Snaga u coveku

4

Snaga u coveku

Rekli su o Bogu

Jedino Bog je čovekovo istinsko dobro; i otkako ga je čovek napustio, čudna je stvar da nema ničeg u prirodi što je u stanju da ga zameni. Jedni ga traže u vlasti, drugi u žudnji za neobičnim stvarima (kao što su astrologija, alhemija i umetnost) i u naukama, treći u čulnim slastima.

Blez Paskal



Misao o neophodnosti Boga je toliko sveta, toliko dirljiva, toliko premudra, i toliko ona služi na čast čoveku.

Fjodor Mihailovič Dostojevski



Najplemenitiji pojam do koga se ljudski duh diže jeste pojam jednog jedinog velikog mudrog i pravednog Boga. Iz njega potiču svi drugi pojmovi.

Božidar Knežević



Sladunjavi koncept po kojem negde u svemiru postoji neka “sila”, popularan je kod intelektualnih slojeva koji ne žele da se pokažu neobrazovanim ili naivnim, ali koji ne žele nelagodan osećaj da su možda odgovorni nekom za svoj život na Zemlji.

Branislav Kević



Ne mogu da shvatim kako čovek može da gleda nebo i da kaže da nema Boga.

Abraham Linkoln



Dve stvari mi kažu da ima Boga: zvezdano nebo nadamnom i moralni zakon u meni.

Imanuel Kant



Svaka stvar, od Sunca do mrava, na svoj način i svojim jezikom govori o Bogu.

Božidar Knežević



Što je uzvišeniji duh, njemu sve više treba Bog, i sve više samo jedan Bog.

Božidar Knežević



Gdje je Bog? Kako ga možemo voleti? Nije dovoljno da se kaže: “Moj Bože ja te volim.” Mi Boga volimo na ovome svetu ako se nečega odreknemo, ako nešto dajemo.

Majka Tereza



Problem 19. veka: umro je Bog. Problem 20. veka: umro je čovek.

Erih From



Ako nema Boga – sve je dozvoljeno.

Fjodor Mihailovič Dostojevski



Odsustvo Boga se ne može zameniti ljubavlju prema čovečanstvu, jer čovek bi odmah mogao da pita: zbog čega bih voleo čovečanstvo?

Fjodor Mihailovič Dostojevski



Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Isus Hristos



Onaj koji odluči da veruje i u Boga i u bogatstvo, uskoro će otkriti da je izgubio Boga.

Mark Tven



Pred Božijim očima ne ceni se ni bogatstvo ni moć, nego samopregor i ljubav.

nepoznati autor

UVREDE

Osnovna postavka je sljedeća:
“Nikada ne možete uvrijediti nekoga ko ne želi da bude uvrijeđen.”
To je toliko jednostavno i jasno da to ne treba ni razmatrati.
Ali, razmotrimo uvrede kao pojavu, šta one predstavljaju?
Uvreda je uvijek izraz karaktera onoga koji je šalje, kombinovana s dozom frustracije i esencijom mržnje.
Ni u psovci ni u kletvi, mržnja se ne ogleda toliko jasno koliko u pokušaju uvrede (da li će pokušaj uspjeti, zavisi od gorenavedene postavke).

Proces formiranja uvrede je otprilike sljedeći :
1. vrijeđač nema argumente kojima bi se suprotstavio sagovorniku
2. vrijeđač se zbog pomanjkanja argumenata osjeća inferiorno
3. osjećaj inferiornosti puni vrijeđača mržnjom
4. mržnja se transformiše u gnjev
5. gnjev se transformiše u “verbalni mač”, pokušaj da se suparniku umanji vrijednost i da se on time povrijedi (pokušaj uvrede)
6. umanjivši (u svojoj glavi) vrijednost sagovorniku, vrijeđač se osjeća BOLJIM
7. vrijeđač osjeća olakšanje.

Vrijeđajući druge, mi ustvari govorimo o sebi samima – o svojoj nemoći, o svom strahu, o svojoj nesamouvjerenosti. To je ujedno naš pokušaj da se oslobodimo unutrašnje napetosti.
S druge strane, vrijeđajući se zbog nečijih riječi, mi potvrđujemo svoju nemoć, strah, nesamouvjerenost.

***

Uvrede su, dakle, još jedna od stvari koje treba prevazići na putu ka tome da se postane čovjek!

SREĆAN JE KO UMIJE DA VOLI

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla.

Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.

Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.

Herman Hese

PISMO IZ 1920.

Željeznička stanica u Slavonskom Brodu. Ponoć prošla. Sa neodređene strane duva vjetar, koji ovako neispravnim i od putovanja zamorenim ljudima izgleda hladniji i jači nego što je. U visini promiču zvijezde između uzvitlanih oblaka. U daljini, po nevidljivim kolosjecima kreću se brže ili sporije, žute i crvene svjetlosti zajedno sa prodornim glasom kondukterskih pištaljki ili otegnutim zviždukom lokomotiva, u koji mi putnici unosimo melanholiju naše zamorenosti i čamotinju dugog, zlovoljnog čekanja. Pred stanicom, pored prvog kolosjeka, sjedimo na koferima i čekamo voz kome ne znamo ni čas dolaska ni čas odlaska; jedino što znamo, to je da će biti prepun, nabijen putnicima i prtljagom. Čovjek koji sjedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za posljednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, ljekar je i ljekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad ljekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gdje je stekao veliku praksu. Porijeklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata. Njenog stasa, hoda i gospodstvenog načina odijevanja sjećaju se dva naraštaja Sarajlija. To je bila jedna od onih ljepotica čiju ljepotu i najdrskiji i najsiroviji ljudi gledaju sa poštovanjem i obzirom kojeg inače nemaju. Zajedno smo išli u sarajevsku gimnaziju, samo što je on bio za tri razreda preda mnom, što u tim godinama znači mnogo. Sjećam se nejasno da sam ga primjetio čim sam došao u gimnaziju. On je tada pošao u četvrti razred, ali se još odijevao kao dijete. To je bio snažan dječak, Švapče, u marinskom odijelu tamno modre boje, sa lengerima izvezenim u uglovima široke mornarske kragne. Nosio je još uvijek kratke pantalone. Na nogama plitke crne cipele savršenog oblika. Između bijelih kratkih čarapa i pantalona – goli snažni listovi, rumeni od krvi i već osuti svijetlim maljama. Tada između nas nije bilo i nije moglo biti dodira. Sve nas je dijelilo – godine, izgled i navike, imovno stanje i društveni položaj naših roditelja. Ali mnogo bolje ga se sjećam iz docnijeg vremena, kad sam ja bio u petom a on u osmom razredu. Tada je to već bio protegljast mladić svijetlih očiju, koje su odavale neobičnu osjetljivost i veliku živost duha, dobro ali nehatno odjeven, sa bujnom plavom kosom koja mu je stalno padala u jakim, nemirnim bičevima, čas s jedne čas s druge strane lica. Sreli smo se i zbližili prilikom neke diskusije koju je jedna grupa naših drugova iz viših razreda vodila u parku na klupi. U tim našim đačkim raspravama nije bilo granice ni obzira, pomjerani su svi principi i praskavim riječima minirani čitavi duhovni svjetovi u temeljima. Sve je, naravno i poslije toga ostajalo na svom mjestu, ali te strasne riječi bile su značajne za nas i sudbinu koja nas čeka, kao neko nagovještanje velikih podviga borbenih vremena i teških lutanja, koja tek imaju da dođu. Kad sam poslije jedne žive diskusije, ustreptao od uzbuđenja i ubijeđen u svoj trijumf (isto tako kao što je to bio i moj protivnik u diskusiji), krenuo kući, Maks mi se pridružio. Bilo je to prvi put da ostanemo nas dvojica nasamo. To mi je laskalo i dokazalo moj pobjednički zanos i visoko mišljenje o sebi. On se raspitivao šta čitam i gledao me pažljivo, uzbuđeno. Odjednom on zastade, pogleda me pravo u oči i reče na čudno miran način: – Znaš, htio sam da ti kažem da nisi tačno citirao Ernsta Hekela. Osjetih kako pocrvenih i kako se zemlja lagano krenu ispod mojih nogu i opet se vrati na svoje mjesto. Naravno da sam pogrešno citirao; moj citat je bio iz neke jeftine brošure, nesigurno zapamćen i, vjerovatno, rđavo preveden. Sav moj dojakošnji trijumf pretvorio se u grižu savjesti i osjećanje stida. Modre svijetle oči su me gledale bez sažaljenja, ali i bez najmanjeg traga zluradosti ili nadmoćnosti. I Maks ponovi moj zlosrećni citat u ispravljenom obliku. A kad smo došli pred njegovu lijepu kuću na obali Miljacke, on me steže čvrsto za ruku i pozva me da dođem sutra poslije podne kod njega da razgledam njegove knjige. To poslijepodne bilo je za mene doživljaj. Vidio sam prvu pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao njemačkih i nešto italijanskih i francuskih knjiga koje su pripadale njegovoj majci. On mi je sve to pokazivao sa mirom na kom sam mu zavidio još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osjećanje bezgraničnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svijetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svjetlost i toplina. On je i sam govorio kao da iz knjige čita, slobodno, i kretao se bez hvalisanja u tom svijetu slavnih imena i velikih ideja, dok sam ja, drhtao od uzbuđenja, od sujete, stideći se velikana među koje ulazim i strahujući od svijeta koji sam napolju ostavio i u koji mi se valja vratiti. Te poslijepodnevne posjete kod starijeg druga stale su da se ponavljaju i da bivaju češće. Naglo sam se usavršavao u njemačkom jeziku, počeo sam da čitam italijanski. Nosio sam i kući, u svoj sirotinjski stan, te lijepo povezane strane knjige. Zaostao sam u učenju školskih predmeta. Sve što sam čitao izgledalo mi je kao sveta istina i uzvišena obaveza za mene lično, kojoj se ne mogu oteti ako neću da izgubim ugled u svojim očima i svaku vjeru u sebe. Znao sam samo jedno: da treba sve to čitati, i da treba pisati takve ili slične stvari. Ni na što drugo u životu nisam pomišljao. Jednog dana se naročito sjećam. Bio je maj mjesec. Maks se spremao za maturu, ali bez uzbuđenja i primjetnog napora. Odveo me je pred mali odvojen orman na kome je zlatnim slovima pisalo: Helios Klassiker-Ausgabe. I sjećam se da mi je rekao da je orman kupljen zajedno s knjigama. Meni je čak i orman izgledao kao svetinja i njegovo drvo prožeto svjetlošću. Maks je izvadio jednu svesku Getea i stao da mi čita Prometeja. Počeo je nekim novim, meni dotle nepoznatim glasom, i odmah se vidjelo da je dosad bezbroj puta pročitao tu pjesmu: Pokrij svoje nebo, Zevse, oblaka tmušom i kušaj, kao ludo dijete što obezglavljuje čkalj, svoju snagu na hrašću u bregovima! Ali mi zemlju moju moraš ostaviti i kolibu, koju mi ne podiže ti, i ognjište moje, na čijem ognju mi zavidiš! Na kraju, lupao je pesnicom odmjereno ali snažno o ručicu fotelje u kojoj je sjedio; kosa mu je pala s obe strane lica oblivenog rumenilom. Evo me gdje sjedim, stvaram ljude po svojoj slici, rod meni ravan, da trpi, da plače, da uživa i da se raduje, i da se ne osvrće na tebe, kao ni ja! To je bilo prvi put da ga takvog vidim. Slušao sam sa divljenjem i lakim strahom. Onda smo izišli napolje i u toplom sumraku nastavili razgovor o pjesmi. Maks me je pratio do moje strme ulice, a zatim ja njega opet do obale, pa on mene, pa ja njega. Noć uhvatila i svijet je počeo da se prorjeđuje, a mi smo jednako premjeravali taj put, raspravljajući o smislu života i porijeklu bogova i ljudi. Jednog trenutka sjećam se naročito dobro. Kad smo prvi put stigli u moju neuglednu ulicu i stali kod nekih nagnutih sivih taraba, Maks je čudno ispružio lijevu ruku preda se i rekao mi nekako toplo, povjerljivo: – Znaš, ja sam ateist. Nad povaljenom ogradom cvala je u gustom spletu zova i širila jak, težak miris koji mi je dolazio kao miris života samog. Veče je bilo svečano, sve oko nas tiho, a kupola neba iznad mene, puna zvijezda, izgledala mi je kao nova. Od uzbuđenja nisam umio ništa da kažem. Osjećao sam samo da se nešto važno desilo između mene i ovoga starijeg druga i da se sada ne možemo prosto rastati i otići svaki svojoj kući. Tako smo i ostali šetajući do neko doba noći. Maksova matura nas je rastavila. On je otišao u Beč da studira medicinu. Jedno kratko vrijeme smo se dopisivali, ali prepiska je zapela. Viđali smo se ponekad o raspustu, ali bez stare prisnosti. Zatim je došao rat, koji nas je potpuno rastavio. A sada, poslije nekoliko godina, mi smo se našli, evo opet, na ovoj ružnoj i dosadnoj stanici. Putovali smo od Sarajeva dovde istim vozom, a nismo to znali i tek ovdje smo se vidjeli; sad čekamo neizvjesni dolazak beogradskog voza. U nekoliko riječi ispričali smo jedan drugom kako smo proveli rat. On je već prve godine rata završio studije, a zatim je bio kao ljekar na svim austrijskim frontovima, služeći uvijek u bosanskim pukovima. Za vrijeme rata otac mu je umro od pjegavog tifusa, a majka je napustila Sarajevo i preselila se u Trst kod svojih. Maks je proveo nekoliko posljednjih mjeseci u Sarajevu, koliko mu je trebalo da uredi svoje stvari. U sporazumu sa majkom prodao je onu očevu kuću na obali Miljacke i veći dio stvari. Sad putuje u Trst majci, a odande misli dalje, u Argentinu, možda i u Boliviju. Ne izjašnjava se otvoreno o tome, ali tek napušta Evropu zauvijek. Maks je okrupnjao od života na frontu, ogrubio, odjeven je kao neki preduzimač, koliko mogu da vidim. U mraku nazirem njegovu jaku glavu sa bujnom svijetlom kosom i slušam njegov glas, koji je u toku godina postao dublji i muškiji, i njegov sarajevski izgovor u kome su suglasnici umekšani a samoglasnici mutni i otegnuti. U jeziku mu se osjećala uopšte izvjesna nesigurnost. On je govorio i sada kao da čita, upotrebljavao je mnogo neobičnih knjiških, naučnih izraza. Ali to je bilo jedino što je ostalo od nekadašnjeg Maksa. Inače, pomena nije bilo o poeziji ni o knjigama. (Niko se ne sjeća više Prometeja.) Govorio je nešto najprije o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u riječima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći protivničkih frontova, oni su se pomiješali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumijevanje za sve ostalo.) Sjećam se da sam ostao zaprepašćen kad je rekao da čestita pobjednicima i – da ih duboko žali, jer pobijeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobjednici još i ne slute šta ih čeka. Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čovjeka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže. Poslije tog velikog rata sretalo se među inteligentnima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto, neodređeno u životu. Ti ljudi nisu nalazili u sebi ni sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu. On je, činilo mi se u tom trenutku, bio jedan od tih. Ali naš razgovor je brzo zapeo, jer ni on ni ja nismo željeli da se prepiremo u ovoj noći, na neobičnom mjestu viđenja, poslije toliko godina. Zato smo govorili o drugim stvarima. Upravo, govorio je on. Govorio je i sada onim svojim biranim riječima i složenim rečenicama, kao čovjek koji živi više sa knjigama nego sa ljudima, hladno i stvarno, bez okolišenja i uljepšavanja, onako kao kad otvorimo medicinski udžbenik i nađemo u njemu simptome svoje bolesti. Nudim ga cigaretom, ali on kaže da ne puši, i to izgovara naglo, gotovo sa strahom i odvratnošću. I dok ja palim jednu cigaretu o drugu, on govori nekako usiljeno bezbrižno, kao da time odgoni druge, teže misli: – Eto, nas dvojica smo se dohvatili širokog kolosjeka, a to znači: uhvatili smo kvaku vrata koja vode u veliki svijet. Ostavljamo Bosnu. Ja se u nju nikad ni vratiti neću, ali ti hoćeš. – Ko zna? – upadoh zamišljeno, gonjen onom naročitom sujetom po kojoj mladi ljudi vole da svoju sudbinu vide u dalekim zemljama i na neobičnim putevima. – Ne, ne ti ćeš se svakako vratiti – kaže moj saputnik pouzdano kao da postavlja dijagnozu – a i ja ću se cijelog života nositi sa sjećanjem na Bosnu, kao sa nekom bosanskom bolešću kojoj je uzrok, ni sam ne znam pravo, da li u tome što sam se u Bosni rodio i odrastao ili što se nikad neću vratiti u nju. Svejedno. Na neobičnom mjestu, u neobično doba i razgovor postaje neobičan, pomalo kao u snu. Gledam iskosa krupno zgrčenu siluetu nekadašnjeg druga pokraj sebe i mislim: mislim kako malo liči na onoga mladića što je udarao pesnicom i recitovao: Pokrij svoje nebo, Zevse! … – mislim šta će biti od nas ako nas život i dalje bude mijenjao ovako brzo i ovako duboko, mislim da su samo promjene koje zapažam na sebi dobre i pravilne. I dok sve to mislim, najednom primjećujem da drug do mene opet govori. Trgnuvši se iz svojih misli, slušam ga pažljivo. Tako pažljivo da mi se čini da su oni stanični šumovi oko mene umukli i da samo njegov glas romori u vjetrovitoj noći. – Da, dugo vremena ja sam zaista mislio da ću kao i otac mi, provesti život liječeći sarajevsku djecu i da ću, kao i on ostaviti kosti na groblju u Koševu. Već ono što sam vidio i doživio u bosanskim regimentama za vrijeme rata pokolebalo me je u tome, ali kad sam ljetos demobilisan i proveo svega tri mjeseca u Sarajevu, meni je postalo jasno da ja tu neću moći ostati i živiti. A sama pomisao da živim u Beču, Trstu ili kojem drugom austrijskom gradu, izaziva u meni odvratnost, odvratnost do povraćanja. I zato sam počeo da pomišljam na Južnu Ameriku. – Dobro, može li da se zna šta je to od čega ti bježiš iz Bosne? – pitao sam ja s neobazrivošću sa kojom su tada ljudi mojih godina postavljali pitanja. – Pa, može da se zna, samo to nije lako ovako u prolazu, na stanici, ukratko kazati. A kad bih ipak morao jednom riječju da kažem šta je to što me goni iz Bosne, ja bih rekao: mržnja. Maks naglo ustade, kao da je u svom govoru odjednom udario o nevidljivu ogradu. I ja izronih na stvarnost hladne noći na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Vjetar je bivao sve jači i sve hladniji, svjetlosti su žmirkale i promicale u daljini, sitne lokomotive su zviždale. Nad nama je nestalo i ono malo neba sa rijetkim zvijezdama, samo magla i dim stvaraju dostojan pokrivač za ovu ravnicu na kojoj čovjek, čini mi se, do očiju tone u crnu masnu oranicu. U meni se javi, i naglo poraste, ljuta i nasrtljiva želja da pobijem njegovo tvrđenje, iako mi ono nije bilo dovoljno jasno ni razumljivo. Obojica smo zbunjeni ćutali. Teško je ležalo to ćutanje između nas u noći, i nije se moglo predvidjeti koji će od nas dvojice prvi progovoriti. U tom trenutku začu se iz daljine tutanj brzog voza i odmah zatim njegov težak pisak, potmuo, kao da dolazi ispod betonskog svoda. Cijela stanica odjednom oživi. Stotine dotad nevidljivih prilika digoše se u tami i počeše da trče u susret vozu. Skočismo i nas dvojica, a gužva u koju smo zapali sve više nas je rastavljala. Uspio sam samo još da mu doviknem svoju beogradsku adresu. Poslije dvadesetak dana primio sam u Beogradu pozamašno pismo. Po krupnom rukopisu nisam mogao da poznam od koga. To mi je iz Trsta pisao Maks na njemačkom jeziku. Dragi, stari prijatelju, Kad smo se ono slučajno sreli u Slavonskom Brodu, naš razgovor je bio iskidan i mučan. I da smo imali mnogo bolju priliku i više vremena, ne vjerujem da bismo se sporazumjeli i sve izveli na čistinu. Neočekivani susret i nagli rastanak onemogućili su to potpuno. Spremam se da napustim Trst, gdje mi živi majka. Odlazim u Pariz, gdje imam neke rođake sa majčine strane. Ako mi tamo kao strancu dozvole ljekarsku praksu, ostaću u Parizu; ako ne, idem zaista u Južnu Ameriku. Ne vjerujem da će ovo nekoliko nepovezanih stavova što ih u brzini pišem moći potpuno objasniti stvar i opravdati u tvojim očima moje bježanje iz Bosne. Šaljem ih ipak, jer osjećam da ti dugujem odgovor i jer, sjećajući se naših đačkih godina, želim da me ne shvatiš pogrešno i ne gledaš u meni običnog Švabu i «kuferaša» koji olako napušta zemlju u kojoj se rodio, u trenutku kad ona počinje slobodan život i kad joj je potrebna sva snaga.Da pređem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu riječ (to sam vidio one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi.
A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što se niko neće i ne umije da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima, nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.Ja znam da mržnja, kao i gnjev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnjev izaziva pokret. Ima zastarjelih i duboko ukorijenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gnjeva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mjesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnjev, jer pate od njih, ali potomstvo će vidjeti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan dio jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čovjeka protiv čovjeka i zatim podjednako baca u bijedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. Isto tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tijela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima – tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovjek ulazi neprimjetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje, postupke. Poroci rađaju svuda na svijetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i djeluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na cijeli svijet. Oni koji vjeruju i vole – smrtno mrze one koji ne vjeruju ili one koji drugačije vjeruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni dio njihove vjere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovjek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznijela i tlačenog zajedno sa tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo djela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na djelo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.
U nekoj Mopasanovoj pripovjetci ima jedan dionizijski opis proljeća koji se završava riječima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlijepiti oglase: Građanine francuski, proljeće je, čuvaj se ljubavi! Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje. Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego o drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primjećuje izvjestan napredak, da su ideje XIX vijeka i ovde učinile svoje, a da će sada poslije oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko mjeseci dobro vidio strašne međusobne odnose među ljudima raznih vjera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: Brat je mio, koje vjere bio, ili ne pita se ko se kako krsti, nego čija mu krvca grije prsi. Tuđe poštuj, a svojim se diči. Integralno narodno jedinstvo ne poznaje vjerskih ni plemenskih razlika. Ali oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako – tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da drijemaju stari nagoni i kainski planovi, i da će živjeti dok god ne budu potpuno izmijenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vrijeme, i ko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to vjerujem, ali ovo što sam vidio u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Ja sam o tome razmišljao, naročito posljednjih mjeseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvijek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovjek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumjela Miljacka naizmjence sa vjetrom rane jeseni u još obilnom lišću.Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat–kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja dijeli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna sa njom.Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra. Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njenom uništenju. Možda je to i bila moja dužnost, jer ja sam, iako po porijeklu stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaže, svjetlost dana. Ali poslije prvih pokušaja i dužeg razmišljanja uvidio sam da nemam sposobnosti ni snage za to. Od mene bi se kao i od svih ostalih tražilo da stanem na jednu stranu, da budem mržen i da mrzim. A ja to nisam htio ni umio. Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i sa mržnjom, da učestvujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne umije ili, što je još više i teže, onaj koji svjesno neće da mrzi, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. To važi i za vas, rođene Bosance, a pogotovo za čovjeka došljaka. – I tako sam ja jedne od tih jesenskih noći, slušajući čudna dozivanja tih raznovrsnih i raznoglasnih sarajevskih tornjeva, zaključio da ne mogu ostati u svojoj drugoj domovini Bosni, da ne treba u njoj da ostanem. Ja nisam toliko naivan da tražim u svijetu varoš u kojoj nema mržnje.Ne, meni treba samo mjesto u kome ću moći živjeti i raditi. Ovde to ne bih mogao. Ti ćeš sa podsmjehom, možda i sa prezirom, ponoviti svoju riječ o mom bježanju iz Bosne. Ovo moje pismo neće imati snage da ti moj postupak objasni i opravda, ali izgleda da u životu ima prilika kad važi drevno latinsko pravilo: No nest salus nisi in fuga. (Samo u bježanju je spas.) I molim da mi vjeruješ samo toliko: da ne bježim od svoje čovječanske dužnosti, nego zato da bih mogao da je potpuno i nesmetano izvršim. Tebi i našoj Bosni želim u novom narodnom i državnom životu svaku sreću! Tvoj M.L. Prošlo je desetak godina. Rijetko sam se sjećao druga iz djetinjstva, i već bih ga potpuno zaboravio da me osnovna misao njegovog pisma nije s vremena na vrijeme podsjećala na njega. Negdje oko 1930. saznao sam sasvim slučajno da se dr Maks Levenfeld zadržao u Parizu, da u predgrađu Neji ima rasprostranjenu praksu, i da je u našoj koloniji i među jugoslovenskim radnicima poznat kao naš doktor koji radnike i studente besplatno pregleda i, kad treba, sam im nabavlja lijekove. Prošlo je opet sedam – osam godina. Jednog dana, opet slučajno, saznao sam za daljnju sudbinu ovog mog druga. Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Organizovao je previjališta i bolnice, pročuo se svojom revnošću i znanjem. Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umio pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bijela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima. Tako je završio život čovjek koji je pobjegao od mržnje.

Ivo Andrić

ŠTA JE TO BOSNA

Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet nasljeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz stoljeća nakupilo u tim ljudima!
Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja, i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvom viđenju i po spoljašnjim utiscima.

Selimovićevo poimanje Bosne

Igla protiv mitraljeza

Bio je rat. Početak, sredina, kraj, ne sećam se; zar je to i važno? Neprijateljske snage upravo su okupirale grad. Granate su letele sa svih strana, meci fijuču kao da je roj pčela naleteo, ljudski organi vrcaju naokolo, sve što se može čuti je krik, jauk, bol, zvuk trčanja tako teških nogu ispred tako teških čeličnih hitaca. Sve što se može čuti je mržnja, jer ljubav takvim jezikom ne govori. O, pa čekaj malo! Pogreših, i mene je skoro okovao okov te iste mržnje, pa mi je skoro promakla samo jedna reč koja kaže da to nije jedino što se može čuti. Da, u jednom ćošku čuje se tihi šapat molitve... u ćošku podruma jednog fakulteta, grupa ljudi je na pragu života i smrti. Prostorijom se molitva jedva čuje, ali srcem odzvanja.

Zgrada je već osvojena, ljudi su zarobljeni... ljudi, da, ljudi... bez izuzetka... monasi, radnici na fakultetu, univerzitetski profesori, čistačice, bake s ulice... kao i na prvom pragu života, onom kada su stvarani, evo sada ni na drugom pragu nikome nije važno ko su ni šta su... opet pokazuju svoj početak i svoju završnicu, a to je da su ljudi. Da su ono što su večno bili, da su ono što će večno biti, da su Božja deca. I, tako ih skupljene u ćošku, gde im je preostala samo molitva i ljubav, čuva pomoću ždrela mitraljeza uperenog u njih, raskroćeno jagnje, svojom ili tuđom voljom pobunjeni anđeo, mladi i golobradi vojnik te čudne vojske, ne znajući koga čuva (sebe ili njih?), zašto čuva, ni zašto drži u nedužne ljude uperenu cev čeličnog zla.

Ali jedna baka, možda i ne shvativši šta se događa - nju ne zanima ni čelik ni cev mitraljeza ni uniforma koja je na mladiću - primećuje kako jadan ima iskidane pantalone. Izvadi iglicu, iskorači ispred svih, a momak okrenu mitraljez prema njoj i repetira. Muk. Trenutak tišine. I molitva je prestala. Život ili smrt. Trenutak bola. Trenutak ljubavi. "Sinko, daj da ti zakrpim pantalone..." - progovara starica. Novi muk. Trenutak bola. Trenutak pobede ljubavi. Život. Slomljeno srce mladića. Mitraljez pada na pod, suze padaju niz obraze. Zlo ostaje na podu, dobro u srcu mladića trkom ga izgoni napolje. "Gde ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobeda?" (1. Poslanica Korinćanima 15:55). Toliko je brzo razgaljeni mladić istrčao iz podruma, da su vojnici izvan pomislili kako su se zatvorenici unutra oslobodili ili dobili pojačanje. Moral je pao, cela vojska je počela da beži.

Ljubav je pobedila smrt.



Autor nepoznat

O ljubavi

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla.


Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.


Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.


Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.


Herman Hese 

POLA ŽELJE

Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je, jako sam je želeo…
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u čudni raspored sićušnih mladeža na tilu vitkih leđa…I trgao se. Uplašen…Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Možda…
Ja sam momak staromodan. Prevaziđen. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje…
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu? Možda ću se kajati, možda ću morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći…Neka…
Ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko neće spavati za vreme tog spavanja…
Laku noć, njene pospane oči…

Đorđe Balašević

ZAMAGLJENO OGLEDALO

Prije tri hiljade godina, jedan čovjek sasvim sličan meni i vama, živio je u blizini grada okruženog planinama. Taj čovjek je proučavao medicinu i želio je da stekne znanja svojih predaka, ali se nije u potpunosti slagao sa svim onim što je učio. U svome srcu osjećao je da tu nešto nedostaje.

Jednog dana, dok je spavao u jednoj pećini, sanjao je da vidi sopstveno usnulo tijelo. Izašao je iz pećine u noć mladog mjeseca. Nebo biješe vedro i on ugleda milione zvijezda. A zatim se u njemu dogodi nešto što je zauvijek izmijenilo njegov život. Posmatrao je svoje ruke, osjećao svoje tijelo, i čuo svoj glas kako govori:

„Ja sam stvoren od svjetlosti; stvoren sam od zvijezda.”

On ponovo pogleda zvijezde i shvati da zvijezde ne stvaraju svjetlost, već da, zapravo, zvijezde nastaju od svjetlosti.

„Sve je sačinjeno od svjetlosti”, reče on , „a ono između nije samo prazan prostor.”

I znao je da je sve što postoji jedno živo biće, i da je ta svjetlost vijesnik života, jer je i sama živa i u sebi sadrži sva znanja. Tada je shvatio da, iako je sačinjen od svjetlosti, on nije isto što i zvijezde.

„Ja sam međuprostor između zvijezda”, mislio je.

I tako je zvijezde nazvao tonal a svjetlost između zvijezda nagual, i znao je da je ono što stvara harmoniju i prostor između to dvoje Život ili Namjera. Bez Života, tonal i nagual ne bi mogli da postoje. Život je apsolutna sila, božanstvo, Tvorac koji stvara sve.

Evo šta je otkrio: Sve što postoji je manifestacija jednog živog bića koje nazivamo Bogom. I on shvati da ljudska percepcija nije ništa drugo do svjetlost koja opaža svjetlost. Takođe je uvidio da je materija ogledalo – sve što odražava svjetlost i stvara slike od te svjetlosti jeste ogledalo – i da je svijet iluzije, San, samo dim koji nas sprečava da vidimo šta mi zaista jesmo.

„Naše istinsko biće je čista ljubav, čista svjetlost”, reče on.

Ovo mu je saznanje promijenilo život. Kada je jednom shvatio šta je zapravo on, pogledao je druge ljude i prirodu, i bio je zapanjen onim što je vidio. Vidio je sebe u svemu – u svakom

ljudskom biću, u svakom stablu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I vidio je da Život spaja tonal i nagual na različite načine da bi time stvorio milijarde manifestacija Života. U tih nekoliko trenutaka shvatio je sve. Bio je veoma uzbuđen, ali srce mu biješe spokojno. Jedva je čekao da kaže svojim ljudima šta je otkrio. Ali nije mogao da pronađe riječi kojima bi to objasnio.

Pokušao je da kaže drugima, ali ga nisu razumjeli. Videli su da se on izmijenio, da nešto prekrasno zrači iz njegovih očiju i glasa. Primijetili su da on više nikoga i ništa ne osuđuje. On više nije bio kao drugi. Mogao je sve odlično da razumije, ali njega niko nije razumio. Vjerovali su da je on inkarnacija Boga, a kada je to čuo on se nasmješi i reče:

„To je istina. Ja jesam Bog, ali i vi ste Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo slike svjetlosti. Mi smo Bog.”

Ali ljudi ga i dalje nisu razumjeli. Shvatio je da je on ogledalo drugih ljudi, ogledalo u kome jemogao da vidi sebe.

„Svako od nas je ogledalo”, reče on.

Vidio je sebe u svima, ali oni u njemu nisu vidjeli sebe. I on shvati da svi oni sanjaju, ali ne znajući, ne shvatajući šta oni zapravo jesu. Oni nisu mogli da vide njega kao sebe jer je između ogledala postojao zid od magle ili dima. A taj zid magle bio je sačinjen od tumačenja svjetlosnih slika – Sna ljudskih bića.

Tada je znao da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je da zapamti sve svoje vizije, i tako je odlučio da sebe nazove Zamagljenim Ogledalom da bi zauvijek znao da je materija ogledalo i da je magla u međuprostoru ono što nas sprečava da saznamo šta smo. Rekao je:

„Ja sam Zamagljeno Ogledalo, jer vidim sebe u svima vama, ali mi ne prepoznajemo jedni druge zbog magle koja se nalazi između nas. Ta magla je San, a ogledalo ste vi, onaj koji sanja.”

ŽIVOT POSTOJI PO NEKOM VIŠEM SMISLU

Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Meša Selimović

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 991 korisnika na forumu :: 40 registrovanih, 8 sakrivenih i 943 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: amaterSRB, Apok, Atenjanin89, Baloteo, Bane san, BSD, Bubimir, Buda Baba, comi_pfc, Dežurni pod palubom, djordje92sm, dragon986, dule10savic, Ehinacea, FOX, Haryy, hyla, ILGromovnik, Karla, krlebgd77, ladro, Litostroton, mercedesamg, Mlav, Ne doznajem se u oružje, Nemanja.M, nemkea71, pceklic, Rocker, Sirius, solic, Srle993, stegonosa, styg, t84dar, theNedjeljko, Trpe Grozni, VJ, Vlada78, zexoni