe ni konverzacija koja se nadahnućem napaja iz razlika među ljudima. Konverzacija zahtjeva ravonpravnost među učesnicima. U stvari, ona je jedan od najvažnijih načina da se zasnuje ravnopravnost.
Tek kad ljudi nauče da razgovaraju, postaće ravnopravni. Da bi cvjetala potrebna joj je pomoć babica oba pola.

Teodor Zeldin – Odlomak iz knjige “Intimna istorija čovečanstva”

PČELA SE PRETVARA U TRUTA


Pčela je stvorenje koje je bar u jednome veoma slična čovjeku: brine se za budućnost. U dobra vremena radi za zle dane, ljeti za zimu. Ali uzmite košnicu i premjestite je u tropske krajeve, gdje cijele godine cvjeta cvijeće. Tamo se događa nešto što će svakoga, ko to prvi put čuje, i te kako iznenaditi. Pčele prestanu raditi, više ne proizvode med. To i nije potrebno jer im ne prijeti vrijeme u kojem nema cvijeta.

Kad nema briga za zimu, nema ni meda!

Dajte ljudima neku brigu i oni će se pokrenuti. U njima će se probuditi moralne ili stvaralačke snage i oni će nešto preduzeti. Ne vrijedi mlade ostaviti da rastu u blagostanju i osloboditi ih svega što služi za razvitak i korišćenje njihove snage otpora.

Stalno obilje sredstava i hrane pretvara ljude u trutove.

Adam Miler-Gutenbrun

ZATO ŠTO JE TO LJUBAV


Da li ti se dlanovi znoje, srce ubrzano kuca, a glas ti zastaje u grlu?
- To nije Ljubav, to je Dopadanje.

Ne možeš skinuti pogled, ili ruke sa njega?
- To nije Ljubav, to je Požuda.

Ponosna si na njega, i želiš svima da ga predstaviš?
- To nije Ljubav, to je Sreća.

Želiš ga, jer znaš da je on tamo?
- To nije Ljubav, to je Usamljenost.

Sa njim si, jer tako svi drugi hoće?
- To nije Ljubav, to je Lojalnost.

Ostaješ sa njim, jer znaš da te voli, i ne želiš da ga povrijediš?
- To nije Ljubav, to je Sažaljenje.

Sa njim si, jer te ljubi, i drži te za ruku?
- To nije Ljubav, to je Nesigurnost.

Da li si sa njim, jer jedan pogled na njega, i srce tvoje preskače?
- To nije Ljubav, to je Strast.

Da li mu opraštaš greške, jer se brineš za njega?
- To nije Ljubav, to je Prijateljstvo.

Da li mu govoriš svakog dana da je jedini na kojeg misliš?
- To nije Ljubav, to je Laž.

Da li bi se odrekla svojih najdražih stvari samo za njega?
- To nije Ljubav, to je Velikodušnost.

Da li te srce boli, i sve se u tebi lomi, kad je on tužan?
- Da, to je Ljubav.

Da li te privlače drugi, ali ipak ostaješ sa njim, bez trunke pokajanja?
- Da, to je Ljubav.

Da li prihvataš njegove greške samo zato jer su one dio njega?
- Da, to je Ljubav.

Da li zaplačeš zbog njegovog bola, iako ga on dobro podnosi, jer je jak?
- Da, to je Ljubav.

Da li on osjeća tvoje srce, i dira te duboko u dušu, tako da te boli jako?
- Da, to je Ljubav.

Da li si sa njim zbog te slijepe, neshvatljive mješavine bola, sreće i uživanja, koja te privlači k njemu, i drži te čvrsto vezanu za njega?
- Da, to je Ljubav.

Da li bi mu dala svoje srce, svoj život, svoju smrt?
- Da, to je Ljubav.

Onda, zašto, zašto volimo kad je Ljubav tako bolna, i predstavlja takvo mučenje?
Zašto u svojim životima svi tragamo za Ljubavlju?
Za tom boli i agonijom?
Tim mučenjem, koje nas ubija?

Zašto?

Zato što je to LJUBAV.

Djordje Balašević - Dok gori nebo nad Novim Sadom

Da se ne lažemo, nije to bio neki most
Od onih podignutih da bi se u njih gledalo
Ah, ne
Pre je bio od onih podignutih
Da bi se sa njih gledalo i pod njima prvi put poljubilo
Ali ponekad ga je ona prelazila
Svojim uobraženim kadetskim korakom
A mesečina se, kao deverika, lovila u mrežu njene kose
Po tome ću ga, eto, pamtiti

Rat je, kao pijan svat, prošao poljem
Šenlučio celu noć
Kaleći bes na ranom žitu i tek niklom bostanu
Zašto? Ne pitaj se, jer tako je bolje
I Bog je pristao na to
Ratovi prolaze, a ljudi, eto, ipak ostanu
Za zlo sam teški laik, no to je stara priča
Znaš već: Bila jednom dva brata ... i to
Kad' sklopim taj mozaik, ostane mi kamičak
I to smo, izgleda, mi
Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok, ramena pospi aprilom
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Zaigraj bosa i prkosna
Dok iznad Novog Sada đavo pali svoja kandila
Žad na reci tamni čim se sumrak zgusne
Dunav je pred zoru prek
Plaše te aveti što maglom brode teškim skelama
Ne, strah nije pravi ruž za tvoje usne
Reši ga se jednom zauvek
I veruj zvezdi koja zraku tvog života prelama
Nije to prva neman što preti dahom vatre, ne
Ali ljubav je vitez
Arhanđel s' mačem spreman da i tu alu satre, da
I samo čeka tvoj znak
Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok, ramena pospi aprilom
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok, ramena pospi aprilom
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Zaigraj bosa i prkosna
Dok iznad Novog Sada đavo pali svoja kandila

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1009 korisnika na forumu :: 36 registrovanih, 2 sakrivenih i 971 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., airsuba, babaroga, Ben Roj, bojank, Botovac, Bubili, Darkhunter, Dimitrije Paunovic, DonRumataEstorski, draganl, Georgius, HogarStrashni, ILGromovnik, Ivica1102, ivica976, kikisp, kovinacc, Kubovac, kybonacci, Magistar78, milenko crazy north, Milos ZA, nemkea71, nenooo, Outis, Panonsky, panzerwaffe, pein, Shilok, sickmouse, slonic_tonic, Smd, sovanova95, vaso1, Vlad000