|
Poslao: 16 Okt 2010 20:13
|
|
DESTRUKTIVNE KRITIKE
Do razvoja sklonosti ka negativnim emocijama dolazi zbog dva iskustva kroz koja ste prošli u djetinjstvu. Jedno od najznačajnijih iskustava je destruktivna kritika. Više štete je prouzrokovala i više ljudi uništila destruktivna kritika nego svi ratovi u istoriji svijeta. Razlika se sastoji u tome što ratovi ubijaju tijela ljudi dok destruktivna kritika ubija ličnost, ostavljajući tijela da samo tumaraju kroz život. Praktično svaki problem koji imate sa samim sobom i drugim ljudima može da se analizira unazad tako da se dođe do njegovog izvora, do nekakvog incidenta u kojem je vaš sistem vrijednosti i vrijednost vaše ličnosti bila dovedena u pitanje ili napadnuta nekom vrstom kritike.
Djeca su do svoje šeste godine ranjiva i otvorena prema uticajima onih ljudi koji su značajni u njihovim životima. Ona nisu u stanju da razlikuju šta je ispravna, a šta pogrešna procjena i kritika. Dječiji um je poput vlažne gline na kojoj njihovi roditelji i braća i sestre ostavljaju svoje tragove. I što je ječa emocija, to je dublji trag.
Kada odrastete i razvijete sposobnost da pravite razliku, tada ste u stanju da razmotrite izvor negativne informacije koju ste primili. Ako vas neko kritikuje, ako se ne slaže sa vama, možete da zastanete i prosudite da li je procjena ispravna. Možete da birate šta je u određenoj kritici prihvaljtivo i korisno za vas, a ostalo odbaciti.
Međutim, kao dijete nemate takvu sposobnost. Zato što još uvijek učite ko ste. Vi ste poput malog sunđera. Upijate procjene važnih ljudi iz svog okruženja tako kao da vam govore apsolutnu istinu, kao da znaju vaš pravi karakter i sposobnosti. Što vam je više stalo do njihove ljubavi i poštovanja, to spremnije prihvatate ono što kažu za vas kao validnu procjenu vašeg karaktera i vrijednosti. A kada jednom prihvatitie kao istinitu neku izjavu o sopstvenoj ličnosti, počinjete da gledate na sebe u svjetlu tog uvjerenja.
Vaš um pritom nastoji da vam služi tako što procjenjuje kao prihvatljivo ono što smatrate ispravnim sudom o vašoj ličnosti. On razvrstava i izdvaja vaša opažanja. Uzrokuje da vidite primjere koji “potvrđuju” vaša uvjerenja, dok u isti mah uzrokuje da ignorišete iskustva koja tome protivrječe.
Ako su vam govorili da ste “nevaljali”, da vam se “ne može vjerovati” ili da “mnogo lažete”, vi počinjete da vjerujete u to da su kritike neporecive činjenice o vašoj suštinskoj prirodi. Ako ih svjesno prihvatite, njih potom prihvata i vaš podsvjesni um gdje bivaju zabilježene kao uputstva za buduća ponašanja.
Brajan Trejsi
|
|
|
Poslao: 22 Okt 2010 13:59
|
|
Antoan-Sent Egziperi- "Umeće malih koraka"
Ne molim te, Gospode, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osetljivošću da odredim šta je veoma, a šta manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i meru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primetim svetlost i vrhunce, da nađem vremena za lepotu, umetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro delujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me treznom spoznajom da su teškoće, neuspesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i sazrevamo.
Podseti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji ce mi strpljivo reći istinu.
Uvek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najlepšem, najzahtevnijem i najosetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene coveka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umeću malih koraka.
|
|
|
Poslao: 23 Okt 2010 11:58
|
|
TRI PRIJATELJA
Ono što je božansko u čovjeku jeste sposobnost da čini dobro.
Priča se kako je neki čovjek bio lažno optužen i izveden pred Sud zbog djela koje nije počinio. Da bi ga Sud oslobodio, neko je morao da posvjedoči da on nije učinio ništa loše, odnosno, da je nevin.
Nesrećni čovjek je otišao kod trojice svojih najboljih prijatelja i molio ih da narednog dana pođu s njim kod sudije i tako ga izbave od nepravedne osude. Sljedećeg dana, prvi prijatelj mu se javio i izvinio što ne može da dođe, drugi ga je dopratio do vrata sudnice, gdje se predomislio i vratio nazad. Treći prijatelj, na koga je najmanje računao, ušao je u sudnicu i posvjedočio da ovaj čovjek nije kriv i tako ga spasao od osude.
Isto se dešava sa svakim od nas. Tri prijatelja koja u životu imamo i koji bi mogli da svjedoče o nama, o tome kakvi smo mi uistinu, jesu: naš posjed, naši rođaci i sva dobra djela koja smo učinili.
Kada čovjek umre, sve što je u životu postigao i stekao, ma koliko to bilo veliko, ostaje ovdje na zemlji i ničim mu ne može pomoći. Rođaci ga isprate do groba, ali oni ostaju ovdje, u ovome svijetu. Jedino dobra djela, onaj treći prijatelj, odlaze s čovjekom na onaj svijet.
Tako se vrijednost čovjeka mjeri po dobrim djelima koje ovaj učini za života.
|
|
|
Poslao: 24 Okt 2010 10:55
|
|
Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.
Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga djela. Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.
Andrić
|
|
|
Poslao: 29 Okt 2010 18:50
|
|
Himna ljubavi
Ako jezike čovečije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči.
I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu veru da i gore premeštam, a ljubavi nemam, ništa sam.
I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam telo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže.
Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se,
Ne čini šta ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu,
Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,
Sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati.
Jer nešto znamo i nešto prorokujemo;
A kad dođe savršeno, onda će prestati šta je nešto.
Kad ja bejah malo dete kao dete govorah, kao dete mišljah, kao dete razmišljah; a kad postadoh čovek, odbacih detinjstvo.
Tako sad vidimo kao kroz staklo, u zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat.
A sad ostaje vera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima.
(Apostol Pavle, Biblija, Novi zavet, 1. Korinćanima, 13. poglavlje)
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2010 22:50
|
|
Prijatelj
"Istinski prijatelj ne ume da uradi ništa drugo osim da potpuno udovolji svome prijatelju, i smatra da je ružno sve ono što bi se nekome drugom učinilo da je bolje učiniti drugačije. Istinski prijatelj je veličanstven u stvarima u kojima korist ili slava ne dozvoljavaju da se govori otvoreno. Sasvim je lako objasniti mu i staviti do znanja ono što čovek ne želi da mu pokaže, ni da mu kaže, a on se zbog te uzdržanosti ne vredja, niti se manje usrdno trudi nego što bi se trudio da je njegov prijatelj bio potpuno otvoren i pouzdao se u njegovu diskreciju. Istinski prijatelj, ukratko, ne može biti zadovoljan sobom ukoliko ne zadovolji onoga za koga treba nešto da uradi, i nema od toga druge koristi osim koristi prijatelja zbog kojeg sve to čini.
Lažni prijatelj, na protiv, nikada nije zadovoljan onim što se od njega traži. Stalno nešto ćutke razmišlja, uvek nalazi neku ličnu korist u stvarima koje mu povere i uvek krišom smera nešto što se ne bi usudio da prizna. Kada valja proniknuti u suštinu stvari, on ih obavlja ad verbum, a kada se treba doslovno držati svake reči, on počinje da izmišlja nekakve finese. Uvek je, ili pogrešno pročitao, ili pogrešno shvatio - i nikad mu kao nije dovoljno objašnjeno." - KAZANOVA
|
|
|
Poslao: 02 Nov 2010 09:37
|
|
PRAVO PRAVCATO ČUDO
Za mene još i sad nema većeg čuda od dvoje koji se vole. Vidim ih na nekom trgu punom automobila i užurbanih prolaznika, na stepenicama, na uglu svoje ulice, na klupi u parku, po kojoj se nahvatala slana. Savršeno odsutni i nepomični oni se grčevito drže jedno drugog, a iznad njih, vidim kako se sama od sebe zida kuća- njihov budući dom: vidim prozore sa zavesama od nežnog tila, dečiju sobu i kuhinju u kojoj se savijaju palačinke sa džemom! Vidim im i oči, ali one me ne primećuju. Sami su u gužvi: koža uz kožu, dah uz dah, usne uz usne. Omamljeni tetrebi, zaljubljeni jeleni, sanjivi galebovi, umorni od ljubavnog leta…Taj prastari prizor uvek je za mene kao nov, poput tek pronađene obale Amerike kad je ugledao onaj pijani mornar sa Kolumbovog broda – oaza u poslovnoj pustinji, čamac na pučini u očima na smrt izmorenog brodolomnika, vatra na Aljasci – uvek je to za mene pravo pravcato čudo! I uvek se pred tim prizorom osećam kao stranac, jer svaki ljubavni par ima svoj tajni jezik, svoj šlager, svoj stih i časovnik ispod kojeg čeka, svoj rukopis, svoj način hoda i svoj zagrljaj u hodu. Zaista je tačno rečeno: “Ljubav je sve ono što se dešava između dvoje koji se vole…”
Za dvoje koji se vole svet je opasan protivnik. Oko njih ratovi, diplomatske peripetije, oko njih poplave i uspesi preko noći, svađe i ruševine, mržnja i ravnodušnost, krunisanje i otkrića, avanture i trke na život i smrt, a oni nepomični ćute i drže se jedno drugog savršeno odsutni u svojoj nevidljivoj kući, zagledani u nepostojeću pucketavu vatru peći, bez reči, bez nadmetanja u duhovitostima, bez zadnjih misli, bez planova, bez ičega, sem tog jednostavnog dodira u tišini. Viknuo bih: gle, čudo nad čudima! Ali prolazim pokraj tog večnog para na klupi u parku, kao lopov koji je upravo ukrao parče sreće; prolazim na prstima da ih ne probudim iz sna i smejem se u sebi onima kojima su za vođenje ljubavi potrebni postelja, svetla pod abažurom, skupa pića i bademi za grickanje, isključeni telefoni i fotografija nagih lepotica za nadraživanje, mirišljava kupatila i organizovano vreme, pa ipak ljubav ne dolazi u te skupe krletke, već dreždi u vetrovitom parku, na klupi sa koje se ljušti boja, pod nebom sa kojeg sipa prljava decembarska susnežica, u večnom strahu da će biti povređena i oterana baterijskom lampom. Podignuto je toliko dosadnih spomenika ljudima koji su činili zlo u ime neizvesnog dobra, toliko spomenika sujeti izlivenoj u bronzu, pogrešnim otkrićima i netalentovanim pesnicima, mrzovoljnim akademicima i lukavim ministrima, a još se niko nije setio da u nekom parku podigne spomenik ljubavnom paru koji je presedeo na jednoj klupi toliko dugo a nije primetio ni kišu, ni vetar ni sneg: začaran sopstvenim čudom na čijim temeljima stoji ovaj stari svet. Pitam se čemu ova nepravda i ubrzo pronalazim odgovor: dvoje koji se vole na jednoj klupi u parku sami su svoj sopstveni spomenik – trijumfalna kapija ljubavi.
Momo Kapor
|
|
|
Poslao: 02 Nov 2010 16:55
|
|
LIJEPO JE UĆI U SRCE I UGLEDATI TE
Lijepo je imati dušu koja te voli,
lijepo je imati srce i ugledati te,
lijepo je imati tijelo koje te želi,
i nije to jedino što je toliko lijepo,
lijepo je ući u dušu koja te voli,
lijepo je ući u srce i ugledati te,
lijepo je ući u tijelo koje te želi,
i nije to sve zbog čega je lijepo,
lijepo je pratiti dušu koja te voli,
lijepo je pratiti srce i ugledati te,
lijepo je pratiti tijelo koje te želi.
Radost duše tkaš u zvijezdama,
radosnom srcu postaješ kraljica,
radosno tijelo dojiš nagošću,
i svojom ljubavlju na usnama,
sreću duše tkaš u zvijezdama,
sretnom srcu postaješ kraljica,
sretno tijelo dojiš nagošću,
i kad usnama kružiš po meni,
uzbuđenost duše tkaš u zvijezdama,
uzbuđenom srcu postaješ kraljica,
uzbuđeno tijelo dojiš nagošću.
Dodirom duše grliš moju dušu,
dodirom srca ljubiš moje srce,
dodirom tijela pojiš moje tijelo,
i zbog toga što si tako dragocjena,
poljupcima duše grlim tvoju dušu,
poljupcima srca ljubim tvoje srce,
poljupcima tijela pojim tvoje tijelo,
i uz beskrajno nježno šaputanje,
zagrljajem duše grlim dušu tvoju,
zagrljajem srca ljubim srce tvoje,
zagrljajem tijela pojim tijelo tvoje.
Dušom primam divnu tvoju ljubav,
srcem primam plam tvojih očiju,
tijelom primam mirisne tvoje uzdahe,
i sve što primam negdje pamtim,
dušom pamtim divnu tvoju ljubav,
srcem pamtim plam tvojih očiju,
tijelom pamtim mirisne tvoje uzdahe,
i sve što pamtim negdje čuvam,
u duši čuvam divnu tvoju ljubav,
u srcu čuvam plam tvojih očiju,
u tijelu čuvam mirisne tvoje uzdahe
Zal Kop
|
|
|
Poslao: 04 Nov 2010 10:03
|
|
POTREBNO JE VRIJEME
Potrebno je vrijeme
da spoznaš razliku između isprepletenih ruku i okovanih duša.
Potrebno je vrijeme da saznaš,
da ljubav nije vječno nadanje, a osoba pored tebe ne mora biti sigurnost za cijeli život.
Potrebno je vrijeme da uvidiš,
da poljupci nisu zapečaćeni ugovori, a pokloni ne znače obećanja.
Potrebno je vrijeme da se suočiš sa svim svojim porazima,
uzdignutog čela i smjelog pogleda, jak/a kao gorostas.
Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da se putevi baš danas grade, zato što je zemlja baš sutra nesigurna za gradnju.
Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da će te opeći sunčevi zraci ako stojiš dugo izložen njima.
I baš zato,
posadi SADA cvijeće u bašti svoje duše i ne čekaj slučajne bukete.
Na kraju ćeš da vidiš:
Da možeš da ozdraviš,
Da si zaista uporan,
Da si prirodno jak,
Da si voljen.
I naučićeš svaki put nešto novo kada kažeš ZBOGOM.
|
|
|
Poslao: 05 Nov 2010 10:47
|
|
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.
Čovjek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unšte drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.
Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
Meša Selimović
|
|
