Snaga u coveku

9

Snaga u coveku

BORITE SE PROTIV SOPSTVENIH OGRANIČENJA

Mnogi ljudi rasipaju energiju ubjeđujući sebe u sopstvena ograničenja: “Ne mogu to da uradim”, “Ne vrijedi, ja sam jednostavno takav.”, “Nikada nisam imao pravu vezu”, i hiljade drugih negativnih i samoodbrambenih izjava.
Naši umovi su moćni insturmenti. Kada odlučmo da je nešto van naše moći, veoma je teško probiti prepreku koju smo sami sebi stvorili. Zamislite, na primjer, da kažete sebi: “Ja ne umijem da pišem.” Tražićete primjere da biste dokazali svoj stav. Sjetićete se loših pismenih sastava iz srednje škole, ili kako ste se mrzovoljno osjećali posljednji put kada ste sjeli da napišete pismo. Napunićete glavu ograničenjima kojih ćete se toliko uplašiti da nećete smjeti ni da probate da pišete. Da biste postali pisac ili bilo šta drugo, prvi korak je da ućutkate vašeg najvećeg kritičara – SEBE.
Imao sam takav slučaj sa jednom pacijentkinjom koja mi je rekla: “Nikada nisam imala kvalitetnu vezu. Uvijek ja nešto zabrljam.” Pošto je bila potpuno sigurna u to, vjerovala je da je u pravu. Kad god bi nekog upoznala, ona bi, a da toga nije ni bila svjesna, izmišljala razloge zbog kojih bi je partner napustio. Ako bi kasnila na sastanak, rekla bi mu: “Ja uvijek kasnim.” Ako bi počeli da se raspravljaju, rekla bi: “Ja se uvijek svađam.” Prije ili kasnije bi ga ubijedila da nije vrijedna njegove ljubavi. Zatim bi rekla sebi: “Vidiš, to se dešava svaki put. Jednostavno nikada neću imati kvalitetnu vezu.”
Morala je da nauči kako da zaustavi svoja negativna očekivanja u pogledu razvoja događaja.
“Uloviti sebe” u trenutku negativne autosugestije – ubjeđivanja sebe u sopstvena ograničenja – to je ono što joj je bilo potrebno. Umjesto što je govorila: “Ja uvijek to radim.”, trebalo je da govori: ”To je smiješno, nikada to ne radim.” Morala je da shvati da je ubjeđivanje sebe u sopstvena ograničenja bila samo još jedna loša navika, koja lako može biti zamijenjena novom, pozitivnijom navikom. Moja pacijentkinja je danss potpuno drugačija. Kada se sjeti svog ranijeg ponašanja, obično se nasmije. Naučio sam lekciju: Kada govorim u korist sopstvenih ograničenja, vrlo često se razočaram u sebe. Vjerujem da je isti slučaj i sa vama.

KAKO SE OSLOBODITI NEGATIVNOSTI?

Negativnost je potpuno neprirodna. Ona je duševni zagađivač, i postoji duboka spona između trovanja i razaranja prirode i silne negativnosti koja se nakupila u kolektivnoj ljudskoj psihi. Nijedan drugi oblik života na ovoj planeti ne zna za negativnost, samo ljudi, bas kao što ni jedan drudi oblik života ne skrnavi i ne truje zemlju koja ga hrani. Da li ste ikada vidjeli nesretan cvijet ili hrast pod stresom? Jeste li ikada naišli na potištenog delfina, žabu koja ima problema sa samopoštovanjem, mačku koja ne može da se opusti ili pticu koja nosi u sebi mržnju i prezir? Jedine životinje koje mogu povremeno da dožive nešto slično negativnosti ili pokažu znake neurotičnog ponašanja su one koje žive u bliskom kontaktu sa ljudima pa se na taj način povezuju sa ljudskim umom i njegovim ludilom.

Kao zamjena za odbacivanje negativne reakcije možete učiniti da ona nestane tako što ćete zamisliti sebe kako postajete prozirni za spoljašnji uzrok reakcije. Preporučujem da u početku vježbate sa sitnim trivijalnim stvarima. Recimo da sjedite mirno u svojoj kući. Najednom, začuje se prodoran zvuk alarma na automobilu sa druge strane ulice. Razdraženost se pojavljuje. Kakva je svrha te razdrazenosti? Baš nikakva. Zašto ste je stvorili? Niste vi. Um je to učinio. Zbilo se sasvim automatski, sasvim nesvjesno. Zašto ju je um stvorio? Zato što se on drži nesvjesnog ubjeđenja da će njegov otpor, koji vi doživljavate kao negativnost ili nesreću u nekom obliku, na neki način uništiti nepoželjno stanje. To je zabluda. Otpor koji on stvara, razdraženost ili bijes u ovom slučaju, daleko više uznemiruje od prvobitnog uzroka koji on pokušava da uništi.
Neko vam, recimo, uputi nešto što je neuljudno ili smišljeno da vas povrijedi. Umjesto da se upustite u nesvjesnu reakciju i negativnost kao što su napad, odbrana ili povlačenje, vi puštate da to prođe pravo kroz vas. Nemojte pružati nikakav otpor. Kao da više nema nikoga ko će biti povrijeđen. To se naziva praštanje. Na taj način vi postajete nepovredivi. Vi i dalje možete reći toj osobi da je njeno ponašanje neprihvatljivo ako je to vaš izbor. Ali ta osoba više nema moć da kontroliše vaše unutrašnje stanje. Tada vi imate moć nad samim sobom, a ne neko drugi, i vama ne upravlja vaš um. Bilo da je alarm na automobilu, neuljudna osoba, poplava, zemljotres ili gubitak čitavog vašeg imetka, mehanizam odbrane je isti.

Ekart Tol

Citat:Negativnost je potpuno neprirodna.
Ne bih se slozio. cak sta vise, prirodna je, iako je dusevni zagadjivac.

Citat:Nijedan drugi oblik života na ovoj planeti ne zna za negativnost
Ne slazem se. Pogledajte razjarnog vuka, itd.

Citat:Da li ste ikada vidjeli nesretan cvijet ili hrast pod stresom?
Autor ocigledno svojim sofizmima pokusava citaoca da ubedi u svoju verziju price. Prvo treba postaviti pitanje da li cvet uopste ima priliku da bude srecan ili nesrecan!? Kako to naucno ispitati? Ono sto je naucno ispitano je to da biljka zaista oseca "bol" tj. ispusta odgovarajuce impulse. Da li to mozemo podvesti pod stres?

Citat:Jeste li ikada naišli na potištenog delfina
Ne ali sam naisao na selu na potistenu ovcu kojoj je jastreb odneo dva jenjeta. Uskoro je i ona preminula, a baka se kune da joj je videla suzu u oku (ja nisam primetio pa ne znam)

Citat: žabu koja ima problema sa samopoštovanjem,
Ko je gledao Dog Whisperer, moze da zakljuci da i psi imaju "psihickih problema" i problema sa samopouzdanjem, te mora proci kroz poseban tretman da se oslobodi "negativne energije". Demagogija utora teksta je bas cudna.


Citat: mačku koja ne može da se opusti
- II -

Citat:pa se na taj način povezuju sa ljudskim umom i njegovim ludilom.
Zanimljivo.

Citat:Najednom, začuje se prodoran zvuk alarma na automobilu sa druge strane ulice. Razdraženost se pojavljuje.
Ja kada cujem alarm nisam razdrazljiv jer je u 90% slucajeva "false -positive". Ili je neki klinac zakacio loptom ili nesto drugo. Pre bih rekao da je problem ako ne cujete alarm jer danasnji kriminalci to sa lakocom bypass-uju... Bebee Dol

Nadam se da autor nije mislio na urodjeni strah coveka od jakih zvukova (drugi urodjeni je od izmicanja podloge). Na to se i ja "strecam" (covek sam, jel'te Mr. Green )


Iako sam lajkovao dosta tekstova, ovaj sam morao da prokomentarisem u negativnom smilu.

МОЈА ЉУБАВ

Сва је моја љубав испуњена тобом,
Као тамна гора студеном тишином;
Као морско бездно непровидном тмином;
Као вечни покрет невидљивим добом.

И тако бескрајна, и силна, и кобна,
Течеш мојом крвљу. Жена или машта?
Али твога даха препуно је свашта,
Свугде си присутна, свему истодобна.

Кад побеле звезде, у сутон, над лугом,
Рађаш се у мени као сунце ноћи,
И у моме телу дрхтиш у самоћи,
Распаљена огњем или смрзла тугом.

На твом тамном мору лепоте и коби,
Цело моје биће то је трепет сене;
О љубљена жено силнија од мене -
Ти струјиш кроз моје вене у све доби.

Као мрачна тајна лежиш у дну мене,
И мој глас је ехо твог ћутања.Ја те
Ни не видим где си, а све друге сате
Од тебе су моје очи засењене.


Јован Дучић

ЉУБАВНИЦИ

Нико нас неће поделити више,
на добре и грешне.
Тајни смо као гране снежне,
а све што је старо у љубави,
плаче све тише.
Још мало само, па ћемо
суморни, са осмехом тужним,
у страстима ружним, стати,
болни, бледи, уморни.
У биљу, или нечем другом,
моћном, над пропланком једне шуме младе,
наћи ћемо опет своје наде.

У мирисном небу ноћном.
Наде свих који се болно смеше.
И, кад, опет, као вечни цвет,
над телима уморним, небеса заплаве.
И загрљај опет буде свет',
као злато око свете главе,
са тамјана мирисом суморним,
нећемо знати који грех то беше,
међу гресима што к'о облаци плове,
што нам та тела и душе даде дивне и нове.


Милош Црњански

HUMANOST

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

„Ukoliko nije ometana vanjskim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?”

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:

„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.”

Potom je nastavio priču. Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

„Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?”

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:

„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4:1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, …, može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.”

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku da bude u igri, na travnatom tepihu – razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol – sada je gubila samo sa 4:3! S jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u sudačkoj nadoknadi od pet minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali ko će ga izvesti. Neko je došao na ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu. Na opšte iznenađenje – Siniši su ipak dali loptu!

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je – shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu – odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila toliko spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni! Trči, trči, i zabij je u mrežu!”

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše:

„Šutni je, šutni je u gol!”

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i … i smjestio je u mrežu! Zavladao je muk… Potom provala … prasak – svi skočiše:

„Siniša, Siniša, bravo, Siniša!’

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

„Tog dana …”, završavajući svoju priču potreseni otac – dok su mu suze kotrljale niz lice – dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.”

Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

Sve što priroda stvori je savršeno kreirano-Ne znam čiji je ovo citat ali svjedoci smo gledajući i druge i sebe same da svaki čovjek ima mane i postavlja se pitanje šta je uopšte savršenstvo,da li ono postoji..Prihvatanje od drugih ljudi je važno možda u ranom periodu ali važna je i lična odgovornost,sopstveno vrednovanje sebe i svog života odabir da budemo okruženi ljudima kakvi nam odgovaraju...
Drugo mislim da je svaki roditelj oduševljen svojim djetetom samo zato što postoji,što ima te osobine koje ima bez obzira na neke spoljne faktore.

DRAGI MOJ ZIJO


Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice.”
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…

(Književniku ZIJI DIZDAREVIĆU, ubijenom u logoru Jasenovac 1942.)

Branko Ćopić

Miroslav Antić - Rođendanska pesma

Ja mislim da smo svi redom

iz lepe ljubavi rođeni,

ogromne, čudne i drhtave

kao jašike zelene.



Posle su došle kolevke,

cucle i zubi, i ostalo.

I noći kad smo kmečali.

I pelene. Pelene. Pelene.



Svejedno je da li su oblaci

jesenjim nebom tumarali,

ili je košava bila,

ili je mećava bila,

ja mislim: oni su videli

sva sunca kad su nas stvarali.

Zato je kosa bebama

meka i topla kao svila.



Ja mislim da su se voleli

i mislim da su zamišljali

najlepše usne za nas,

najlepše oko i dlan.

I želeli su da budemo

najbolji na ovom svetu.

Da li se ikad upitaš,

ličiš li na njihov san?



Mama i tata su stari već

i kažu: ljubav vene.

A ljubav njihova ostaje

i u nama se širi.

I nastavlja se. Nastavlja

u nekom malenom švrći

što će iz našeg srca

uskoro da izviri.

Zbignjev Bjenjkovski - Konstrukcija sećanja na tebe


Još se moje sećanje na tebe nije ohladilo

i nije se formiralo u uspomenu.

Stalno si nezavršena u masti;

tako daleko da ne znam - a ipak te znam napamet

tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje.



Dok gledaš, kao da neki vetar iz svemira, ili možda njegova senka,

potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cele prizore,

tako da čak ni stranu prema kojoj duva tvoj pogled ne mogu da zamislim.

Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim predelima.



Kao da si još neoktrivena budućnost

ili da tek postaješ zrno još neizniklog vidjenja u mojim očima.

Kad govoriš, reču su tako nove

i obnavaljaju se pri svakom pokretu tvojih usana

kao da predskazuju buduće ili još poznije i čak nepredosećane pojmove.



Nikakav govor, koji bi postojao ma u prećutavanju bilo kada,

neće izraziti nijedno značenje koje bi ti pomislila.

Imenuješ me za nepojmljiva stanja i stvarnosti.

Iz tvojih usana radjaju se ne zvuci ili njihova opovrganja,

nego mehanizmi s nepoznatom primenom.



Čak i ćutanje kojim se izražavas ne oslabljuje snagu njihovog delovanja.

Samim svojim postojanjem pojačavaju otkucaje srca,

izgaranje kiseonika i temperaturu zvezda.

Kad si tu, dogadja se

kao da se Zemlja brže vrtoglavom brzinom okreće oko svoje osovine

i pospešuje sve postojeće oblike da prekorače granice svog izgleda.

Po linijama tvojih ruku debeli stubovi mrava vuku Velika Kola,

a u prostoru izmedju prstiju ulaze vetrom razasuta sazvezdja.



Pojavljuješ se i nestaješ.Takva si kao da te nema.

Kada te nema, jasnost osećanja mojih čula deluje tako

da mi se čini da postojiš.

Ti živiš tamo kuda pisma ne dolaze.

Daleko, dalje i od nadaljeg značenja ljudske reči

što ih ima daljina.

Tako daleko da samo uvek i nikad, mogu pomoći misli

da približe tvoju udaljenost.

Tako daleko da kad kažem živiš - da mislim postojiš,

onda su te reči metafora moga a ne tvoga postojanja.

Ti, tebe, tebi - to su pisani znaci moje egzistencije

suviše blede da bih joj davao naziv radi nje same.



Grad u kome živiš znam iz uzbudjenja

sigurno ima svoj geografski položaj, umetnička dela, administraciju

i po svemi je sličan mnogim drugim gradovima: ima tebe

i to ga izjednačava sa mojom čežnjom i snovima u kojima takodje živiš.

On je čvor linija sreće i sudbine, do koga neće dospeti besputni život

moga dlana.



Toliko si daleko da nikakva pošta ne prima moja pisma: za tebe

toliko daleko, da prostor što nas deli nestaje iscrpljen vlastitom neizmernošću.

Toliko daleko da se rat koji počne u mojoj zemlji

završi a da do tvoje ne stigne.

Toliko daleko, da se zemlja u kojoj ziviš smanjuje do fikcije.

Toliko si, mnogo, daleko.

Da ne znam više da li je dovoljno

slagati mislima na zemaljski način

da bi ih ti mogla prozreti.



Živiš tamo gde neće stići niko drugi sem tebe: u suzi mojoj.



Blizu, bliže no najbliže reči koje ne umem da odgonetnem.

Tako si blizu mene, kao što bih ja želeo da budem blizu tebe.

Tako si blizu mene da se sporazumevamo otkucajima srca.

Tako blizu da bi, radi opstanka,

morao prestati da postoji moj život u kojem živiš,

morala bi da se ugasi moja misao u kojoj misliš,

morao bih da se probudim iz sna u kome sanjaš.



Tako si mi bliska, da si bliža nego dan noći i senka svetlu.

Tako bliska da reči koje za tebe slažem znaš pre nego što ih pomislim.

Tako bliska da ne znam gde prestaješ ti, a počinjem ja.

Tako si blizu da ako hoću da te vidim

ne treba ni da otvaram ni da zatvaram kapke.

Tako blizu da te čujem kao što gluhonemi čuju uzbudjenje.

Tako blizu da tvoju kosu jasno osećam rukom

kao što bogalj oseća prisutnost odsečene ruke.



Neuhvatljiva je granica izmedju

bezgraničnosti tvoje prisustnosti i osećanja tvog nedostajanja.

U trenutku kad ta granica postane poznata,

postaćeš u poznatom mi stepenu

(ili dostupnom mom domišljaju)

daleka ili bliska.

Bićeš takva, drugačija i

još drugačija,

a ipak odredjena,

ma i raznoliko odredjena uspomena.



Tada -

Kad moje sećanja na tebe ostari, kad te mašta izgubi,

imam onu sigurnost, konkretnost osobine koja je komplikuje.

Bez kolebanja sećaću se tih tvojih očiju, tih ruku i te pojave.

Hteo bih, jer to ne zavisi od mene, da si mlada,

da imaš oblik jedne od onih zvezda što su tako dugo izučavale tvoje lice.



U ime tvoje,

Moderno svetsko pesništvo I-II

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1234 korisnika na forumu :: 38 registrovanih, 5 sakrivenih i 1191 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, A.R.Chafee.Jr., Asparagus, Bobrock1, Cassius Clay, CikaKURE, crnogorac, dika69, Dorcolac, FOX, GandorCC, Georgius, HrcAk47, ikan, ILGromovnik, Karla, Kruger, laurusri, lord sir giga, Luka Blažević, marsovac 2, Metanoja, MIg, milenko crazy north, Milos82, novator, pein, Pikac-47, Rakenica, raptorsi, RJ, ruma, saputnik plavetnila, shone34, taz1cl, theNedjeljko, vathra, vukovi