|
Poslao: 09 Nov 2010 23:14
|
|
DEFINISANJE LJUBAVI
Puno se priča o navodnim poteškoćama oko definisanja “ljubavi”. Budući da je sam izvor tog osjećaja tajanstven (Zašto volim ovu osobu, a ne neku drugu?), pretpostavlja se da se riječima ne može obuhvatiti ljubav prema drugom čovjeku. Kako vam se sviđa ova definicija?!
Nekoga volimo kad su nam njegove ili njezine potrebe i želje podjednako važne kao i naše sopstvene. U najboljem slučaju, briga za dobrobit druge osobe veća je od brige o sebi ili se izjednačava s njom. Pitanje koje postavljam ljudima kako bih im pomogao odrediti vole li uistinu drugu osobu glasi:
“Da li biste se bacili pred tu osobu da je zaštitite od metka?” Smisao je u tome da se ljubav izražava postupcima. Onim što radimo, a ne riječima, iznova definišemo ono što jesmo te do koga i do čega nam je stalo. Ljude stalno upozoravam na to. Mi smo verbalna vrsta i jako smo naklonjeni riječima kad nešto treba objasniti – i nekoga prevariti. Najgore je prevariti sebe. Ono u šta odlučujemo vjerovati blisko je povezano s dubokim potrebama – npr. sa snom o savršenoj ljubavi kojeg nosimo u sebi, s bezuslovnim prihvatanjem kakvo samo majka može pružiti. Zbog takvih želja sami sebe varamo na najgori način, podložni smo razočarenjima i prepuštamo se nadi da smo, naposljetku, pronašli osobu koja će nas zauvijek voljeti takvima kakvi jesmo.
Ako neko, dakle, to tvrdi, govoreći riječi koje odavno želimo čuti, nije čudno što zanemarujemo ponašanje koje nije usklađeno s tim riječima. Kad mi ženska osoba kaže: “Neobziran je prema meni, ali znam da me voli”, najčešće pitam je li moguće namjerno povrijediti osobu koju volimo. Bismo li i prema sebi tako postupali? Možemo li voljeti kamion koji nas je pregazio?
Istinska ljubav od nas zahtijeva i hrabrost otvaranja drugoj osobi. Rizik je lako uočiti. Koga od nas nije povrijedila osoba kojoj smo, pogrešno prosuđujući, poklonili povjerenje? Takve su traume temelj cinizma u ljubavi koji prožima naše odnose i navodi nas da se upuštamo u takmičarske igrice, što onemogućuje povjerenje prema drugoj osobi.
Ljudi nerijetko idu iz krajnosti u krajnost, od osamljenosti do samozavaravanja. Najbolja prilika za sreću krije se negdje u sredini. Na koncu, primiti možemo samo ono što smo spremni dati. Zato je istinita izreka da svako dobije bračnog partnera kakvog i zaslužuje, a najveći dio nezadovoljstva koje osjećamo zbog drugih odražavaju naša vlastita ograničenja.
|
|
|
Poslao: 10 Nov 2010 12:48
|
|
4 SPORAZUMA
Jedini razlog zbog kojeg patite jeste što ste to sami izabrali. Ako dobro pogledate svoj život, pronaći ćete mnogo razloga da patite, ali nećete naći nijedan dobar razlog da to činite. Isto važi i kada je u pitanju sreća. Sreća je stvar vaše odluke i izbora isto kao i patnja. Ova naizgled jednostavna četiri sporazuma mogu da vam potpuno preokrenu dosadašnje poglede na život. Preokrenite sve u svoju korist.
Prvi sporazum – BESPRIJEKORNO KORISTITE SVOJU RIJEČ
Riječi su veoma moćne, mogu da izliječe, ali i unište. Izgovarajte ih poštujući svoj integritet. Govorite samo ono što mislite. Klonite se toga da koristite riječi da biste govorili protiv sebe ili ogovarali druge. Naročito je važno ovo „protiv sebe“. Koristite moć svoje riječi u pravcu istine i ljubavi.
- To je prvi sporazum koji treba da sklopite ako želite da budete slobodni, ako želite da budete srećni, ako želite da prevaziđete nivo egzistencije koji predstavlja pakao. Koristite riječ na pravi način. Koristite riječ da biste prenijeli svoju ljubav. Koristite bijelu magiju počinjući od sebe. Recite sebi kako ste divni, kako ste sjajni. Recite sebi koliko volite sebe. Upotrijebite riječ da razbijete sve one sitne, sićušne sporazume zbog kojih patite.
Drugi sporazum – NIŠTA NEMOJTE SHVATATI LIČNO
Ništa što drugi čine nije zbog vas. Oni to rade zbog sebe. Ono što drugi ljudi rade predstavlja projekciju njihove sopstvene stvarnosti, njihovog ličnog sna. Kada ste imuni na mišljenje i postupke drugih, ne možete postati žrtva bespotrebne patnje.
- Sve što se desi u vašoj okolini, nemojte shvatati lično. Vi to shvatate lično zbog toga što se slažete sa onim što je rečeno, ma šta to bilo. Čim se složite, kroz vas počinje da teče otrov i vi ste zarobljeni u paklenom snu. Ono što vas drži zarobljene jeste ono što nazivamo ličnom važnošću. Lična važnost ili lično shvatanje stvari, izraz je maksimalne sebičnosti zbog toga što mi pretpostavljamo da je uvijek riječ o „meni“. Ja, ja, ja i uvijek ja!
Treći sporazum – NEMOJTE STVARATI PRETPOSTAVKE
Imajte hrabrosti da postavite pitanja i kažete šta zaista želite. Komunicirajte s drugima što jasnije da biste izbjegli nesporazume, bol i dramu. Samo uz pomoć tog jedinstvenog sporazuma moći ćete u potpunosti da izmijenite svoj život.
- Mi stvaramo pretpostavku da svi vide život onako kako ga mi vidimo. Pretpostavljamo da ljudi misle onako kako mi mislimo, osjećaju onako kako mi osjećamo, sude onako kako mi sudimo i zloupotrebljavaju onako kako mi zloupotrebljavamo. To je najsnažnija pretpostavka koju ljudi stvaraju.
Kada stupite u vezu sa nekim ko vam se sviđa, često imate potrebu da pronađete razloge zbog kojih volite tu osobu. Međutim, vi vidite samo ono što želite da vidite i poričete da postoje stvari koje vam se kod te osobe ne sviđaju. Vi lažete sebe samo da biste bili u pravu. Stvarate pretpostavke, a jedna od njih je: moja ljubav će promijeniti ovu osobu. Ali to nije istina. Vaša ljubav neće promijeniti nikoga. Ako se drugi promijene, to je zbog toga što oni žele da se promijene, a ne zato što vi možete da ih promijenite. Za ljubav nisu potrebni razlozi; ona postoji ili ne postoji. Prava ljubav znači prihvatanje drugih ljudi onakvih kakvi jesu bez nastojanja da ih promijenimo.
Četvrti sporazum – UVIJEK ČINITE SVE ŠTO MOŽETE
Sve što možete da učinite mijenjaće se iz trenutka u trenutak, više možete da učinite kad ste zdravi nego kad ste bolesni, više kad ste raspoloženi nego kad ste ljuti. U bilo kojoj situaciji jednostavno učinite sve što možete i nećete imati potrebe da sebe osuđujete, zlostavljate ili se kajete. Pod bilo kojim okolnostima uvijek učinite sve što možete, ništa manje i ništa više.
Ako budete činili sve što možete, živjećete punim plućima. Bićete produktivni, bićete dobri prema sebi zbog toga što ćete davati sve od sebe svojoj porodici, svome društvu, svima. Ali djelovanje je ono što će vas učiniti neizmjerno srećnim. Kada uvijek činite sve što možete, vi djelujete. Činiti sve što možete znači da to činite zbog toga što to želite, a ne zato što očekujete nagradu. Većina ljudi čini upravo suprotno: oni nešto rade samo onda kada očekuju nagradu i ne uživaju u tome što rade. A to je razlog zbog kojeg ne čine sve što mogu.
Zamislite da živite tako što ne krivite nikoga ni zbog čega. Možete lako da opraštate drugima i da prestanete da osuđujete druge. Nemate potrebu da budete u pravu niti da bilo koga ubjeđujete da nije u pravu. Poštujete sebe i sve druge, i oni za uzvrat poštuju vas.
Zamislite da volite sebe upravo onakvim kakvi ste.
Don Migel Ruiz
|
|
|
Poslao: 12 Nov 2010 10:21
|
|
Čovek ne mrzi drugog čoveka nego samo ako ga se boji, i zato mržnja i strah idu naporedo. Ako se čovek, naprotiv, ne boji svog protivnika, onda ga i ne mrzi, nego ga prezire. Stoga su ljudi koji puno mrze uopšte strašljivci, i imaju žensku ćud i osetljivost.
Mržnja zaslepljuje i najpametnijeg, tako da ovaj obnevidi za sve vrline koje bi mogao imati njegov protivnik; a ovo znači uniženje koliko za srce toliko i za razum onog koji mrzi. Smatrajući opasnim i najbezazlenijeg, on smatra najgorim i najnevinijeg. Mržnja tako izopači i najširi um, poremeti i najbolje obrazovanje, i iskvari i najčistije srce, da unese nered u celu čovekovu prirodu. Zbog ovog mrznja napravi nekog nemogućim u društvu, a nesnosnim čak i u njegovoj sopstvenoj kući.
Mržnja, dakle, najpre pogađa onog koji je nosi.
Ima strašljivaca koji u mržnji prema nekom čoveku omrznu i njegovu porodicu, i njegov narod, i njegov grad, i njegovu zemlju, i njegovog psa pred kućom. A kako mržnja raste utoliko više raste strah iz kojeg je ponikla, čovek najzad počne da živi u borbi sa priviđenjima. Što je čovek silniji po svom društvenom položaju, njegove mržnje bivaju sve mnogobrojnije, a za drugi svet sve opasnije. Kako uplašen čovek veruje da je sam sebi nedovoljan, on u strahu i mržnji počini prestupe ili zločine koje inače nikad ne bi počinio da nije mrzeo.
Drukčiji od drugih ljudi može biti čovek po boji kože, kose, očiju, stasa, obima, ali sve ovo ukupno malo znači. Pravi “drukčiji čovek” može biti različan od opšteg tipa pre svega po obrazovanju, a naročito po vaspitanju, što znači po navikama i ukusima. A ovo je zatim pravi antipod. Pogledajte koje ste ljude u svom životu mrzeli, i vi ćete videti da nikog niste mrzeli zbog njegovih vrlina ili njegovih mana, nego, najviše zato što je bio drukčije izgrađen nego li vi ili vaši najbliži. Ako ovde nije mržnja ponikla direktno iz nečijeg straha pred jačim, ona je ponikla pravo iz neizvesnosti o nečijim sklonostima, i iz nerazgovetnosti nečije prirode, a to je uvek izvesna nesigurnosti koja može da postane i strahom. Zato ponova tvrdimo da mržnja potiče pre svega iz straha.
Jovan Dučić – Jutra sa Leutara
|
|
|
Poslao: 13 Nov 2010 16:28
|
|
AKO TI JAVE DA SAM PAO
Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…
To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi:
“Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.
Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE! JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA BEZ RUKU!
Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…
Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…
Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.
Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu:
“Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…
Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.
Dario Džamonja
|
|
|
Poslao: 17 Dec 2010 13:28
|
|
OGLAS
Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem.
Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama.
Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
“Šta radiš?” – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito.
Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta….
Traži se jedan svet, prekjuče iščezao…
Traži se nada…ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav…
Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju.
On se traži…
Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život.
I on se traži – taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.
Momo Kapor
|
|
|
Poslao: 27 Dec 2010 09:47
|
|
Tisina u oktobru - odlomak
Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama. Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali međusobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav. Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izme?u sumnje i umirivanja, između pitanja bez odgovora i uvenulih nada. Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće. Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda. Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča. Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima.
Kristijan Grendal
|
|
|
Poslao: 31 Dec 2010 20:07
|
|
Igra ociju - odlomak
Odgadjani susreti odigrali su neobicno vaznu ulogu u mom zivotu, pa bila rec o mestima ili ljudima, o slikama ili knjigama. Ima gradova za kojima toliko ceznem kao da mi je sudjeno da u njima zapocnem nov zivot. Sluzim se svakojakim lukavstvima da ne otputujem u njih, a svaka nova prilika koju propustim da ih posetim, toliko povecava njihovu vaznost za mene da bi se moglo pomisliti da zivim jos samo radi njih, i da bih vec odavno propao da me oni jos ne cekaju.
Ima ljudi o kojima tako rado i zeljno slusam da bi se moglo pomisliti da o njima naposletku znam vise nego sto oni sami znaju – ali zazirem od njihovih slika i klonim se svake vizuelne predstave o njima bas kao da postoji posebna i opravdana zabrana da upoznam njihov lik.
Isto tako, ima ljudi koje godinama susrecem na istom mestu, o kojima razmisljam, koji mi izgledaju kao zagonetke koje upravo ja treba da odgonetnem, a ipak im se nikad ne obracam, prolazim cutke mimo njih kao sto oni prolaze mimo mene, samo se upitno gledamo drzeci usta cvrsto zatvorena. Zamisljam kako bi tekao nas prvi razgovor i uzbudjujem se pri pomisli koliko bih neocekivanih stvari tada doznao.
I najposle, ima ljudi koje godinama volim a da oni o tome pojma nemaju.Ja starim i malo pomalo postaje sve ispraznija iluzija da cu im to ikada kazati, premda vecito zamisljam taj prekrasni trenutak. Ne bih mogao ziveti bez tih temeljitih priprema za buduce dogadjaje i, kad dobro promislim, cini mi se da su mi te pripreme isto toliko vazne koliko i ona iznenadjenja koja me pogode kao grom iz vedra neba tako da stanem kao ukopan.
Elias Canetti
|
|
|
Poslao: 02 Jan 2011 15:35
|
|
MI SMO ONO ŠTO RADIMO
Ljudi često od mene traže lijek. Umorni su od tuge, umora i gubitka zanimanja za ono što ih je nekad radovalo. Ne mogu spavati ili spavaju neprestano; apetit im je pretjeran ili ga uopšte nemaju. Razdražljivi su i pamćenje im je slabo. Nerijetko požele da su mrtvi. Teško se mogu prisjetiti kako izgleda sreća.
Slušam šta mi pričaju. Svaka je priča, svakako drugačija, no neke se teme ponavljaju: i drugi članovi njihovih porodica podjednako su obeshrabreni. Trenutni su im odnosi ili prepuni sukoba ili »zaleđeni«, gotovo bez strasti i intimnosti. Dani su im se pretvorili u rutinu: nezadovoljavajući posao, malobrojni prijatelji, dosada. Imaju osjećaj da su odsječeni od zadovoljstava u kojima uživaju drugi ljudi.
Evo što im kažem: Dobra je vijest da uspješno možemo liječiti simptome depresije; loša je vijest da od lijekova nećete postati srećni. Sreća nije tek odsutnost očajanja. Sreća je pozitivno stanje kada su nam životi ispunjeni smislom i zadovoljstvom.
Rijetko je kad dovoljan sam lijek. Ljudi trebaju pogledati svoj način života i nešto promijeniti. Uvijek govorimo o onome što želimo i što namjeravamo. To su snovi i želje, slabo nam mogu pomoći u promjeni raspoloženja. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo. Mi smo ono što radimo. Prosuđujemo li druge, moramo obratiti pažnju na njihovo ponašanje, a ne na ono što obećavaju. Tim jednostavnim pravilom možemo spriječiti veliki dio patnje i nesporazuma koji se javljaju u međuljudskim odnosima.
»Na kraju krajeva, više se priča nego govori«. Guše nas riječi, a mnoge su od njih laži upućene sebi ili drugima. Koliko puta imamo osjećaj da smo izdani, koliko se puta iznenadimo otkrivši nesklad između tuđih riječi i djela pa tek onda počnemo više paziti na djela, a manje poklanjamo pažnje riječima? Najveći dio tuge u životu posljedica je zanemarivanja stvarne činjenice: ponašanje u prošlosti najpouzdaniji je pokazatelj ponašanja u budućnosti.
Gordon Livingston
|
|
|
Poslao: 03 Jan 2011 12:40
|
|
Svijetle i tamne duše
Nekada davno, prije mnogo mnogo godinа, dаleko negdje u nekoj drugoj dimenziji, živio je Veliki Tvorac. U toj dimenziji nije bilo ni glаdi ni bolesti, ni rаtovа ni bijede. Ustvari nije moglo ni da bude, jer je sve u toj dimenziji bilo nematerijalno. Posvuda su bile samo čiste i svijetle duše. One su zračile prekrasnim sjajem koje se presijavalo hiljadama boja. Kao da je neki nevidljivi umjetnik razasuo po njima bezbroj najrazličitijih boja. Taj umjetnik bio je upravo Veliki Tvorac.
Svakoga dana On bi izvadio jedan spisak, pogledao ga i objavio pred svima: danas ću poslati na Zemlju ove duše.
Nakon što bi ih poslao izvadio bi jedan ključ i spustio se u Tamnu rupu svoje dimenzije. Tamo je naprotiv vladao nepregledan mrak. Ali se moglo čuti lepršanje drugih duša – Tamnih. One su bile loše, jer nisu mogle da vide ni boje ni ljepotu. Ponekad se čak dešavalo da se neka tamna duša oboji, ali je to bilo jako rijetko. I u tamnoj rupi svoje dimenzije Veliki Tvorac je obavljao ritual sa spiska – slanje tamnih duša na Zemlju.
Poslije bi Veliki Tvorac izvadio svoj ključ i vratio se kroz crnu rupu ponovo u svoj svijetli dio dimenzije. Ujutro bi ustajao, uzimao svoj čarobni štapić i slao duše na Zemlju. Isti broj i svijetlih i tamnih da bi se održala ravnoteža na Zemlji. I svaku sa svojom misijom. A kada bi ispunile svoju misiju, on bi ih ponovo vraćao nazad sve do sljedećeg putovanja. To se ponavljalo do u beskraj, jer su duše u stvari bile besmrtne.
Jednog prekrasnog dana Veliki Tvorac se probudio sa nekim čudnim osjećajem. Nije ga prije nikada doživio. Možda je to bio neki znak da treba da promijeni nešto. Zamislio se, počešao po glavi i izvadio spisak. Gledajući spisak vidio je nešto neobično. Jedna duša je mnogo često odlazila na Zemlju i vraćala se nazad. Otkud to?! Nije mu bilo jasno. Možda njena misija nije bila dovoljno složena? Zašto? Da nije možda…?
Mnogo pitanja, a nijedan odgovor. Tada se sjeti onog čudnog osjećaja. Baš u njemu je ležao odgovor, vrijeme je bilo da predloži nešto novo svojim dušama. Da krenu novim putem svog razvitka.
Veliki Tvorac uze svoj čarobni štapić, zamahnu njim i razdijeli dušu na dva jednaka dijela. Nakon toga slao je duše na Zemlju bez da gleda u spisak. I da bi eksperiment bio potpun, slao je i dvije crne duše, zbog ravnoteže. No jednu stvar je previdio. A to je, da dijeleći svijetle duše, nije isključio funkciju da se i tamne duše dijele na dva dijela. I umjesto dvije, na zemlju su otišle četiri tamne duše.
I tako se je na različitim dijelovima jednog grada rodilo šest beba. Porasle su sasvim jednake. No, kako se obično dešava na zemaljskom životu, svako od tih šest ljudi krenu svojim putem. Da ostvari neku svoju misiju. Dvije su svijetle duše u početku bile odvojene od tamnih duša, no vremenom neosjetno počeše da se međusobno privlače. I kako je vrijeme prolazilo tamne duše sa svojom tamom počeše da se miješaju sa raznim bojama iz svijetlih duša.
Prođe proljeće, ljetu dođe kraj. Sunce je peklo i sve obasipalo svojom svjetlošću i toplotom. U jednoj tamnoj duši tama poče postepeno da blijedi, sve dok se na kraju nije pretvorila u čisto bijelo, svježe i nevino. Tako je započela misija jedne polovine. Druga polovina istovremeno je tamnila među drugim tamnim dušama. S vremena na vrijeme, u njoj bi se javljale i druge boje, ali ti momenti su bili isuviše rijetki.
No jednog dana nastupi i vrijeme susreta. Tamno-svijetla duša, okružena svojim tamnim dušama izvan ravnoteže duša, razlikovaše se od ostalih svojom bojom. Nije saosjećala sa njihovim suzama i tugom. Dani su prolazili. Veliki Tvorac, posmatrajući svoj eksperiment, iznenada kihnu. Kihanje je čula tamno-svijetla duša pogledala u vis očekujući da je Veliki Tvorac vrati nazad, no on je nije vratio nego se je sakrio iza sunca. A sunce, ono zasija još jače. Kako svojom svjetlošću, tako i svjetlošću Velikog Tvorca.
Tamno-svijetla duša se zamislila. Mislila je i gledala u sunce. Tamno u njoj poče još jače da blijedi. I tada poče da uviđa koliko ima ljepote na Zemlji. Krenu da traži nove duše za prijatelje. Dok jednog dana ne osjeti neku čudesnu privlačnost prema drugoj svijetloj duši. Gledajući je, primijeti nešto drugačije na njoj, ali istu boju. Šta to treba da znači? Veliki Tvorac im nije rekao razlog zbog koga idu na Zemlju. Sami su trebali da otkriju svoju misiju.
Iznenada ona začu neke nepoznate zvuke iz nekakve kutije. Ljudi su je zvali Radio. I iz te kutije se često mogla čuti neka, njoj nejasna riječ – „Ljubav“.
Šta je to?!
I tamno-svijetla duša sve češće poče da osluškuje zvuke iz kutije, a i misli druge duše. Nedugo zatim, sve joj postade jasno.
Dođe noć. Druga duša je upita:
- Zašto me gledaš tako?
- Zato što te volim! – odgovori prva duša i iznenada shvati svoju misiju. A misija je bila da se očisti od tame i nađe svoju drugu polovinu.
Odozgo ih je gledao Veliki Tvorac i smiješio se. Eksperiment se pokazao kao uspješan. Dva dijela dvije duše uspjele su da se nose sa zadatkom i da se nađu. Nagrada, koju im je poslao Veliki Tvorac bila je vječni život i sreća.
***************
A sada, kada ste pročitali ovu priču, pogledajte kakva je vaša duša. I potražite svoju drugu polovinu. Jer Velikom Tvorcu se dopao eksperiment i on nastavlja da ga sprovodi.
|
|
|
Poslao: 05 Jan 2011 14:13
|
|
ČINI MI SE
Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko pali insens,
zatim čisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plućima... u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Međutim,
treba mi neko ko sriče azbuku...
neko neporušen godinama,
neko izbrušenog stila, koketno biće
sa svilenim maramama,
neko odeven u crno a lagodan
u svojoj koži,
neko ko voli da putuje sam po svetu,
u stvari...
NIKO MI NE TREBA
Treba mi neko ko voli decu
(ali nije pedofil),
neko ko pravi umetnost,
ali za nju - nema uvek vremena...
neko ko se budi posle podne i pali džoint,
ko roni na dubinu od 1 000 metara
i tu ajkuli glanca zube,
ali ko ni mrava zgazio ne bi,
treba mi neko ko poznaje bolnice,
ko pravi stolice, ko tuca anđele,
ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko ko je pročitao
aleksandrijsku biblioteku,
spasio je od požara
i instalirao u svoj kompjuterski program,
neko ko se rodio u Aleksandriji, Madagaskaru,
Tunisu, u Aino plemenu
u Japanu, u Beogradu u Teheranu U Njujorku
u Rimu u Kazablanki,
neko od svetle misli i sjajna oka,
neko ko počinje pokret u istoriji
ili ga završava, u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko nežan kao meko
praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,
razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,
neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum
ko me pred zoru sastavlja
i rastavlja kao sat,
neko ko hoda kao mačka i otvara
žute zenice u ponoć,
neko ko ne kaže ništa
čak ko ne postoji, u stvari i zaista,
NIKO MI NE TREBA
Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
neko ko poklanja cvet,
ko ne mrzi svet
i ko se smeje smrti u lice...
Neko ko plače usred autobusa...
na sredini koncerta
na polovini razgovora i dok seče luk,
Treba mi neko koga nisam srela,
zavela, ponela, omela, obezglavila,
navela, zanela, ranila...
Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko ko pravi muziku,
ko pravi sranja, ko donosi odluke,
neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,
ko čisti slivnik, spava na kiši,
ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
neko ko guta asid, predaje etiku,
pegla veš, razmišlja o sutonu,
pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,
neko ko je završio sa meditacijom
i izašao iz neuroze,
neko iz pećine, iz loše porodice,
neki prosjak koji voli da se smeje,
princ koji krade vazduh iz nozdrve,
orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,
knjige iz biblioteke,
ko snima film o beskrajnim oblacima
i napuklim ogledalima, ikona mudrosti
i ludosti, znanja i neznanja,
u stvari
NE TREBA MI NIKO
kome mnogo trebam...
Treba mi neko ko čisti cipele,
seče nokte, slaže posuđe,
posmatra planete, voli nauku,
ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,
ko nema kičmu ali ima auru na mestu
gde hoda uspravno... u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
ko oseća prstima i ko sanja budan,
treba mi neko vešt,
a nesiguran poput akrobate,
učitelj džiu-džica na električnoj stolici
punoj vate,
magnetna plazma u bolnici,
krvno zrnce u plaštu sena,
perverzna princeza na zrnu graška,
ulični diler sa dosta praška,
pustinjski vetar bez jednog daška,
u stvari... u stvari,
NIKO MI NE TREBA...
niko baš toliko, toliko
toliko
kao
Ti...
Nina Zivancevic
|
|
