Snaga u coveku

3

Snaga u coveku

Ljubi me jutrom kad ruže cvatu...


Ljubi me jutrom,kad ruže cvatu,
bujicom strasti obavij mi tijelo,
dodirom razbuktaj snene žudnje,
…ljubi me jutrom, kad ruže su u cvatu.

Daj da osjetim, kako šumi more,
i morske nimfe ljubavnu mi poje,
tihi zvon jutra,rebati se čuje,
sa zvonika našoj ljubavi se kune.

Srce vrelo, bakljom požude upali,
da vatrena krv, kola tijelom uzburkano,
i pretvori žile rijekom slasno-strasnom,
jer ti znaš mila,da te ljubim žarko.

Ljubi me jutrom,kad ruže cvatu,
vali strasti nek*umivaju nam tijela,
u vrhuncu sreće strasnim krikom,
uplovimo želji,kad ruže su u cvatu.


Autor nepoznat

Pismo prijateljici


Sjećam se,
koračale smo jedna uz drugu,
s nadom u bolje sutra
i pogledima uprtima u daljinu.
Lake su bile boli
naslonjene na tvoje rame,
lake su bile tvoje suze,
jer ljubavlju sam ih otirala.
Ali teški su bili putevi,
koji su nas razdvojili
i sve one skrivene misli
hladnim vjetrom nošene.

Zar si zaboravila, draga,
da se srcu ne zapovijeda,
udavši se za čovjeka
kojeg ti je otac odabrao?
I zar ti poslije svega
možeš prstom upirati,
ti, koja si godinama
samo moje snove snila?

Tuđe te sunce grije,
ispod tuđeg neba širiš ruke,
u tišini oči sklapaš
i mrziš što ne živiš.
To je moja zemlja!
Ti si stranac i biti ćeš,
gaziš ono što je meni sveto,
svojom glavom više ne misliš.

I boli me danas,
više nego ikada prije,
razlika koju stvaraš među nama,
onaj gnjev što ga u duši kriješ.
Nije važno, draga Prijateljice,
tko smo, što smo i imena naša,
zapitajmo se radije…
-kakvi smo ljudi postali?


P.s.:
Jednog dana; i za sto godina,
ako ti srce poželi pjevati stare note,
biti ću tu, negdje u blizini
i doćekati te raširenih ruku.


Autor nepoznat

ZOVEM SE LJUBAV

Postojala sam prije nego što je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam prije nego što je postojala priroda, postojala sam prije nego što je postojao čovjek. Bila sam usamljena, htjela sam da podijelim sve ovo što nosim sa sobom kroz nebrojene vijekove i stvorila sam svijet koji sam htjela da se mojim imenom zove.

Uvukla sam se u more i jezera, u rijeke i potoke, u planine i beskrajna polja, u šume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udišete.

Volim da dođem iznenada, kada se ne nadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moć govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da često izgovarate nesuvisle rečenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smijete kao djeca, volim da šetate livadama i berete rijetko cvijece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pjevate, volim da zbog mene pjesme pišete, da zbog mene priče izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.

Ali sam tužna kada me se bojite.

Tukli ste me, mučili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i žednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vječne kiše i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se širim i razvijam, govorili ste čak i da ne postojim. Niste vjerovali u mene, izmišljali ste strašne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljačkali ste, ubijali ste.

Ali sve sam zbog vas izdržala.

Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrećnu, da vas ne rastužim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rastjerala, neprimjetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno. Šunjala sam se kao mio lopov oko vaših srca, omekšivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se neće moći nikada više ukloniti. Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, tjerala na smijeh kada ste mislili da ćete vječno plakati, tjerala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vječno ćutanje.

Ne bojte se.

Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vaše hramove. Pripremite sudove duše svoje da vam ih napunim radošću i veseljem. Ja ću biti vaša molitva, ja ću biti vaš vid kada ne vidite, ja ću biti vaš sluh kada ne čujete, ja ću vas nahraniti kada ogladnite, ja ću vas napojiti kada ožednite. Ja ću biti vaša svjetlost u mraku, ja ću biti put po kojim ćete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predjelima.

Ne bojte se. Otvorite srce i primite me u sebe. Jer sam tu. Jer postojim.

Zovem se Ljubav, samo me pozovite i biću tu.


Nepoznat autor

Želim se u tebi

Bit ću nježan,
želim se u tebi,
ne boj se, ne brini,
poljubi me u sebi.
Znam da me želiš
kao tebe ja,
prepusti se, ne brini,
budi moja sva.
Reci mi što želiš
i ja ću ti to dati,
svojom ljubom,
ja ću tebe zvati.
Od noći ću za tebe
napraviti dan,
ostvarit ću za tebe
svaki mali san.
Bit ću tamo
gdje ti me želiš,
svoje misli
samnom da podijeliš.
Samo da mi usne
mirišu na tvoje,
dat ću ti sebe
i sve svoje.
Daj da zajedno
utonemo u san,
zagrljeni dočekajmo
novi dan.


Nepoznat autor

NEIZGOVORENE REČI

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…

Đorđe Balašević

KAD VAS LJUBAV POZOVE

… Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrijediti. A kad vam progovori, vjerujte joj, premda vam glas njen može uništiti snove, k’o što sjeverac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se upinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, tako će se spustiti i do vašeg korijenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja. Samljeće vas, do bjeline. Umijesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hljeb za svetu Božju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svog srca i u spoznaji toj postali dio srca života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, u svijet koji ne poznaje godišnja doba, gdje ćete se smijati, al’ ne punoćom smijeha svog, i plakati, al’ ne do posljednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima osim sebe. Ljubav ne posjeduje, niti dopušta da je posjeduju; jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: “Bog mi je u srcu”, već: “Ja sam u srcu Božjem.” I nemojte misliti da možete usmjeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrijednima, usmjeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite, a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što pjeva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nježnosti. Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi; i da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; da otpočnete u poslijepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, a potom da usnite sa molitvom za voljeno u srcu i pjesmom slavljeničkom na usnama…

Halil Džubran (Prorok)

DUŠEVNI MIR

Duševni mir je najveće čovjekovo dobro. Vaša sposobnost da postignete i sačuvate svoj duševni mir je možda i najbolji pokazatelj toga kako funkcionišete kao ličnost. Duševni mir je osnovni preduslov za sreću i istinsko uživanje i zadovoljstvo kako u radu tako i u ličnom životu. Kada svoj unutrašnji mir budete zacrtali kao najviši cilj i sve svoje aktivnosti, odluke i ponašanje budete organizovali tako da služe toj najvišoj svrsi, postaćete srećniji i efikasniji u svom životu i karijeri nego u bilo kojim drugim okolnostima.

Suprotnost unutrašnjem miru jesu negativne emocije. One su glavni uzrok nesreće u životu. Negativne emocije su emocije “kradljivci”. One kradu vaš mir, sreću i uživanje. One mogu da vas razbole. One skraćuju vaš život. Cjelokupan stres, napetost i zabrinutost se na kraju manifestuju u svojevrsnim negativnim emocijama. A kada se jednom probude, negativne emocije se stalno izražavaju, bilo unutra ili spolja. Ili se razbolijevate ili trujete svoje odnose sa drugima.

Jedan od glavnih ciljeva u planiranju vašeg života mora da bude to da eliminišete negativne emocije i postanete istinski srećna i zdrava individua. A način na koji ćete eliminisati negativne emocije se, prije svega, sastoji u tome da razumijete najdublje uzroke negativnih emocija, i drugo, da naučite kako da ih neutrališete svojom voljom.

yup Cool

Odlican blog. Quality staff. Svidja mi se je mala rec Wink

Iz pisama Branka Miljkovića

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog Poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega,moraš da znaš da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

Ta Žena nije bila tek moja Ljubavnica.Ona je bila prva i osnovna potreba moga Duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon.Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.Bez nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj Besmislici i noći. Moja je Usamljenost sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje Pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna.

Pored Nje najopasnije Misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene.Kada bih samo mogao pobeći od onog sta sam rekao! Zivim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da disem. Svaka me Rec moze Ubiti.Ja sam najveći deo svojih Pesama napisao pre nego što sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao Pesnik tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva,koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje.Sada moja Poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta Zena ostala kraj mene. Ovako,ja sam onaj koji se igrao Vatrom i Izgoreo. Poraz ne može biti Pobeda,ma koliko veliki bio.Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju Snagu i svoj Dar. Ja više ne umem da pišem.Ostala je samo nesreća od koje se nista drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se,dragi prijatelju,da sam ja napisao stih:

"Jedan nesrećan covek ne može biti pesnik."

Tek sada vidim koliko je to tačno.Ja ću pokušati da živim dalje mada sam više Mrtav od svih mrtvaca zajedno.Ali ova užasna Patnja je poslednji ostatak onoga sto je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

P.S.Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj.Bilo šta. Ne u vezi sa mnom.Šta jede,kako spava,da li ima nazeb itd. ti sve to možeš znati.Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o Smrti. 



Pismo Branka Miljkovića prijatelju

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 964 korisnika na forumu :: 16 registrovanih, 1 sakriven i 947 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Areal84, bigfoot, Djole, kolle.the.kid, ladro, laurusri, Milos82, nuke92, sevenino, shaja1, Srky Boy, VP6919, W123, zeo, Zimbabwe